Trintervju: Dunja Knebl, Nina Romić i Jelena Galić
Dunije: „Borba za ženska prava je proces bez kraja"
DUnja Knebl, NIna Romić i JElena Galić iliti Dunije singlom “Čula jesam” najavljuju svoj album Bilo je sada. U razgovoru otkrivamo kako su se ta tri glasa spojila i složila ciklus hrvatskih tradicijskih pjesama o tužnim ženskim sudbinama, od kojih je čak 12 po prvi put zabilježeno na studijskoj snimci
„Bilo označava nešto što je prošlo, ali ako iza toga slijedi riječ sada, vremenski se proširuje na razdoblje koje obuhvaća i prošlost i sadašnji trenutak,“ rekla je o nazivu albuma njegova idejna začetnica Dunja Knebl, jedna od najvažnijih interpretatorica tradicionalne poezije na našoj sceni. „Tu je i možebitna skrivena poruka: bilo (otkucaj srca) je sada; možemo djelovati u ovom trenutku kako bi promijenili mnoge stvari s kojima nismo zadovoljni.“
Album Bilo je sada nosi aktivističku poruku. Nadahnut svevremenim pričama o iznevjerenim, ranjenim i ostavljenim ženama, naglašava njihovu otpornost – snagu kakvu mogu utjeloviti samo sestre, supruge, kćeri i majke. Usto od zaborava spašava čak dvanaest pjesama koje su ovom prilikom obrađene na temelju notnih zapisa iz literature. Takav pristup povezuje stalnu borbu za žensku istinu i pravdu s očuvanjem hrvatske baštine, podsjećajući nas da je povratak tradiciji ujedno povratak suživotu s prirodom i njezinoj majčinskoj energiji.
Pjesma “Čula jesam“, dobro poznata čak i površnim poznavateljima naše tradicijske glazbe, odabrana je kao prvi singl kako bi se istaknulo njezino izvorno subverzivno značenje. Pjesma prenosi univerzalnu priču o djevojci koja ostaje trudna, a djetetov otac je napušta i ženi se drugom. Obrat u priči motivira djevojačka hrabrost, koja se otkriva kada djevojka dođe na njegovu svadbu s malim sinom umjesto poklona.
KRATKA POVIJEST DUGOG PRIJATELJSTVA
Prošlo je gotovo 15 godina od albuma Dođe Božić, Oj Koledo! na kojem su Dunja Knebl i Nina Romić prvi put udružile glasove u tematskom ciklusu tradicijskih pjesama. Zajedno su radile i na glazbi za predstave Regoč i Kosjenka te Oj, ti tožni človek, obje u režiji Marija Kovača, kao i na Dunjinom albumu Spevala mi papiga.
„Mi smo se sprijateljile kad je Nina došla pjevati svoje pjesme na mojoj etno-večeri u klubu Močvara. Čim sam je čula postala sam Ninin fan, odlazim na njene koncerte i sretna sam što sad ponovo radimo nešto zajedno,“ prisjetila se Dunja početka tog divnog prijateljstva. „Prošlo je 17 godina od našeg prvog susreta, a i dalje se sjećam onog trenutka kada sam istinski čula i osjetila ljepotu tradicijskih pjesama. To je bilo kod Dunje, na etno radionicama koje su se odvijale kod nje doma. Bio je to divni početak velikih prijateljstava i kasnijih suradnji koje su započele glazbom,“ rekla je Nina iza koje danas stoji pet autorskih albuma.
„U narodnim pjesmama sam otkrila nešto svoje, bezvremeno, na što vrijeme ne može utjecati, nešto univerzalno što svi mi nosimo u sebi, što se prenosi generacijama. Ono što me privlači je jednostavnost i iskrenost glazbe i stihova. Sve to mogu reći i za samu Dunju, koja mi je kroz godine postala velika prijateljica i vječna inspiracija.“ Nina
Jelena Galić pridružila se Dunijama kao Ninina dugogodišnja suradnica, izvrsna glazbenica i još jedna zaljubljenica u tradicijsku glazbu, poeziju i kantautorstvo. Za njene aranžmane i višeglasja Nina kaže da su s drugog svijeta. „Kad smo se u ožujku ove godine Nina, Jelena i ja našle na dodjeli nagrade Porin, osjetila sam da postoji među nama jako dobra vibra,“ svjedoči Dunja. „Odmah sam naišla na razumijevanje kad sam predložila snimanje zajedničkog albuma i sve je nakon toga krenulo brzo i glatko.“
Skladnoj suradnji kumovao je sinkronicitet. Kada je Nina na dodjeli Porina predložila Dunji da snime album tužnih pjesama koje obje vole, Dunja je shvatila da je konačno došlo vrijeme za ženski album o kojemu godinama razmišlja. Također, valja spomenuti da srodna namjera stoji i iza Dunjina albuma s Adamom Semijalcem Moje srce se reskoli iz 2023. godine, na kojemu su opjevane sudbine žena u ratnim okolnostima.
