Umjetnost koja svojoj publici komunicira poruku, ljepotu i uzvišenost, ili ponekad provokaciju, parodiju i neočekivano, traži (svoj) prikladni prostor, ali i vrijeme. Jer glazba se doslovno odvija u vremenu, iskajući posvećen trenutak pozornosti, usredotočenost duha i duše na kompozicije zvukova. A prostori takvih događanja otvaraju se javnosti tek u sedamnaestom stoljeću – najprije Opera u Veneciji, a nešto kasnije, zapravo prije točno 350 godina, i prvi javni koncert u Londonu, otvoren za svakoga tko plati ulaznicu.

I dok su koncerti – i za njih izgrađivane dvorane – dosegli vrhunce u spoju arhitektonskih te akustičkih fantazija i fantastičnosti (pogledajmo, primjerice, zgradu Elbphilharmonie u Hamburgu), publika ima neki svoj razvojni put, i to svaki naraštaj takoreći ispočetka.

dvorana Elbphilharmonie, www.elbphilharmonie.de

Civilizacija ne donosi ali i ne nameće svojim pripadnicima klasičnu glazbu kao prerogativ koji valja znati iskoristiti, već se uvijek nastoji publiku – taj nezaobilazni stup života glazbe – privući i zadržati u okrilju misterija glazbina vremena.

Pozornica kao dio rituala … neuhvatljive stvarnosti koja se poput parfema duboko ureže u mapu glazbenih otisaka

Jer, svaki će umjetnik reći (neki i zavapiti) da su interakcija s publikom, slušalačka pozornost i usredotočenost upravo ona energija koja uzvraća njihovu kreativnom radu na pozornici. Pa da, pozornica jest dio rituala unaprijed znanih okolnosti koje (nas) očekuju u posvećenim prostorima hramova glazbe – koncertnim prostorima. I taj vrtlog, bolje reći vrtloženje silnica, u vrhunskim je prilikama pamtljiv, iako nematerijalan trag, neuhvatljiva stvarnost koja se poput parfema duboko ureže u mapu glazbenih otisaka.

No, suvremene će prilike (i ne samo pandemijske), razbiti taj hramski obrazac rituala – eksperimentalna glazba, instalacije, zvuk koji lovimo u pokretu kao što su Electrical Walks Christine Kubisch predstavljeni na prošlogodišnjem Device_art festivalu u Zagrebu, ili Sonični bicikli, odnosno, Ispod fontana Kaffe Matthews na MBZ-u 2019. kao homage bijenalskom Urbofestu. Pa gdje je onda (očekivana) publika glazbe?

Angažiranija virtualna publika?

Koliko je pandemijski okvir (koji je preselio komunikacije i umjetnost u virtualni svijet)  publiku stjerao uz ekran, i zašto je od početaka radijskog medija (dakle, stotinjak godina) upravo izravni prijenos koncerata i/ili opera bio tako neprikosnoveni dio programa i omiljen put u (inače) nedosežne dvorane? Jesmo li napravili cijeli krug da bismo se vratili praksi slušanja (i gledanja) koncertnog rituala u posredništvu medija, u koji se uključuju, naravno, i sve platforme koje nude pribivanje glazbenim događajima? I što bismo, naposljetku, označili pravorijekom autentičnosti doživljaja?

Jesmo li napravili cijeli krug da bismo se vratili praksi slušanja i gledanja koncertnog rituala u posredništvu medija?

Fluid glazbe koja je toliko živa i brza upravo u posredničkim medijima, taj fluid onih velikih i značajnih djela i interpretacija, nesumnjivo će naći recepciju i zatitrati prave strune duha i duše. Glazba i nastaje iz duha, i njemu – na drugoj strani komunikacije – i stremi. Čini se da, stoga, relevantnost i autentičnost zaprimaju i takvi posredovani oblici koncertna života.

Mnogi su umjetnici u nuždi muziciranja putem portala i kanala otkrili možda i neku angažiraniju publiku od potencijalnih posjetitelja prave dvorane. Uspješan ciklus Glazba može promijeniti svijet pokrenuli su i održali pijanistica Terezija Cukrov i flautist Dani Bošnjak iz sobe broj 5 u Hrvatskome glazbenom zavodu – imali su redovne termine nastupa, unaprijed poznat program i, sasvim sigurno, poklonike takva života glazbe.

Simplifikacija odnosa publike i glazbe, odnosno glazbenika, pogrešan je ključ za prilike našeg vremena.

No, ipak – neodoljiva uronjenost u akustiku dvorane poput Hrvatskoga glazbenog zavoda, ili dah u istome prostoru u kojem vam svira (uskoro i u Zagrebu, u Lisinskom), na primjer, Berlinska filharmonija, čarolija su trenutaka živih izvedbi koje pratimo kao primjereno pripravljena publika.

