50 Cent – jedna od najvećih zvijezda rapa – ponovno dolazi u Zagreb nakon više od petnaest godina.

Ovaj put u Arenu, što znači da mu je popularnost u međuvremenu porasla. 2007. je kao od šale prodao deset tisuća ulaznica u Domu sportova. 17. listopada 2023. u Areni će biti i koja tisuća više. Svojim prvim gostovanjem u Hrvatskoj 50 Cent ne samo da je uskomešao svekoliku javnost samo dolaskom u Zagreb i nastupom, već i javljanjem uživo reportera u Dnevnik HTV-a.

Predodžba (nekada imidž) o 50 Centu kao da je eksplodirala u negativnom smjeru. Pri tom niti 50 Cent niti reporter u stvari nisu bili ni krivi ni dužni. Ante Batinović i danas se svega jako dobro sjeća, kao i susreta s drugom dvojicom velikana rapa odnosno hip hopa – Afrike Bambaataae i Chuck D-ja. Obojica su više puta bili u Zagrebu i nikada nisu izazvali ne-glazbene konotacije kao što je to bio slučaj s 50 Centom.

Sveukupno gledajući, ovo je i jako dobar povod za podsjetnik na fenomen hip-hopa, supkulture američkih crnaca, ali i bijelaca, latino ljudi… koja se razgranala u stotinu stilskih rukavaca te postala moćna industrija za masovnu, globalnu uporabu. 50 Cent je prodao desetine milijuna albuma diljem Amerike i svijeta. I uz njegove osnovne podatke stoji obično: reper, glazbenik, producent, glumac, TV producent i na kraju – ne manje znakovito – biznismen! Ha!

Ante Batinović i Afrika Bambaataa/privatna arhiva

Afrika Bambaataa s tajnom iz podzemlja Bronxa

Dakako, kao i u slučaju punka, za hip-hop je sve počelo u sirotinjskim četvrtima New Yorka, vrlo problematičnima za odrastanje. Afrika Bambaataa, utemeljitelj i kum electro funka i hip-hopa pričao mi je: „Ja sam iz Bronxa, iz dijela u kojem klinac kada je još dijete shvati da je život okrutan i budućnost manje-više beznadna.

Udruživali bi se u bande, međusobno tukli i veoma često ubijali. Da nije hip-hopa, da se nisam počeo baviti time, vjerojatno bih bio ubijen u nekom od okršaja uličnih bandi. Ovo me spasilo. Počeo sam kombinirati američki crnački funk i njemački Kraftwerk i tako iskazivati sve što tišti klince prepuštenih ulicama. Tako smo iskazivali nezadovoljstvo, bijes, a rjeđe – radost. No s vremenom se sve to počelo širiti, množiti i udaljavati od temeljnih načela.

Hip-hop je izgubio oštricu i vitalnost. Sve se pretvorilo u biznis, industriju, glazbu samo za užitak i zabavu, a nestalo je razmišljanje o svijetu oko sebe. Mozak je isključen. Nitko više ne misli svojom glavom. Samo čista zabava, čisti bijeg od stvarnosti.“

Tako zbori Afrika Bambaataa puno godina nakon što je uz Grandmaster Flasha i Furious Fivea uz svoje Soul Sonic Force utemeljio novu supkulturu. Nije čudo što ga je posebno cijenio James Brown, povijesna figura američke kulture. Čak je rado snimio i duet s Bambaataaom. Isto je učinio i John Lydon, odnosno Johnny Rotten! Da se zna tko su tu kumovi!