„Susret na Porinu je bio sudbonosan, mada se kuhalo to već i odavno prije u našim glavama, no uvijek je potreban neki okidač,“ rekla je na tu temu Jelena. „Kada se dogodio, preostalo nam je doslovno samo uprijeti prstom u one pjesme koje nam se najviše sviđaju iz Dunjine bogate kolekcije, te se magija praktički dogodila sama.“
GLAZBENA ALKEMIJA
Bilo je sada realiziran je u manje od pola godine. Od tridesetak prijedloga koje je Dunja izvukla iz vlastite arhive etnoloških zapisa odabrano je 14, koje ćete imati priliku čuti u listopadu. Premda je na albumu vidljiva tendencija da se obrade pjesme iz više hrvatskih krajeva, većina pjesama ispjevana je na kajkavskom narječju. Dunja navodi da im je glavna nit vodilja u izboru bila želja da pjesme osjete kao svoje. „Pjesme smo tako birale – da nama znače nešto sasvim konkretno, kao da se tiče nas samih.“
Sličan princip primijenile su i u samoj interpretaciji, kako vokalnoj, tako i značenjskoj. „Za sebe mogu reći da pazim kod naglašavanja pojedinih riječi, fraza, ali i da u pjevanje unesem emocije,“ potvrdila je Dunja, dodajući da interpretacija ponekad može biti i posve narativna ako se radi o narativnoj pjesmi s puno kitica.
„Naravno, općenito je nepisano pravilo: ako su naše interpretacije i izvedbe na visokoj razini, bit će razumljive slušatelju čak i ako ne razumije riječi.“
„Mogu stvarati tek kada dubinski osjetim da je to i moja priča,“ naslanja se na Dunjine riječi Nina, dok Jelena potvrđuje da je razumijevanje tradicijskih pjesama i njihove suptilnosti uvelike intuitivno: „Borba za ženska prava je proces bez kraja, to je svojevrstan stil života ako mene pitate. Ove pjesme odišu pričama „običnih“ žena i njihovih sudbina u kojima se lako prepoznati. S obzirom na to da je ironija prvi alat u borbi protiv gluposti, lako ju je iščitati između redaka.“
Što se tiče same glazbene alkemije, odnosno postupka oživljavanja pjesama, Dunja je, kao i inače kad radi na snimanju tradicijskih pjesama prema notnim predlošcima, najprije snimila a cappella verzije pjesama ili vokal uz jednostavnu pratnju gitare. Kad su ostali to preslušali, krenuo je proces stvaranja obrada i aranžmana, u kojem su svi sudjelovali sa svojim prijedlozima i izvedbama. Iznimke su spomenuta “Čula jesam” i “Tica lastavica”, ljubavna balada koju Nina i Jelena već neko vrijeme izvode na zajedničkim koncertima.
