Meritas: "Josipa Lisac prva je preslušala naše snimke"

Meri Jaman i Anita Valo, odnosno Meritas, nedavno su predstavile svoj posljednji singl s albuma Pričaj mi. Riječ je o pjesmi ”U vodi zapisano”.  Taj je singl bio sasvim dobar razlog da razgovaramo s Meri i Anitom o svemu što se događalo s albumom Pričaj mi, ali i da se zajedno osvrnemo na njihovu gotovo trideset godina dugu karijeru i neke obljetnice koje slijede

Meritas imaju specifičnu vizualnu poetiku / Foto: Mare Milin

Kroz razna razdoblja i faze Meritas su uvijek su kročile nekako drugačije, kontra struje, zanimljive, talentirane, neprilagođene, ali samozatajne osobnosti, koje bi njihovoj glazbi davale riječ, krojile zvuk, stvarale identitet slikom. Takav je i spot za pjesmu “U vodi zapisano” koji je snimila Mare Milin, čiju estetiku Meritas posebno vole.

„Ovo je sedmi video s albuma Pričaj mi, koji ja potpisujem. Rekord. Sedam je moj sretan broj. Jedva čekam sljedeći album i deset videa za njega“, kazala je Mare i dodala kako je slušala i čitala pjesmu pa ugledala sliku koja se kreće poput vode, gdje siluete iza rukom gibane površine, hodaju, plešu, kreću se na razne načine. „Najbolje je što to nije efekt, već djelo stvarnih ljudi s osjećajem za ritam i sliku. Potpuno je nesavršeno, i to je ono što želim. Sve se radilo ručno u ovom svijetu AI-ja. Fotografije koje služe kao projekcije se poput valova prelijevaju jedna u drugu i čine hipnotičku komponentu videa.“

Glazba je ključ koji otključava vrata sobe, ali svačija je soba drugačija. Mislim da je privilegija razgovarati s glazbenicima o njihovim procesima i o tome na kojem se mjestu nalaze u određenom trenutku. Album Pričaj mi objavljen je prije gotovo dvije godine. Kako gledate na cijelo to razdoblje i u kojoj ste kreativnoj fazi u ovom trenutku?

Anita: Napravile smo nove pjesme. Mislim da je vrijeme da ponovno krenemo u tu novu avanturu. Baš smo nekidan pričale, prije su se objavljivala samo tri singla s albuma, a s albuma Pričaj mi samo jedna pjesma nije postala singl, tako da je super što je svaka pjesma dobila svoje vrijeme i prostor. Jura Ferina i Pavle Miholjević već su dobili nove pjesme na kojima rade, Arjana Kunštek i Ines Prajo već pišu tekstove, tako da smo uronile. I mi imamo tu potrebu stvarati nešto novo, ali smo sretne što smo uspjele s Mare Milin vizualno zaokružiti i pjesmu “U vodi zapisano”.

Meri: Moram priznati, u zadnje vrijeme nam se preokrenuo privatni život pa smo imale puno kraća razdoblja za fokusirati se. Sad smo skužile da nemamo više tog vremena za zagrijavanje nego jako brzo krećemo u sprint. Rad u studiju je ta jedna vrsta adrenalina.

Anita: Sad već imam svoj radni, mobilni studio koji putuje posvuda sa mnom. Treba iskoristiti svaki trenutak.

Meri: Razne lokacije odlično utječu na inspiraciju. Ključ svega je radna etika. Anita je već na albumu Gle! počela raditi aranžmane, a to je nastavila i na albumu Pričaj mi, tako da u studio dolazimo s prilično gotovom pjesmom kad aranžman dorađuju Jura i Pavle i k tome produkcijski zakucaju svaku pjesmu.

Anita, zašto ti je tako dugo trebalo da se uključiš i u taj dio procesa?

Anita: Nisam znala da to znam raditi! Kad je naš dotadašnji producent Dejan Orešković rekao da treba pauzu i kad smo se našle u posve novoj situaciji, tada sam otkrila sebe. S vremenom se mnogo toga i s „tehničke“ strane promijenilo, ali počela sam isprobavati novu tehnologiju i samo krenula snimati neke aranžmane koje sam imala u glavi. Iskreno, kad smo pjesme za album Gle! odnijele Lukyju, bila sam uvjerena da su to info snimke, a na kraju on ništa nije izmijenio. Tek tada sam shvatila da one stvarno dobro zvuče ako ih netko poslije uspije samo malo tehnički doraditi.

Meri: A vidiš, isplatilo se što si išla u školu za sound engineering SAE dok si bila u Münchenu, iako ste tada rezali trake snimanja!