Bambaataa je nakon povijesnih zasluga i impresivnog opusa napustio New York i najviše živio u Italiji. U Zagrebu je nastupio dva ili tri puta, jednom s hrvatskim reperima koje je nahvalio. Njegov nastup u Aquariusu snimila je čak i HTV, na što sam i danas ponosan. Ali nešto vanzemaljsko od Afrike Bambaataae doživio sam daleke, neke osamdeset i neke prošloga stoljeća u Camden Townu u Londonu. U nekakvom starom teatru Afrika Bambaataa je nastupao samo kao DJ, bez Soul Sonic Force. Puštao je totalno nepoznatu glazbu, ali kao da je došla s vanzemaljcima. Ni s čim je nisam mogao dovesti u vezu, ni s Bambaataaom ni s bilo kim iz New Yorka. Pitao sam ga, naravno, što je to puštao a on mi je odgovorio uz osmijeh: „Neka to i dalje ostane tajna iz podzemlja hip-hopa u Bronxu“.

Ante Batinović i Chuck D (Public Enemy)/privatna arhiva

Chuck D, Prvi od Neprijatelja broj 1

Za razliku od Bambaataae, Chuck D (Public Enemy), jedna od ključnih figura društvene samosvijesti i angažiranosti hip-hopa, koja s puno više razumijevanja gleda na novonastalo stanje tog žanra. Nije loše o tome razmisliti pa će time biti lakše razumjeti 50 Centa i sve što je izazvao u Zagrebu 2007.

Kad se hip-hop pojavio sedamdesetih prošloga stoljeća u Bronxu, bio je naglašeno i primarno body-rockin’ grooves, s produhovljenom lirikom i imao je all around good time. No s vremenom reperi  počinju koristiti glazbu za odašiljanje svijetu američke urbane nevolje. Na čelu tog novog pokreta bili su Public Enemy, socijalno i politički osviješteni kolektiv s Long Islanda, iz nešto drukčijeg okruženja koje je imao Bambaataa u Bronxu ili 50 Cent u Queensu (dio koji se zove South Jamaica).

Chuck D i Public Enemy postali su čelnici  promjena. Učinili su hip-hop protestnom glazbom koju prihvaćaju mase. U međuvremenu izvorna umjetnička forma hip-hopa uslijed silne se industrijalizacije pomalo otrcala. Pitao sam Chuck D-ja u Zagrebu kako to komentira i kako, na primjer, komentira da hip-hop ekipa dobiva Oscara za pjesmu o svodnicima: „Ne čudi me ni jedno ni drugo, a ni prigovori da je previše seksualnosti u hip-hopu.

Ta, Oscara je davno dobio Isaac Hayes za Shafta u kome se bori protiv kriminala. Što bi tu bilo čudno onda da ga dobiju i suvremenici. Istina, danas nema puno originalnosti, ali i to je valjda strah glazbenika za novim da ih diskografi ne ometaju. I u želji da izbjegnu eventualni neuspjeh u eksperimentiranju radije idu utabanim stazama pa onda dolazi do nedostataka i socijalne osviještenosti iz povijesti. Na sreću, nisu svi takvi i hip-hop će već iznaći pravi put.“

Do tada nek’ bude zabava. Korporativnog hip-hopa?! S druge strane, kojoj se to supkulturi nije dogodilo? Rocku do sada i nekoliko puta pa se uvijek pojavi novi umjetnik ili pokret. I tu se nije teško složiti s Chuck D-jem, koji je i nakon svih ovih godina politički i socijalni aktivist, ne samo kroz Public Enemy, već i kroz druge medije.

50 Cent u Zagrebu 2007.

50 Cent je imao djetinjstvo i formativne tinejdžerske godine toliko turbulentne i pune nevolja da uopće ne čudi sve što mu se i kasnije u životu zbivalo, a to je prije svega – gangsta rap. Živio je s majkom i ocem do svoje osme godine. Tada mu je majka, inače dilerica droge, nastradala u požaru. Otac je jednostavno nestao, a njega su prihvatili baka i djed. Želio je postati boksač, ali uz treniranje, već s dvanaest godina postao je diler i permanentno imao posla s policijom, a vjerojatno i s drugim dilerima. Rap je bio izlaz iz takvog života, ali i tu su stvari teško išle.

