Đani Stipaničev: Volio bih snimiti duet sa Zdravkom Čolićem

Đani Stipaničev predstavio je svoj novi album Nostalgija, na kojem je obradio domaće šlagere iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Istodobno nastupa s 4 tenora i u kazalištu Komedija

Nostalgija je drugi album Đanija Stipaničeva s obradama (Foto: Mario Krištofić)

Svestrani Đani Stipaničev nedavno je ispred kultnog šibenskog kafića, odnosno Republike Bono, predstavio svoj novi album Nostalgija, na kojem je obradio domaće šlagere iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Kako kaže Đani, „u birtijama se rađaju najbolje ideje“ pa je tako nastala i ova za novi album, pogotovo kada se zna da je pjesma „Odiseja“ Lea Martina himna imaginarne Republike Bono. Osim ovog albuma Đani je proteklog ljeta puno nastupao s 4 tenora, ali i pripremao ulogu za novi mjuzikl kazališta Komedija, našu verziju legendarnog Disneyevog hita Ljepotica i zvijer.

Po čemu se ovaj album razlikuje od Vašeg prvog albuma Kartolina iz Dalmacije, na kojem ste također imali obrade?

Osnovna razlika je u tome što je Kartolina u potpunosti bila obojena koloritima Dalmacije te je na neki način označila prekretnicu na kojoj sam se tada nalazio izlazeći iz klape Dalmati i krećući putem solističkih voda. Ona je bila moja zahvala tim prekrasnim danima (i noćima) provedenim s prijateljima iz klape te sam umnogome pa i na sad već kultnoj „Budi noćas mirno more“ koristio njihove usluge. Nostalgija je drukčiji odabir skladbi. Miris ranih sedamdesetih prevladava na njemu. Sve je krenulo oko dvije sigurne pjesme: „Odiseja“ i „Zašto da ne uzmem nju“. Neke s albuma su se provukle kroz ušicu igle ‘u sudačkoj nadoknadi’.

Koliko su zaslužni prijatelji iz Republike Bono za konačni odabir?

Pa eto već spomenuta „Odiseja“ je već niz godina i službena himna Republike te je bio red da jedan njezin pridruženi član iz dijaspore da svoj obol i snimi je u svojoj izvedbi. Tamo se dugo i u raznim etapama raspredalo o sadržaju albuma. Prijedlozi su bili većinom akceptirani, a na posljednjem summitu u Marendi se zbilo i konačno glasovanje za zadnje dvije skladbe na albumu. Od pet ponuđenih prošle su „Ja te volim“ i naslovna „Nostalgija“. No moram reći da su osim Žaje, Duška, Branka, maestra, Žike iz Bona i drugi moji prijatelji kreirale ovu priču. Ovo je doslovno album prijatelja i njihova kompilacija. Zato hvala i Dragi, Slobi, Juciju, Eti kojima sam to priopćio više puta onako u sitan sat, poprilično glasno i gromko na uho!

Šibenčani su posebno talentirani za glazbu, ali i i kako bi rekao Arsen „malo grezi“. Je li bilo nagovaranja za neke pjesme, kako su reagirali na album?

Bilo je itekako. Čak sam imao toliko povjerenja u ljude da sam skoro pa na neviđeno/nečuveno pristao snimiti pjesmu koju je izvodio Leo Martin – „Ja te volim“! Sada mi je ona jedna od potpunih otkrića i zvuči izuzetno svježe. No i Šibenčani kao i ostali građani koje susrećem mi se javljaju i zahvaljuju (posebno oni ponešto stariji) da sam ih ovim pjesmama vratio u dane njihove mladosti. Citirat ću jednu meni dragu gospođu, koja je otprilike rekla preslušavši album – najprije smo otvorili bocu vina pa zaplesali pa plakali pa pjevali. Svakako želim reći da su u kreiranju i odlučivanju, a pogotovo u potpori te logistici, svoju veliku ulogu odigrali Želimir Babogredac te Nikolina Mazalin i Klaudija Ćular iz Croatie Records.