Koliko dugo surađujete s Jurom i Pavlom?

Meri: Oni su dovršili album Gle!, do kraja ga producirali. Pričaj mi smo cijeli radili s njima i to je stvarno bio lijep proces, a između smo izdali Best Of, Best Of LP i live u Tvornici, koji je producirao naš gitarist Ivan Božanić, a Pavle ga je masterirao.

S posljednjeg albuma Meritas su objavile sedam singlova / Foto: Mare Milin

Ines i Arjana su tu isto od početka. A Mare?

Meri: Mare je radila naše prvo službeno fotkanje 1997. godine. Sama znaš kako je to kad se ljudi prepoznaju bez puno riječi. Iskreno, nisam mogla ni zamisliti da nešto može tako dobro izgledati i progovoriti kroz našu muziku. Sjećam se našeg oduševljenja. Zapravo, sve fotke na albumima su njezine, osim onih koncertnih, gdje su fotografi s koncerata.

Kada toliko dugo surađujete s istim autorima kao što su u ovom slučaju Ines i Arjana, Mare Milin, koliko vas taj poslovno-prijateljski odnos drži u okvirima, na nekom poznatom teritoriju ili u nekom već naviknutom načinu rada? Koliko to utječe na vašu kreativnost i samo istraživanje nekih drugih dosega?

Meri: Baš što se tiče tih vizualnih stvari, možda se i rode ideje da radimo s nekim drugim jer i drugi ljudi otvaraju neke druge vidike. Dogode se situacije kad je Mare u gužvi i kad ima mnogo projekata jer snimanje videa nije njezina primarna stvar. Na kraju se uvijek nekako energetski vratimo na nju.

Anita: S Mare si uvijek u nekom lunaparku! Ona je puna inspiracije i ima strašno puno emocije tako da to nikad nije nešto poznato. Uvijek ulazimo u nešto novo.

Meri: Pitala si i za tekstopisanje. Prvi album smo radili s Romanom Brolih i Darijom Žilić. S Arjanom i Ines smo od albuma Igra i one jednostavno progovaraju kroz naše pjesme. To je neka druga razina. One sve pišu na našu glazbu i tu se hvataju na emociju glazbe. Jako smo se puno družile i upoznavale kad smo snimale album Igra. Danas je to čak nezamislivo u ovoj brzini, a sada funkcioniramo kroz samo par riječi i to vrlo jasno.

Koliko čekate tekstove kad jednom pošaljete glazbu?

Meri: Ne znam. Dosta! (smiju se) Ali svaki put vrijeme to nagradi lijepim i pogođenim tekstom. Kod nas sve traje dosta dugo. Dosta smo pažljive i zahtjevne kad krenemo sa suradnicima. Ima dosta pjesama koje su nam emotivno jako važne i onda je to prilično stresno i napeto dok se sve ne posloži. A kad smo već kod Mare, kad je nastajala pjesma “Umjesto isprike”, ona baš nije bila u fazi snimanja video spotova jer je bila zauzeta drugim stvarima, no znala sam od početka da tu pjesmu baš ona mora napraviti. Tada sam je pozvala na ručak, htjela sam da bude emocionalno otvorena i da joj uopće ne spominjem neki zadatak koji je tu, a nakon druženja pustila joj pjesmu. Ona je samo rekla: „Meri, ja za ovo moram raditi video! To morate raditi sa mnom! Ne znam kad, ali ovo moram raditi – ovo je moja pjesma“. Kad smo ga snimale, puhala je bura i baš je bilo jako hladno. Snimanje je bilo teško i kad sam stajala na molu s kišobranom, mislila sam da će me odnijeti. Mary Poppins leti, kužiš! Tijekom snimanja sam se pitala kakve su to neobične pozicije jer nisam znala što Mare vidi. Tad smo prvi put surađivale s montažerkom Maidom Srabović i kad su nam njih dvije pokazale taj spot na Marinu rođendanu, meni su samo krenule suze. Taj trenutak me toliko oborio jer je to bila ta jedna pjesma za koju mi je bilo važno da vizualizacija prati pjesmu. To možeš priželjkivati, ali ne znaš hoće li se tako i posložiti. To su ti trenutci s Mare.

Dakle, Meritas kao takve postoje od 1996., uskoro ćete slaviti trideset godina djelovanja. Kako su Zagreb i glazbena scena u Hrvatskoj u vašim očima izgledali tada, a kako ih sada doživljavate?

Anita: Baš smo nedavno gledale neke slike s Massimom i stvarno nije bilo potrebno nikakvo retuširanje! Vidi se da smo bebe. S jedne strane, to je tako daleko, a s druge strane tako blizu. Osjećaj je tu i dandanas, ali kad kažeš trideset godina, onda to stvarno znači puno. Sve je isto, samo se izgled promijenio.

