Darija Auguštan: „Uvijek ostani objema nogama čvrsto na zemlji”

Ime sopranistice Darije Auguštan pojavilo se u čak tri od ukupno deset kategorija u nizu 100 najuspješnijih glazbenih fenomena u Hrvatskoj 2022. Ta je glazbenica svoje pratitelje na društvenim mrežama tijekom prošle godine gotovo svaka dva tjedna vodila na razne lokacije diljem Hrvatske i Europe, baš poput kakva travel bloggera, da bi se u listopadu 2022. u konačnici skrasila u Zagrebu na stalnom radnom mjestu operne solistice u zagrebačkom HNK.

Svojim zapaženim uspjesima pridružila se najistaknutijim glazbenicima u 2022., dok je nesvakidašnjim svjetonazorom i pristupom glazbi zaslužila i mjesto u kategoriji najzanimljivijih ličnosti glazbene scene i kulture u 2022. Kako je ipak riječ o sopranistici koja je početkom ovog siječnja navršila tek 27 godina, a već je imala priliku surađivati s planetarno poznatim zvijezdama, poput tenora Plácida Dominga, portal Glazba.hr uvrstio ju je i u kategoriju najzapaženijih mladih glazbenika.

U razgovoru s njom otkrili smo kako se snalazi na novom radnom mjestu, tko je bio ključan za njezino profesionalno formiranje, kako pristupa novim životnim prilikama, koja su je glazbena iskustva i suradnje inspirirale, koji je njezin glazbeni adut, ali i nekoliko trivijalnosti koje je oblikuju kao zanimljivu individuu u svakodnevnom životu, pa ćeš tako u narednim recima pročitati i kako izgleda Darijin lazy day.

Foto: Matej Grgić

Bi li se složila s time da ti je ovo do sada možda najintenzivniji period što se tiče rada, vježbanja i nastupa?

Da, zadnjih sam godinu i pol imala jako intenzivan tempo. Prošlog sam se ljeta zapravo prvi put osjetila i pomalo iscrpljeno zbog velikog broja uzastopnih koncerata i opernih nastupa na mom rasporedu. Nakon takvog tempa, jako je bitno odmoriti se i uzeti pauzu. Na svu sreću, u kolovozu sam uspjela uzeti mjesec dana za sebe, odmoriti se i pripremiti za nastavak u novoj sezoni.

Možeš li ukratko opisati kako izgleda jedna vrlo intenzivna godina operne pjevačice u usponu?

Na godinu gledam kao na sezonu od rujna pa do lipnja. Prije „odmora“, koji je bio tijekom kolovoza, imala sam ljetne koncerte s HRT-om i tenorom Filipom Filipovićem te nekoliko opernih gala. U rujnu sam u Omanu sudjelovala u produkciji Verdijeve opere La Traviata kojom je ravnao Plácido Domingo, dok je njegova žena Marta Domingo režirala operu. Osim njih, tu su suradnju obilježile i još neke superzvijezde, poput tenora Vittorija Grigola i sopranistice Nino Machaidze.

Ja sam pjevala ulogu Annine koja nije zahtjevna, a opet mi je pružila priliku da budem prisutna i učim od tih vrsnih umjetnika, trenutačno najboljih opernih pjevača na svijetu. Tako da mi ustvari taj period i nije bio naporan, štoviše, kako sam imala vremena za sebe, rekla bih da je to bio „produženi odmor“.

Foto: Matej Grgić

Početkom listopada, nastupila sam sa Zborom HRT-a i još nekoliko kolega za otvorenje sezone u Hrvatskom domu u Splitu. Tom prilikom pjevali smo Papandopulovu Hrvatsku misu već šesti put u istom sastavu.

Nakon toga je uslijedilo finale Lions europskog glazbenog natjecanja Tomas Kuti (Prva nagrada i nagrada publike), za koje sam se pripremala paralelno s probama za operetu Šišmiš. Pripreme za operu i operetu podrazumijevaju najprije puno sati korepeticije gdje zapravo učimo svoju ulogu, a potom slijede intenzivne režijske probe, često ujutro i navečer, tako da sam tijekom studenog i prosinca ustvari po cijele dane bila u Kazalištu.

