Neverending story i hrabre odluke

Foto: Vedran Metelko/CA

U četvrtome se koncertu aktualne sezone Cantusovci vraćaju vlastitoj stilskoj genezi. U buketu skladbi autorâ čiji estetski i stilsko-formalni aspekti čine ništa manje negoli habitus njihova ansambla, ponudili su koherentno glazbeno putovanje pustolovinama europske avangarde.

Foto: Vedran Metelko/CA

Neverending Story naziv je kojim se taj isti koncert ovjenčao, održan 18. ožujka u Maloj dvorani Lisinski, s temom nedovršene priče prenesenom na mnogo razina: od pojedinačnih predstavljenih djelâ, do simboličkih instanci vizijâ i zadaće koje ova moćna gomilica u okviru domaće klasičnoglazbene produkcije ima. Pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera, a u umjetničkoj viziji spiritus movensa Ansambla, Berislava Šipuša, mnogobrojnoj se publici obećano ispunilo, sa sadržajnim i uzbudljivim koncertnim slavljem. Načelno se krećući od manjih, odnosno, kraćih komada prema dužima, koncert se usložnjavao i po pitanju sviračkoga angažmana, i svakako je druga polovina koncerta u izvođačkome smislu prema kraju doživjela svoj vrhunac.

Foto: Vedran Metelko/CA

Mémoriale, za flautu i osam instrumenata (1985.) Pierrea Bouleza, tako kazuje knjižica, poslužila je po inspiracijskoj liniji da se današnji koncert i nazove nedovršenom pričom; naime, njezin vječno transformirajuć životni put i tretiranje djela kao i njegovih parametara kao žive materije uvijek i iznova – s 12 godina koje su prošle od prvotnih zamisli, preko niza iteracija i izmjena, do konačne svoje emanacije – učinio je od Memorijala jedan gotovo perpetuirajući loop.

Foto: Vedran Metelko/CA

Suptilne Boulezove strukture koje se zvučanjem otvaraju jedna za drugom, bez jasnoga početka ili kraja, te s vremenom kao još manje odredivim parametrom, u sinergiji odlične Ane Batinice na flauti i osam instrumentalista, zaživjele su organski smisleno, u arhitekturi koja gotovo ne dijeli solistički udio od orkestralnoga.

Foto: Vedran Metelko/CA

Za razliku od ovakvoga rijetkog primjer onoga što bi se kod Bouleza uvjetno moglo nazvati melodijskim tretiranjem instrumentalne linije, kao totalni antipod poslužila je jedina solistička skladba večeri: Treća sonata za klavir, iz 1957., njezin stavak Formant III — Constellation-Miroir, u izvedbi pijanista Damira Gregurića.

Foto: Vedran Metelko/CA

Ovime nas se vratilo na početke Boulezovih ideja o formalnoj relacionalnosti, a u kojoj se skladatelj ipak na stanovit način odmiče od strogoće krute serijalnosti i primiče postulatima aleatorike (doduše, ne sasvim jednoznačno i neopterećeno njezinim ranijeusvojenim principima i praksama). Sonata je teren jedne igre bez granica, „revolucionarna pokretna glazbena forma“ (H. Danuser) i fiksirana potraga za glazbenom kauzalnošću i kontroliranom slučajnošću. A za treći formant interpretacijski ključ ima samo izvođač, koji odabire jednu od četiri varijante kojima će putovati te stići do odredišta.

Predstaviti avangardni komad za solo instrument nesumnjivo je osvježenje u praksi Cantus Ansambla, međutim izvođačkome se udjelu ovdje ipak mora spočitnuti čak i najslabiji dojam večeri. Izuzetno zahtjevno pismo, kojega je Damir Gregurić već ranije bio interpret, nažalost se ovoga puta čitalo ne sasvim tečno. Uz podosta nepreciznosti, kojima se bjelodano moglo svjedočiti poglavito s obzirom na poziciju sjedenja u publici, ovaj se Boulez nažalost teško odmicao od dojma mukotrpne vježbe.

Foto: Vedran Metelko/CA

Nejasno je i zašto pijanist nije odlučio nekomu povjeriti okretanje nota, što bi možda ojačalo vezu s instrumentom, odnosno, vezu sa zapisom. Jer toga je upravo nasušno nedostajalo: veze i povezanosti, a rezultat toga nije, jasno, mogao biti niti koncentracija na ton, što iskusni izvođači ‘avangardisti’ svakako uzmu u obzir, pa čak i u ovakvim skladateljskim estetikama.

Foto: Vedran Metelko/CA

Po običaju vlastitih pokroviteljskih nastojanja prema onim najmlađima, Cantusovci su se i ovaj put okrenuli novim izdancima iz zagrebačke skladateljske kalionice, praizvedbu povjerivši mladome Nevenu Resniku. Kompozicija naziva Émeraude, za komorni orkestar, dopadljivo je djelo koje se, poglavito zbog blokovske konstrukcije mahom bazirane na principu kontrasta i ponavljanja, sluša s nekim ‘klasičnijim’ interesom.