Kad je snimio prvi album, u teškoj uličnoj pucnjavi dobio je devet metaka, ali ostao živ. Prvi pravi album najviše mu je pomogao izdati Eminem (ha!). Get Rich Or Dying Tryin‘ – naslov je ubojit, a 50 Cent je proglašen jednim od najvećih, album jednim od najboljih u povijesti i najbolje prodavanih, što ne treba smetnuti s uma. Taj i sve ostale albume 50 Cent je prodao u oko 32 milijuna primjeraka! Naravno da mu je 50 Cent umjetničko ime koje si je nadjenuo po nadimku zloglasnoga njujorškog pljačkaša Kelvina Martina iz osamdesetih godina.

Debitantski album bio je savršeni gangsta rap, kao i drugi, naslovljen Massacre. S godinama je malo popustio pa su ga nazivali pop reperom (to je ono što sam pričao s Chuck D-jem). U međuvremenu je stalno bio incidentan i imao posla s policijom zbog nošenja oružja ili zbog bilo čega. Na primjer, kada ga je netko iz publike gađao bocom – uzvratio je i opet imao posla s policijom. Normalno da je ovaj gangsta reper stekao aureolu opasnog tipa.

A takvi su likovi bili omiljena tema i filmova pa i u rapu. Osim toga, bio je uvjerljiv i znao je to pretočiti u pjesme. Bio je opak tip kao što je to bio – u nešto (ili puno) blažoj varijanti – Axl s Guns N’ Roses. Publika je hrlila na njegove koncerte da osjeti barem malo te primamljive „opasnosti“ 50 Centa.

Ante Batinović i Phat Phillie u Domu sportova prije koncerta 50 Centa/privatna arhiva

S vremenom je objavio da se ostavio svih poroka. Zato je moj raport uživo iz garderobe u Domu sportova 2007. izazvao toliko reakcija. Krucijalno je pitanje bilo je li njegova ekipa šmrkala u izravnom uključenju u Dnevnik HTV-a. Jer, jedni su govorili da se ostavio, a vidi sad; a drugi, eto kako se rap zvijezda drogira. Javljanje uživo odmah je stavljeno na YouTube pa je svatko vidio drugačiju verziju iste snimke. Neki su vidjeli kako ja s kamermanom provaljujem u garderobu. Po jednima sam ja bio reporter-heroj, jer, eto razotkrivam rap zvijezdu, a po drugima loš reporter koji komunicira lošim engleskim i treba mi dati otkaz.

Tjednima prije gostovanja meni uopće nije palo na pamet tražiti intervju, jer je jedna kompanija bila nešto poput sponzora zagrebačkog koncerta i znam iz iskustva da nemam šanse da dobijem intervju. U popodnevnim satima našao sam se u Domu sportova radi izravnog uključenja u popodnevni program s Phat Philliejem.

Izbila je jednosatna pauza u obavezama i tako sam sjedio sâm u praznoj dvorani, u polutami viđao Centa i ekipu koji se dosađuju, a onda iz čiste dosade upitam Phillieja da me poveže s glavnim organizatorom – što je on brzo i učinio, i ja ga zamolim sljedeće: „Znam da intervju ne mogu dobiti i ne tražim ga, nego mi vrag ne da mira da predložim javljanje za Dnevnik u 19.50 od pedesetak sekunda, kratko čavrljanje pred koncert. Ovdje su nam satelitska kola.“ Čovjek se vratio za deset minuta i rekao da budemo u hodniku ispred garderobe i da će 50 Cent izaći i pročavrljati sa mnom.

Moji na Prisavlju nisu baš vjerovali na prvu, ali evo mene s ekipom u hodniku u zakazano vrijeme ispred garderobe u kojoj sam inače bio s Paulom i Lindom McCartney, Julijem Iglesiasom, Ramonesima, Stranglersima. Prije toga kažem menadžeru da sam za trideset sekundi on the air, a on da budem bez brige, da će 50 Cent sad doći.