Pripreme za operu i operetu podrazumijevaju najprije puno sati korepeticije gdje zapravo učimo svoju ulogu, a potom slijede intenzivne režijske probe, često ujutro i navečer

U tom sam periodu imala još dva zanimljiva koncerta sa Zagrebačkom filharmonijom. Posebno me veselio koncert s Vittorijem Grigolom, s kojim sam surađivala i u Omanu. Rekla bih da je to stvarno bio jedan od koncerata za pamćenje. On je veliki umjetnik i nastupiti s njime je jedno vrlo važno iskustvo. Istaknula bih i Božićni koncert Zagrebačke filharmonije koji je bio prekrasan, i na kojem me ustvari iznenadilo koliko naša publika može biti srčana. Toliki pljesak! Zaista se osjetilo da su uživali u koncertu.

Cijela je atmosfera bila potpuno smirena, koncert je bio pun pozitivnog naboja i svi smo bili jako, jako zadovoljni. To je bio koncert koji mi je Zagrebačka filharmonija omogućila jer sam primila nagradu za mladog glazbenika 2021.

I konačno, nakon tih koncerata uslijedile su izvedbe Šišmiša, tako da se sve nekako odvijalo i radilo paralelno, što je vrlo bitno naučiti balansirati. Nakon moje posljednje predstave Šišmiša, koja je bila 7. siječnja, mogla sam se mrvicu odmoriti i pripremiti za sljedeće nastupe.

Foto: Matej Grgić

Koliko ti se nestvarno čini kad svoje ime vidiš uz tako međunarodno važna glazbena imena i mjesta?

Naravno, drago mi je, jako mi je drago. Na neki se način čovjek osjeća priznato, pogotovo kad je riječ o tako velikim umjetnicima. Ali ja se zapravo ne obazirem previše na to. Smatram da sam dosta jednostavna osoba koja se ne zanosi previše nekim fascinacijama. Mislim da će svatko tko radi i bori se jednom doći na mjesto koje zaslužuje. Ja se, u konačnici, samo pokušavam nadograđivati i tko zna uz koga ću još biti zapisana u programsku knjižicu…

Mislim da će svatko tko radi i bori se jednom doći na mjesto koje zaslužuje

Što imaš u planu u neko dogledno vrijeme?

U srijedu, 1. veljače nastupam u Maloj dvorani Lisinski na koncertu u ciklusu Mladi za mlade uz druge laureate Lions Grand Prix-a. U ožujku pjevam ulogu Magde u Puccinijevoj operi La Rondine (Lastavica). Riječ je, ustvari, o reprizi unutar HNK-a, ali kako ja sad tu ulogu pjevam prvi put, bit će to moja premijera, čemu se jako veselim. Od ožujka kreću i intenzivne pripreme za Mozartovu Čarobnu frulu koja ponovno ide u Zagrebu i u kojoj pjevam Paminu. Taj koncert održat će se zapravo dan nakon moje premijere Lastavice što će biti dosta „opako“.

Trenutačno planiram i par natjecanja tijekom travnja ili svibnja. Nakon svibnja ću ponovno biti malo slobodnija što se tiče obaveza unutar kuće, što znači da ću imati i više prostora za svoje „izlete“. Pretpostavljam da će, osim koncerta s Cantus Ansamblom i  festivalskog koncerta na Krku, biti još nekoliko ljetnih koncerta koji trenutačno nisu upisani ali uvijek se nekako stvore.

Foto: Matej Grgić

Izgleda da zaista radiš neprestano. Umoriš li se kada?

Da, umorim se. Smatram da je to apsolutno normalno za svakog u ovom poslu i svatko se s umorom nosi na svoj način. On dosta ovisi i o tome kako su stvari raspoređene. Kod nas je, nažalost, još uvijek običaj imati generalnu probu dan prije ili na dan koncerta. Mi nemamo uvjete kakve imaju zvijezde vani, pa nastojimo napraviti najbolje što možemo s ovim što imamo. Ograničeni smo vremenom i prostorom, što znači da su situacije kad pjevamo na dan koncerta često, ustvari, neizbježne. Umjesto da se čuvamo za nastup, trošimo se na probama.