Foto: Vedran Metelko/CA

Izmjene umilne flaute, gotovo impresionistički tretirane, s prijetećim, snažno disonantnim i odbojnim zvučnim spletom tuttija, motivska su okosnica skladbe, za čiju se dinamičku ekspresivnost mora čestitati dirigentu na jasno odaslanim uputama. S druge su strane sâm kraj, kadencirajuće izmjene stanki i završnih akorada, obilježili neujednačeni istupi instrumentalnih grupa.

Foto: Vedran Metelko/CA

Za finale večeri odabrane su dvije istinske programske poslastice, od kojih je prva zapanjila izvođačkom cizeliranošću. Polifonica-Monodia-Ritmica (1951.), za puhačke instrumente, udaraljke i klavir, Lugija Nona (u povodu 100. godišnjice rođenja ovoga velikana) bila je apsolutni vrhunac u izvođačkome smislu, od početka do kraja. Združeni no neulančani zvuk ova skladba pretvara u osnovnu devizu vlastita postojanja, a Cantus Ansambl sve je svoje dionice svesrdno angažirao.

Foto: Vedran Metelko/CA

Svirači posjedani u dva reda, bez međusobne komunikacije, a napose između pet puhača i četiri udaraljkaša, imali su u Ivanu Josipu Skenderu sabijene sve silnice vođenja i upravljanja. Također, maestru je ponovno za podcrtati dojmljivu kontrolu upada, kao i pomno razrađeno i komunicirano fraziranje i artikulaciju.

And now something completely different naziv je posljednjega najavljenog koncerta ovogodišnjega ciklusa Cantus Ansambla, ali bez preostatka ću ga uzeti i kao šlagvort posljednjoj ovovečernjoj točki: velikom, velikom Schönbergovu ostvarenju iz posljednje njegove skladateljske faze, Odi Napoleonu Bonaparteu op. 41, za gudački orkestar, klavir i recitatora, skladanoj kroz tri mjeseca 1942. godine.

Foto: Vedran Metelko/CA

Osim goleme aure koje ovo djelo ima, ogromnoga izvođačkog historijata, i vječno aktualne tematske potke, ovoj je izvedbi ‘posolio’ i odabir solista, odnosno, recitatora, osudivši ga na hit or miss sudbinu. Cantus Ansambl odlučio je sve ostaviti ‘u kući’. Ivan Josip Skender ušao je u izvođačke cipele, prepustivši dirigentski podij Berislavu Šipušu, i postavši pero Lorda Byrona, na čiji tekst Schönbergov komad nastaje. Byronov kritički i upozoravajući portret Napoleona, koji upozorava na opasnosti neobuzdane ambicije i zlouporabe moći, kroz živopisne slike i snažnu retoriku afirmira trajne vrijednosti slobode, pravde i humanosti, a što za Schönberga i historijske konstelacije onodobne Europe služi i više od puke analogije.

Foto: Vedran Metelko/CA

Vječno citirana skladateljeva ‘uputa’ da pjevač Ode ima okupiti „dovoljan broj nijansi, neophodnih za izražavanje sto sedamdeset vrsta poruge, sarkazma, mržnje, ismijavanja, prijezira, osude, itd.“, a da pri tome „recitacija mora zvučati toliko realistično prirodna kao da glazbe uopće nema“, ovdje je, bez imalo sustezanja mogu reći, ispoštovana. Cantusova (da ne kažem Skenderova) Oda Napoleonu bila je sjajna. I iznenađenju unatoč, imala je beskrajno smisla. Jer ovdje su glas i orkestar jedno, dirigent i recitator imaju biti jedno; uživljen, sugestivan, siguran, i s adutom poznavanja struktura s dirigentske pozicije (Skender je ovim komadom ravnao i prije petnaestak godina na jednome od Biennala), narator je svakako ovdje imao svoj trenutak.

Foto: Vedran Metelko/CA

Krajnje neuobičajena odluka, jer se ovu rolu obično povjerava pjevačima baritonima ili eventualno glumcima (tu mogu istaknuti Williama Schallerta ili, mnogo recentnije, Samuela Westa), Ivan Josip Skender zadatak je odradio maestralno. I pri tome ga neću nepošteno uspoređivati s izvođačima čiji je to bread and butter, jer točku-po-točku bi se zamjerki zasigurno moglo pronaći, ali ova izvedba to naprosto ne traži. Skenderova uvjerljivost, njegov govor tijela, ekspresivnost i briga o zvučnoj slici (posebno rezonirajuća u trenucima u kojima se ne razaznaje riječ, ali razumije ideja) rezultirali su potpunom pažnjom publike i nesumnjivim slušačkim angažmanom.

Foto: Vedran Metelko/CA

Ostaviti sve u okvirima jednoga ekosustava bio je smion eksperiment koji se višestruko isplatio. Bravo Ansamblu za hrabrost; posebno joj je lijepo svjedočiti kad nam svima treba.