Mislite li da ćete za ove stare pjesme zainteresirati i mlade koji dosad nikad nisu čuli za Lea Martina, Bobu Stefanovića ili Pro Arte?

Jedna od svrha ovog albuma je i to da mlađe generacije podsjetim na melodije koje su ‘žarile i palile’ tržištem od 20 milijuna ljudi. Danas se na većinom ‘formatiranim’ radijskim postajama teško mogu čuti neke od originalnih izvedbi. Na meni je da ih barem na svojim koncertima podsjetim na svoje velike prethodnike koje si spomenuo, kao i na autore tih skladbi. Mnogi od novih naraštaja neće ni znati da je netko drugi izvodio neku od pjesama s albuma prije mene, baš kao što je to bilo sa skladbama s prethodnih mojih albuma, pogotovo s Kartoline. Znam mnoge radijske urednike koji su sjajno prihvatili ovaj album i koji će rado promovirati singlove s njega. Za „Odiseju“ i „Zašto da ne uzmem nju“ snimljeni i video uradci.

Nedavno ste snimili i duet s Ivom Pattierom. Kako je došlo do te suradnje, jeste li što naučili od Ive?

Potpuno spontano, kako se stvari počesto u mom životu i dogode. Jednom zgodom sam se ‘požalio’ ekipi da ni s jednom šibenskom legendom (Arsen, Vice, Mišo) nisam stigao snimiti duet niti otpjevati neku autorsku pjesmu. Preostao mi je samo Ivo. Sve se dogodilo na veliko naše zadovoljstvo ovog ljeta na Šansoni, gdje čak i osvojismo dva druga mjesta. Ivo Pattiera je jedan pravi, fini gospodin iz Varoši, koji je usprkos zagrebačkim manirima kojima je oplemenjen zadržao onu crtu šibenskog u sebi, a to je da se tamo stvari uvijek bez uvijanja nazovu pravim imenom, kažu ‘direktno u glavu’ svom sugovorniku.

Uspješno gradite tri karijere – solo, s 4 Tenora i u Komediji. Kako uskladite sve obveze i koja Vam je od ovih karijera možda najdraža?

Ponekad je to i praktično nemoguće baš kao sada kada se intenzivno i predano radi na probama za mjuzikl Ljepotica i zvijer. U nekim redovitim okolnostima, a uz veliko razumijevanje moje Komedije, uspijevam posložiti divergentne rasporede na obostrano zadovoljstvo već preko dvadeset godina. Na ovo pitanje mogu odgovoriti jedino upotrijebivši onaj otrcani kliše o tome kako su sve tri nabrojene kategorije moja djeca te ne mogu izdvojiti nijednu posebno. Bitno je voljeti i poštovati svoj posao i pozornicu – ma s kim da ju dijeliš u datom trenutku. Ali u svakom slučaju kazalište je jedna druga, posebna dimenzija umjetnosti koju kroz svaki novi projekt ponovno preslaguješ i ‘apgrejdaš’, baš kao dijete Lego kocke.

Ovog ljeta ste imali dosta nastupa s 4 Tenora, kako ste zadovoljni nastupima, planirate li i s njima nove pjesme?

Ta priča oko Tenora je fascinantna. Može se govoriti o klasičnom uspjehu koji se zbio ‘preko noći’ i još uvijek traje. Jer gdje god se pojavili, bez obzira na to radi li se o koncertu za koji se plaćaju ulaznice ili su open air tipa, svi su rasprodani i veoma popunjeni. Primjećujemo i to da nas ljudi sve više na istima mole i traže da pjevamo svoje autorske pjesme koje baš ne čujemo u eteru radijskih postaja, no očito je došlo novo vrijeme te se glazba do slušatelja probija mnogim drugim kanalima, a ne samo radijskim odašiljačima. Dok god bude publike koja ispuni svaki prostor pred našim pozornicama, mi ćemo se truditi dati im uvijek nešto novo pa tako i nove autorske uratke, kao i poneke nove klasike u našim obradama.