Bilo bi nam puno lakše kad bismo imali dan pauze nakon generalne probe i onda izvedbu. Taj se tempo, srećom, u zagrebačkom HNK-u poštuje, i upravo zbog toga postoje dvije ili čak tri različite postave za opernu predstavu.

Možeš li si uopće priuštiti lazy day i kako to onda izgleda?

Pa mogu si priuštiti neki lazy day. Najbolje funkcioniram kad nemam veliku pauzu jer se izgubim pa moram ispočetka ući u ritam rada. Najviše mi odgovara imati jednu probu dnevno ili tri probe tjedno, ako je, primjerice, manje intenzivan period.

Moj lazy day izgleda tako da si napunim kadu i pustim film. Preselim u neki drugi svijet, odmaram, scrollam po mobitelu i pustim „mozak na pašu“. Ako sam stvarno jako umorna, uzmem si dan da ostanem doma sa svoje dvije mačke i zecom i samo chillam. Jedem, spavam, opet jedem, pa spavam i tako par puta dnevno… doslovce k’o beba! Drugi dan se probudim posve regenerirana. Ponekad zaista osjetim da mi organizam treba baš to jer se ustvari skroz iscrpio.

Moj lazy day izgleda tako da si napunim kadu i pustim film

Odakle vučeš tu energiju i što te inspirira?

Inspiriraju me drugi kolege i dobri koncerti. Tako sam, primjerice, krajem siječnja uhvatila par slobodnih dana i otišla u London poslušati jednog od naših najuspješnijih opernih pjevača Leona Košavića, koji je u Covent Gardenu pjevao Papagena. Takvi me koncerti, na kojima su glazba i cijeli projekt na zaista visokoj razini, zaista podižu. Osim toga, važna su mi podrška i prijatelji, moje društvo.

Zahvalna sam što sam okružena pozitivnim, a ne negativnim ljudima, pa tako i sama nastojim biti pozitivna. Nije lako, ali mislim da nam je to svima potrebno, a pogotovo umjetnicima koji moraju na neki način inspirirati ljude. To nešto čime zračimo ne bi smjelo biti negativno, već bi se trebali potruditi biti što bolja osoba svaki dan.

Foto: Matej Grgić

Koliko imaš prijatelja izvan glazbenog kruga i možeš li ih si priuštiti s obzirom na ovaj životni tempo?

Pretežito se družim s glazbenicima i pjevačima jer sam s njima svaki dan u kontaktu. Tako su neki od mojih najbližih prijatelja, ustvari, pjevači i pijanisti. Međutim, imam prijatelja koji nemaju veze s glazbom i s kojima sam se upoznala za vrijeme srednje škole. Naše se miješano društvo redovito nalazi i u njemu zaista ima ljudi raznih struka, od programera, strojara, građevinara, matematičara, do stručnjaka za marketing i lingvista. Takvo društvo zapravo pruža priliku da svaki put upoznajemo tuđa područja.

Smatram da često zaboravimo kakav je naš utjecaj kao umjetnika na ljude i što oni ustvari očekuju kad idu na opernu predstavu ili na koncert

Redovito me pitaju što i kako to kod mene funkcionira, kakav je to život i kakav je to posao. Veselim se što ih to zanima i smatram da često zaboravimo kakav je naš utjecaj kao umjetnika na ljude i što oni ustvari očekuju kad idu na opernu predstavu ili na koncert. Jako je bitno da mi, kao izvođači, vidimo i tu stranu slušatelja koji su ustvari došli na koncert kao naša podrška, a ne kao stalna publika. Mislim da društvo značajno obogaćuje moj život i rastrese taj monotoni tempo kuća-posao.