„Dunja je napravila najveći posao snimivši pjesme i pripremivši nam stihove, a sve poslije je bilo “osluškivanje”, što kojoj pjesmi treba. To sam prvi puta svjesno radila na svom prethodnom albumu Jezero, a na ovom albumu sam si dopustila i skroz se prepustiti,“ objasnila je Nina, dodavši da bi to bilo nemoguće bez cura i producenta Silvija Bočića. „On je bio logičan izbor jer svi u bendu poznajemo njegov talent, koji se posebno ističe kada su u pitanju molske pjesme. Nisam ni sumnjala da je ovo i njegov album. Silvio je uz nas odsvirao ostale instrumente koje još uvijek otkrivamo preslušavajući pjesme.“
O samom oblikovanju pjesama više je rekla Jelena, napominjući da instrumente koje svira bira instinktivno. „Onda uz zajednički dogovor odabiremo koje se melodije uklapaju, koja boja i zvuk najviše opisuju i ocrtavaju raspoloženje i poruku pjesme, te hoće li biti višeglasna i na koji način ćemo složiti harmonije i glasove, što mi je možda i najdraži dio u procesu stvaranja. Nina je na snimanju jednom nazvala te vokalne ekshibicije „zbor malih Galića“, što me jako obradovalo, jer se tako zove i rodno selo mog oca.“
IZMEĐU ŽUTOG TISKA I CRNE KRONIKE
„Pjesme su bile žuti tisak tih vremena, pa čak i sapunice“, piše u tekstu o prvom singlu “Čula jesam”. Međutim, kako svjedoče neke od pjesama, pjesme su bile i crna kronika. Tradicijske pjesme iz svih dijelova svijeta potvrđuju univerzalnu tendenciju da se stihovi o potresnim i tragičnim događajima duže pamte, kao što loše vijesti putuju dalje od onih dobrih. O tome svjedoče anglosaksonske balade o ubojstvima čiji se odjeci već dugo čuju u američkoj popularnoj glazbi. Kod nas se, nažalost, nije dogodilo nešto slično; taj dio našega nasljeđa nije postao dio opće kulture. Iako smo prepoznali da je narodna glazba kanal za provokaciju i razgovor o brojnim tabu temama, zaboravili smo ostaviti taj kanal prohodnim.
Zato su nam pojedinci poput Dunje Knebl, koji su svoj život posvetili krčenju tih kanala, posebno dragocjeni. Knebl se u svom radu već doticala tužnih pjesama, primjerice na albumu 33 balade (koje bi se na engleskom etiketirale kao murder ballads), ali i u glazbi iz predstave Oj, ti tožni človek. „Eto, nitko više ne pjeva te pjesme, iako su se dugo održale prenošenjem s koljena na koljeno usmenim putem, pa tako doživjele da imaju svoje notne zapise,“ komentirala je Dunja.
„Čini se kao da je sav taj silni trud brojnih etnomuzikologa i zapisivača bio uzaludan jer se kod nas u današnje vrijeme općenito izbjegavaju tužne pjesme o tužnim sudbinama; kao da je život jedan veliki tulum ili svadba. Zapravo, radi se, čini mi se, najviše o želji za brzim profitom, a ljudima se najčešće „na prvu“ najviše sviđaju žive, ritmične pjesme. Za tužnije pjesme treba više strpljenja, odnosno vremena, a danas sve mora biti brzo i kratko po trajanju, pa takve pjesme nemaju šanse da se više slušaju.“ Dunja
Album Bilo je sada djelomično je proizašao iz etnografskog i muzikološkog impulsa, ali i iz potrebe da se pjeva o nepravdama s kojima žene žive odvajkada. Istina koja se krije u njima jest da su žene nerijetko oštro kažnjavane za prestupe koji su se muškarcima uglavnom opraštali. „Mislim da izvođenjem i očuvanjem takvih pjesama možemo sagledati i suosjećati sa ženama svih generacija s ovih prostora,“ potvrdila je tu namjeru Jelena. „Suočavanjem s takvim sudbinama kroz pjesme možemo na trenutak olakšati dušu.“ Za Ninu, neke od pjesama s ovog albuma su pravi dragulji baš zato što zorno svjedoče o snazi žena koje su iskoračile iz uskih okvira i odlučile „opjevati“ svoju stranu priče.
„Ta dimenzija pjesama je ono što je mene najviše privuklo. Jedan protest, izlazak iz okvira uvjetovanosti, otpor, i iskorak prema naprijed u kojem je jasno izrečen protest prema mirenju s predodređenom sudbinom koja je „zapisana“ u kamenu i prenošena generacijama,“ istaknula je Nina, dodajući da je ljepota takve ženske snage ono što će je vječno inspirirati.
Na pitanje koje su najtvrdokornije predrasude o narodnoj glazbi s kojima su se susrele u svom radu Dunije su ponudile različite odgovore. „Možda jedna od najučestalijih predrasuda je ona da je narodna glazba neaktualna, staromodna i da nema prostora za inovaciju. S tim se ne bih složila. Dunja već desetljećima dokazuje da to nije istina, i drago mi je da smo i mi sada iskusile kreativne procese u kojima smo stvorile nešto sasvim novo od staroga“, odgovorila je Nina.