Meri: Tada su bili dosta pomiješani osjećaji. Godine 1996. bilo je neko drugo ozračje u samom gradu nego što je sada i mi smo bile jednostavno nove. Nismo poznavale nikog osim našeg producenta Dejana Oreškovića, koji je introvert sam po sebi. Tada nismo imale nekoga tko će nas upoznati s drugim ljudima. Jednostavno, bilo je veliko zadovoljstvo što uopće radimo naš prvi autorski album, to je jedna velika avantura, a s druge strane jako teško jer nikoga ne možeš nazvati, nema ti tko priskočiti. Nitko naš nije živio u ovom gradu.

Ovo je nevjerojatna priča. Nedavno smo srele glumicu Helenu Buljan, koju smo upoznale prije trideset godina na gostovanju u Münchenu. Željele smo upoznati Josipu Lisac i ponuditi joj da posluša neke naše snimke, a Helena joj je doista te snimke predala, iako se više nikad poslije nismo srele i o tome pričale. Na temelju tih snimaka Josipa Lisac nas je stvarno nazvala i to je bio nevjerojatan trenutak u kojem nas je spojila s Romanom Brolih, koja nam je počela pisati stihove. To su bile prve osobe koje smo uopće upoznale u Zagrebu. Kasnije je tu velika karika bio Goran Komerički, koji nam je otvorio mnoga vrata.

Anita: Kad su i bili neki nastupi, mi smo uvijek bile neki autsajderi. Današnji mladi glazbenici se doista podupiru.

Meri: Sviđa mi se taj val podrške! Već nam je prva pjesma “Na kraju sna” otvorila mnoga vrata i postala vrlo zapažena. Hit Depo je značio nešto i mi smo tamo odmah gostovale. Tada su se počele slagati kockice, prilike i mogućnosti, nova poznanstva i prijateljstva.

Kako se danas osjećate? Jeste li i dalje autsajderice?

Meri: Ma ne! (smiju se) Mi smo uvijek malo autistične.

Anita: To postane i dio karaktera koji se ne može promijeniti.

Meri: Sviđa mi se kako se sve događa i kako se naša scena otvara. Sviđa mi se što klinci sviraju i na engleskom, da postaju jedno i da se sve prelijeva.

Sad i alternativa ulazi u mainstream. To smo vidjeli i na ovogodišnjem Porinu.

Meri: Mislim da je odavno vrijeme za to. Pogotovo Porin – koji je nagrada izvrsnosti – u budućnosti treba preuzeti ulogu nagrađivanja onoga što je stvarno bilo najbolje u godini. Uz Rock&Off, koji to možda još više radi, Porin treba preuzeti ulogu da široj publici ukaže na nekoga. To su užasno važne stvari. Mislim da se struka ne treba grčevito držati istog. Ima strašno talentiranih mladih ljudi.

Glazbena karijera neminovno donosi i život pod povećalom javnosti. Međutim, kad sam se pripremala za ovaj intervju, primijetila sam da su sve teme isključivo vezane za glazbu. Koliko je takva odluka utjecala na vidljivost vašeg rada?

Meri: To je jako dobro pitanje. Na kraju, kad podvučeš crtu, mi smo jednostavno takve. Vrlo sam emotivan tip i moram priznati, puno toga primam k srcu i neke me stvari mogu mučiti danima. Jednostavno, kad objavljujemo pjesme, meni je već toliko razotkrivanja i emotivnog naboja da je sve povrh toga baš previše. Koliko god sam otvorena i pričljiva, u ovim sam situacijama možda i osjetljivija od Anite. Imam osjećaj da postoje neke granice koje radi sebe moram sačuvati. Ne znam hoćemo li se promijeniti za deset godina, ali to je jednostavno tako. Vidljivost je nešto relativno. Na koncerte dolaze ljudi koji vole našu glazbu i to je ono što na kraju zaista vrijedi.

Anita: Glazba je uvijek bila naš motiv. Sve ostalo su nama neki neprirodni dodaci, od snimanja spotova, fotografiranja do poziva na modne revije.

Meritas su na sceni gotovo 30 godina / Foto: Mare Milin

Što prepoznajete kao prepreke i što biste voljele da se poboljša kod nas kako bi glazbenici mogli nesmetano raditi?

Anita: Svijet se promijenio. Glazba se promijenila. Mi ne možemo zaustaviti tu lavinu. Samo moramo pronaći svoje mjesto u tome.