Sociologija glazbe izvrsno i pažljivo istražuje odnose u povijesnu razvoju tih višestrukih uzajamnosti s umjetnicima autorima, umjetnicima izvođačima te posrednicima koji čine dobro ugođeni mehanizam glazbenog života. Ponovno čitanje nekih poglavlja iz knjige akademika Ive Supičića (objavljene u godini mojeg rođenja!) ipak biva pogledom u povijest, jer se suvremeni život glazbe toliko razmilio po neslućenim prostorima i zaokupio neko novo pronađeno vrijeme, da je simplifikacija odnosa publike i glazbe, odnosno glazbenika, pogrešan ključ za prilike našeg vremena.

Sekunde kao mamac za pozornost

Suvremeni svijet u kojem sekunde moraju biti mamac za daljnji tijek pozornosti ipak se nastoji odgajati u strpljenju i pažnji te prema ogromnijim zalogajima poput simfonija, oratorija, i svakako opsežnih opernih djela. Skrb za odgoj i obrazovanje publike postaje tako i prioritet brojnim ustanovama, festivalima ili posebno ustrojenim pogonima, a svakako je odličnu formulu pronašao MBZ u projektu  koji interaktivnošću zaokuplja i ne samo djecu kojima je (službeno) namijenjen – MBZ KIDZ.

Ima li odlazak na koncert zamjene u drugom mediju?

Poučiti, pripremiti slušatelja za događaj glazbe odavno je već ušao u rasporede predkoncertnih razgovora, predavanja ili aktivnijih modaliteta od tekstova programskih knjižica. Sjećam se kad je Mladen Tarbuk prije koncerta uz klavir proveo zainteresirane kroz teme i strukture Mahlerovih simfonija, a posebno je bilo zanimljivo slušati uvod i uvid u monumentalnu kantatu Pjesme iz Gurrea Arnolda Schönberga uoči prve izvedbe u Hrvatskoj – dakako, misionar novih partitura i novih obzora glazbe bio je (uz svoj osamdeseti rođendan) Maestro Nikša Bareza (1936-2022).

Velebni zvuk koji je okupio tristotinjak glazbenika na pozornici dvorane Lisinski jedna je od onih neprijepornih točaka zbog kojih odlazak na koncertni događaj nema zamjene u drugom mediju, i zbog koje uvijek sa ushitom i strahopoštovanjem ulazimo u taj misterij glazbina vremena, pratimo taj ritual suspregnuta daha i prigušenog ega.

A taj petak 14. siječnja, koji je odveo Maestra Barezu u vječnost, odveo je i jednog od najvećih hrvatskih suvremenih skladatelja, tog petka otišao je i akademik Davorin Kempf (1947-2022) koji je u hrvatskoj glazbi bio umjetnik i znanstvenik jedinstvene imaginacije. Njegova težnja ljepoti bez koje mu je glazba bila nezamisliva, sasvim jasno se čula u djelima koja su uvijek imala jasnu i radosnu komunikaciju s publikom, i to bez obzira na složenost fakture.

Digitalni dom glazbenog života danas

A jedan je posebni koncert suvremene glazbe, posebno naručene za taj događaj, bio namijenjen pomalo neočekivanoj publici – prirodi, životinjama, i to u divljini. Neuobičajenu zamisao da se usred planina (u području bez signala za radijski prijenos koji je isprva bio planiran) otvori posvećen prostor ritualu glazbe i u to uključi okoliš koji inače isključujemo iz njega, ostvarili su češki glazbenici u projektu Češkog radija koji je nagrađen prošle godine na prestižnom festivalu Prix Europa.

Koncert za životinje, foto: Jiří Šeda

Koncert za životinje i dalje se može naći na njihovoj web stranici, dakle u kanalu suvremenog života glazbe, a delikatne tonske slike koje su zabilježene u susretu umjetnosti i života prirode otvaraju nove puteve razmišljanja na tragu  istraživanja brazilske muzikologinje Fatime Carneiro dos Santos o slušanju glazbe u različitu zvučnom okolišu koje se temelji na stvarnosti u kojoj je granica glazbe i okoliša zamagljena i koja vodi slušanju glazbe ulica, a slušanje koje se naziva nomadskim temelji se na Cageovim razmišljanjima o tome kako glazbu čine zvukovi oko nas, bez obzira jesmo li u prostoru koncertne dvorane ili izvan nje. Pritom se računa upravo sa zvukovima okoline kao dijelom doživljaja, odnosno slušanja.

I tako dolazimo u gluhi prostor koji možda ipak ne postoji, odnosno nije posve gluh – i tako ulazimo u život glazbe, njezin misterij koji obuhvaća ne samo stvaranje nego i slušanje, primanje. Nije li upravo John Cage svojim djelom 4’33” odnosno tišinom upravio naš sluh u smjerovima okoliša i neprestanog zvukovlja koje nas okružuje, izdižući slušni doživljaj iznad njegova uobičajenog teritorija, dovodeći ga na nove razine i omogućujući promišljanje novih iskustava slušanja. Slušanja koje (možda) i sklada.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Glazba.hr portala.