Po Dunji, to je ideja da su zagorske pjesme samo vesele napitnice. „Snimila sam dosad popriličan broj tužnih i mračnih tradicijskih pjesama zabilježenih na području Hrvatskog zagorja. Ima ih i na ovom albumu.“ Jelena, pak, smatra da je za slušanje i razumijevanje narodne glazbe potrebna mentalna zrelost te da ona obično dođe s godinama. „Mlade generacije teško da će voljeti takvu glazbu, ali na nama je da ju snimamo i izvodimo baš zato da ju, kada jednom posegnu za njom, nađu i nanovo otkriju.“
PJESME OTPORA I UTJEHE
Lidija Bajuk je etno svojevremeno definirala kao „glazbeni žanr koji njeguje suvremenu, estetiziranu underground obradu tradicijske glazbe i kojom njezini izvođači aktivistički problematiziraju suvremene ekološke diskurse“. Dunije su na ovom albumu prividno usmjerene na drugačiju vrstu aktivizma, ali Bilo je sada uklapa se u priču o povratku prirodi i ženskoj energiji. Naime prirodni motivi potpuno su srasli s tužnim sudbinama iz pjesama.
„Gotovo da nema tradicijske pjesme u kojoj se ne spominju cvijeće, ptice, planine, sunce, mjesec ili nešto iz prirode koja nas okružuje,“ potvrđuje Dunja. „Stare pjesme svjedoče o tome da je čovjek nekada neizmjerno poštivao prirodu, a najljepši komplimenti i usporedbe bile su komparacije s ljepotama onoga što nam dolazi iz prirodnog okruženja.“
„Naučili smo od malena da je ‘žena ženi vuk’. Propitujem dosta tu tvrdnju i mada ju ne mogu negirati, mogu reći da je i ženska ljubav bezgranična, snažna i neusporediva s bilo kojom drugom. Zato i prirodu i zemlju zovemo Majka i volimo joj se obraćati, kao i svakom njezinom manifestu poput ruža, trešnji, ptica i svemu čime nas obasipa. Najlakši način obraćanja Majci je preko etno glazbe upravo jer je nastala iz naroda i lako ju je izvoditi i interpretirati.“ Jelena
Prirodni motivi vidljivi su i na kostimima koje je Dunja pripremila za najavni singl i spot, čiji je autor Dinko Čvorić – Doringo. „Dunja je naša modna stilistica, obukla nas je od glave do pete, i osvježila naše garderobe jako zanimljivim detaljima. Ova pjesme kao da zovu da se uresimo zlatom i cvijećem, najiskrenije, da slavimo to što smo žene, i što imamo ovu privilegiju pjevati i svirati zajedno, i to baš ove pjesme“, rekla je o tome Nina. Dva „zlatna“ prsluka koje nose Nina i Jelena djelo su legendarne kostimografkinje Marije Žarak, a detalji sa zlatovezom su iz butika Etno Mara.
Naposljetku, upitala sam ih o nadanjima koja dolaze s ovim albumom: što žele da slušatelji osjete i ponesu sa sobom nakon preslušavanja albuma, te kako i gdje bi voljele da se on sluša. „Nadam se da će osjetiti barem dio onoga što smo mi osjećale interpretirajući prekrasne pjesme na albumu. Neka slušaju album negdje gdje nema buke, a nakon toga neka požele da album poslušaju i drugi ljudi tako da ga doista i čuju,“ podijelila je s nama Dunja.
„Želja mi je da ljudi daju veću važnost našom kulturnom naslijeđu, jer to ove pjesme jesu, i da izdvoje trenutak posvećenosti za naš album,“ rekla je Nina, dok je Jelena podvukla crtu riječima: „Ponesite sa sobom ljubav u srcu, a album slušajte negdje u tirkiznom krilu Majke zemljice.“
Čista ljubav, bila nježna ili nesretna, pokazuje se kao glavni adut svake tužne priče, ona koja „sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi“. Također, ako niste znali, „dunijati“ prema Aniću znači „voditi ljubav“, pa na što bi nas drugo Dunije pozvale nego da volimo.