Međutim, voditelj Dnevnika najavljuje u programu moje uključenje u program, ali nema ni četvrt, a kamoli pola dolara! Nemam kontakta sa studijem, osjećam se kao kozmonaut u bestežinskom stanju i krećem prema garderobi da pročavrljam s Philliejem. Tjelohranitelji ne prave nikakve probleme, krenem prema sobi, vidim tamo neke tipove nad tipkovnicom i krenem natrag, a onda se ukaže 50 Cent.

Javljanje je trebalo trajati pedesetak sekundi, a trajalo je na kraju dvije minute i 50 sekundi. To sam stalno imao na umu jer sam očekivao da me voditelj Dnevnika odavna isključi. A nemam nikakvu komunikaciju s njim. Normalno da je bilo lošeg engleskog s moje strane, jer sam u glavi imao sve navedeno.

Kad je sve završilo, izađem van na zrak, kad netko zove na mobitel i ja shvatih da pita: „Je li bilo šmrkova?“ A ja odgovaram: „Kakvi tvoji šmrkovi, pa nije bio nikakav požar!“

Tek sutradan shvatih, na veliko moje čuđenje, da je netko provalio da su oni šmrkali kokain u garderobi. Ja postajem krunski svjedok, novinari zovu jel’ istina, a ja kažem da pogleda snimku jer ja sam samo krajičkom oka na niti sekundu vidio ljude nad tipkovnicom i ekranom, i baš me bilo briga što oni rade ili ne rade.

I sad nastaje totalna medijska halabuka u stvari ni oko čega. Ja dajem intervjue, objašnjavam – po meni nepotrebno – da sam „ukrao“ intervju nekoj kompaniji što nema veze s istinom. Intervju nisam tražio, a čavrljanje nije najbolje ispalo jer je 50 Cent kasnio pune dvije minute. Niti sam ja oko toga, niti itko, a ni 50 Cent pravio ikakav problem niti sam o tome uopće razgovarao s 50 Centom. A i o čemu da razgovaramo? Valjda se oko svega digla prašina jer je on sa svojim backgroundom opasnog tipa dovoljno izazovan. Eto konačno ga se uhvatilo na djelu! Ma dajte molim vas!

Radije poslušajte njegov spomenuti debitantski album i pogledate video za pjesmu ”Many Men”. A sve ostalo je infrastrukturni balast koji nije balast jedino za tabloide i taj mentalitet.

50 Cent – ili pravim i punim imenom Curtis James Jackson III – daje jedan lijep, prizmatičan pogled na fenomen rapa, naročito gangsta rapa, od njegove autentičnosti do skoro pop zabave. Ovo zabave odnosi se i na raport iz Doma sportova.

Nedugo nakon „situacije“ s 50 Centom htio sam se i ja zabaviti u društvu s Hladnim pivom.

Imali su koncert u Domu sportova pa smo napravili parodiju također uživo za Dnevnik HTV-a, ali s ćevapčićima u somunu. I najžešći kritičari (moji) okrenuli su ploču poput: „Ante Batinović sportski je prihvatio negativne kritike i odlučio klin klinom izbiti: u izravnom prijenosu uoči koncerta Hladnog piva uz duhovitu je obradu reprizirao pogreške s istog mjesta i istoj garderobi“.

A Stipe Mađor iz benda iz Gajnica: „Doduše mi ne znamo što je zapravo 50 Cent radio u garderobama, ali hrvatsko je pučanstvo moglo vidjeti da smo mi iza laptopa jeli ćevape, s lukom naravno!“ Tyson je tjelohranitelj Hladnog piva, a 50 Cent obožava boksača Tysona, čiju je vilu kupio i jedno vrijeme nastojao prodati. Već sam napisao da je 50 Cent biznismen. U njegovim biografijama više je prostora o različitim vrstama biznisa kojima se bavi, „incidentima“, posla s policijom nego o njegovu stvaralaštvu.

U svakom slučaju, jedan je od najvećih repera, ali i zabavljača općenito. U svakom pogledu.