Meri: Mislim da nismo prave osobe koje moraju pričati o tome. Nakon toliko godina bavljenja glazbom, imamo svoj način kako raditi.

Čije ste obožavateljice? Koga smatrate toliko fantastičnim da vas uvijek iznova oduševljava i nadahnjuje?

Anita: Još uvijek nas inspirira glazba na kojoj smo odrasle. Depeche Mode uvijek mogu poslušati.

Meri: Stvari koje su stvarno fantastične, koje su položile test vremena. Primjerice, sjajno je što se na platformama mogu preslušavati cijele diskografije. Tako mi se sviđa plesni pop koji radi Juliette Armanet. Takve stvari inspiriraju pa onda to gledaš i automatski pretapaš u neku svoju kreativnost. Sviđa mi se i naša scena u posljednje vrijeme, od The Gentleman do Bad Daughter i Irene Žilić, koju obje volimo.

Iskustvo slušanja albuma jedna je vrlo osobna stvar, ali ako biste mogle utjecati na to kako vaši fanovi slušaju ovaj album, što biste željele da dožive i ponesu sa sobom nakon slušanja?

Meri: Bilo bi mi lijepo da ga požele još jednom poslušati! (smije se) Moram priznati da je to album koji smo najčešće preslušale ponovno nakon što smo ga završile. Osvrti koje sam primala od ljudi zapravo su oni kakve priželjkuješ. Uvijek mi je drago kad ljudi imaju svoje favorite na samom albumu, da su preslušali sve i da se svatko pronalazi u nekoj od pjesama na svoj način. Voljela bih nekad da cjelokupan album više dođe do publike. Nekad je sve malo zagušeno, ali ovdje je svaka pjesma imala neki svoj prostor i jako smo zadovoljne time!

Sad već možete imati neki pregled uspjeha albuma. Koji je vaš najprihvaćeniji album?

Meri: Igra je definitivno razdoblje koje nas je jako obilježilo. To su pjesme koje se sigurno vežu uz nas (“Budim se”, “Igra”). S druge strane, ako razmišljamo i krećemo od pjesama kao što su “Umjesto isprike”, do “Još jednom” koja je bila u filmu, pa onda kad sviramo nove stvari na koncertima (“Dok čekamo dan”, “Ova ljubav”, “Pričaj mi”, “Taj dan”), tada vidimo da je i sve poslije jako dobro saživjelo s ljudima i da su to pjesme koje su rado slušane. Ali mora se reći, nostalgija je ipak neki poseban osjećaj jer su to ipak bile godine kad su ljudi bili manje opterećeni i kad je glazba imala jedan drugi statusni simbol u životu. Ne smijemo zaboraviti spomenuti pjesmu “Odjednom ti”, koju publika očito ne zaboravlja ni nakon dvadeset godina, što nam dokazuje pri svakom susretu. Slijedom toga je i nezaobilazna činjenica da je Igra izašla 2000., uskoro imamo dvadesetpet godina tog albuma, a pjesme su i dalje prisutne na našim koncertima. Što više poželjeti?

Imate li neke baš jako bitne pjesme za koje ste emotivno vezane, a za koje ste htjele da ostvare veći uspjeh od onog koji su postigle kod publike?

Meri: Ima jedna pjesma koju je Anita pjevala u studiju i svaki put bi me oborila s nogu kad smo je preslušavali. Mislila sam da će “Odlazak” s albuma Gle! dobiti puno širu publiku. To je jednostavno pjesma koja je meni toliko melodijski i tekstualno jaka da je jedan od bisera. Ona je bila jedna od onih koja nas je uvijek nekako emotivno jako razbucala u studiju.

Anita: Ja nemam očekivanja. Ako se pjesma samo napravi, dovede do kraja, već sam zadovoljna. Prošla ili ne prošla, mislim da je to relativno u današnjem svijetu. Možda tako branim sebe i stvaram štit. Mislim da bi se naša glazba mogla puno više slušati, ima potencijal i kvalitetu, ali valjda postoji neki razlog zašto je to tako. Zadovoljna sam kako nam pjesme izlaze, a ako se na to nakvači još neki uspjeh – super! Ja ću i dalje biti sretna ako one ostanu čak i kod mene u ladici. Jednostavnija sam od Meri! (smije se)

Što ste naučile o sebi gledajući se kroz iskustvo glazbenica?

Anita: Kroz sve ove godine koje se bavimo glazbom, drago mi je što sam shvatila koliko i mi same možemo puno toga učiniti. Dovoljno je samo uzeti stvari u svoje ruke. Uvijek sam bila tip osobe koja realizira stvari, ali naučila sam da vjerujem sama sebi i da će sve biti dobro.