Đani paralelno vozi na tri glazbena kolosijeka (Foto: Mario Krištofić)

S ansamblom Komedije proteklih mjeseci pripremali ste mjuzikl Ljepotica i zvijer, koji je prošlog tjedna imao prvi izvedbu. Kako izgleda mjuzikl i Vaša uloga? Kako je bilo raditi s Leom Mujićem?

Nikada u ovih 22 godine koliko sam članom kazališta Komedija, nije se ovoliko dugo i ekstenzivno radilo na nekom projektu, čitaj mjuziklu. Prve su probe počele za pojedine sastavnice ansambla već sredinom ožujka te se radilo do ljetne stanke u prvoj polovici lipnja, nastavilo već u kolovozu, da bismo sada izašli s predstavom. Mjuzikl izgleda sjajno. Ako je nama ‘insajderima’ tako, čvrsto vjerujem da će publika pohrliti u Lisinski i priuštiti si novi Komedijin hit. Leu Mujiću je ovo, koliko znam, prva režija nekog mjuzikla u Komediji. Do sad je ‘samo’ koreografirao Kneginju čardaša i Jesusa u kojima sam i sam participirao. On je izuzetan profesionalac svjetskih kapaciteta, garniran balkanskom dušom koja mu jako pomaže u samom procesu rada na pojedinim scenama te mu omogućava da domaćem ‘castu’, osobito nama malo starijima, lakše približi svoje ideje i zahtjeve. Njegov suradnik Balint i on napravili su grandiozan posao sa svojim timom te sam siguran da imamo novu hit predstavu!

U Komediji ste igrali puno uloga, koje biste posebno izdvojili? Je li mjuzikl Jesus Christ Superstar bio kruna Vaše karijere?

To bi se moglo tako reći. Ona prva produkcija 2000 g. trasirala je i osvijetlila moj budući kazališni put, a ova druga 20 godina kasnije u režiji Damira Lončara i pod ravnanjem Dinka Appelta mi je omogućila da u ulozi Jesusa utkam svo iskustvo i alate koje mi je podarila scena i kolege naše male, a nama jako drage kaptolske kuće. Silno se veselimo obnovi JCS-a idućeg proljeća jer svi znamo da je po izlasku predstave 2020 g. nastupila korona te da ju nismo stigli igrati ni približno koliko smo htjeli i željeli. Moram nadalje izdvojiti ulogu Radamesa u Aidi, predstavi koja je možda ponajviše papirnatih i inih rubaca potrošila otirući suze emotivne publike koja je zbilja voljela tu predstavu, zatim Claude u mjuziklu Kosa koga smo uvijek igrali pred minimalno 1.800 ljudi pa Griša u bezvremenskoj Jalti, Sam u Mamma Miji koja je igrala preko 250 puta, sjajne operete Splitski akvarel, Đerdan i Kneginja čardaša. Draga mi je i uloga Tonyja u West Side Storyju koju sam igrao u zagrebačkom HNK-u, a za koju dobih i Nagradu hrvatskog glumišta.

Kako komentirate aktualnu domaću glazbenu scenu? U jednom ste intervjuu rekli da biste voljeli da Vam Vojko V napiše pjesmu. Želite li još uvijek to, kako bi ta pjesma izgledala?

Pa eto kad i sam Saša Antić aspektira činjenicu i to kroz tekst vlastite obrade pjesme „Ja ne mogu drugo“ da ne može vjerovati da snima duet s Mišom, tada je sve moguće. Umirem od smijeha na Vojkove domišljate tekstove kao i video uratke tako da nikad ne reci nikad – ako mu se negdje uklopim u glazbeni izričaj. Uostalom, kad mi ‘teta’ izreže 18 dkg mortadele, a ja naručio 15 dkg, uvijek kažem – ne može!

Imate li neostvarenih želja? Koje biste pjesme voljeli snimiti ili možda s kojim biste glazbenikom voljeli snimiti duet?

Nikada ne radim neke velike planove pa je tako i po pitanju posebnih želja. Ali evo kad već nisam s Mišom snimio, onda možda bar sa Zdravkom Čolićem!