Foto: Matej Grgić

Rekla bih da je biti solo pjevač zapravo pravi poziv. Moraš biti cijeli u tome da bi uopće mogao napredovati, ne samo u karijeri, nego i u kvaliteti, pa ti često dan ustvari bude potpuno podređen poslu. Koji su tebi prioriteti u životu, koliko si spremna žrtvovati za karijeru i koliko se tvoj društveni život razlikuje od vršnjaka koji možda imaju posao „od 9 do 5“?

To je jako zanimljivo pitanje jer istina je da je pjevačima zapravo posao na prvom mjestu. Tako ću i ja pjevanje uvijek staviti na prvo mjesto, što u krajnjoj liniji rezultira time da ni rođendan nisam pošteno proslavila već dugi niz godina. Dosta se teško organizirati jer ne mogu na vrijeme znati hoću li biti slobodna ili ne, budući da raspored često dobivamo iz tjedna u tjedan. Kako sazrijevam, polako se okrećem ka tome da pokušam naći balans između fokusa, bez kojeg zaista ne mogu funkcionirati, i privatnog života.

Ne želim zapostavljati svoje prijatelje i propuštati neke važne događaje u njihovim životima. Jedan je život, i zaista se trudim reći – idem – makar me sutra koštalo.

Kako sazrijevam, polako se okrećem ka tome da pokušam naći balans između fokusa, bez kojeg zaista ne mogu funkcionirati, i privatnog života

Kad samo pomislim kako je mojim kolegama s internacionalnim karijerama kojima često nedostaje kuća i netko s kim mogu razgovarati svaki dan, onda budem zahvalna jer mi je ipak možda malo lakše kako sam ustvari doma. Moram priznati da sam prvih mjesec dana, otkako sam se vratila iz Omana i zastala u HNK-u, bila u potpunom šoku, jer sam godinu dana stvarno svaki drugi tjedan bila na drugom mjestu.

Ustvari sam shvatila da su mi mir i stabilnost nedostajali, iako sam tip koji se može lako prilagoditi i kojem su putovanja i nova iskustva zabavna. Sad vidim i koliko je lijepo biti doma. Nadam se da i svi moji kolege, koji trenutno imaju problema s tim što su sami negdje vani, ipak imaju određen sistem potpore, jer je to stvarno jako bitno.

Foto: Matej Grgić

Kako se osjećaš po pitanju stalnog angažmana, opuštenije i sigurnije ili ograničeno?

Na prvu nisam bila sigurna da će mi se svidjeti stalni angažman jer sam oduvijek vrludala i bila na puno projekata u isto vrijeme. Nije dugo trebalo da shvatim kako i ovaj angažman, unatoč tome što ga moram uzimati kao prioritet što se tiče obaveza, ima svoje prednosti. Svi moji kolege u HNK-u imaju ozbiljan odnos prema nama mladima i smatraju nas ravnopravnima.

Mi, s druge strane, imamo što od njih naučiti i razvijati se. Također, biti na stalnoj plaći kao pjevač je trenutačno prava rijetkost u Europi i svijetu. Ne može si svatko to priuštiti i mislim da bi mnogi, ustvari, mogli biti ljubomorni na prilike koje se nama na studiju i nakon studija nude u Hrvatskoj.

Koji su prvi dojmovi novoga radnog mjesta u HNK, što se tiče količine posla, načina i dinamike rada, ansambla i kolega, repertoara, a konačno i očekivanja?

Zasad je super. Zadovoljna sam kako je prošla opereta Šišmiš Johanna Straussa ml. Pjevala sam ulogu Adele kojom sam i samu sebe iznenadila jer nisam mislila da je razigrani karakter te uloge ustvari za mene. Drago mi je da sam iz sebe izvukla nešto novo. Osim toga, i kolege su super.

Za vrijeme tog projekta družili smo se intenzivno, a vrlo često smo si znali prirediti i zajednički domjenak ili druženje u kantini nakon predstava ili proba. Smatram da je bitno zadržati dobar odnos između kolega i nadam se da će se to nastaviti jer bi bez toga zaista bila muka dolaziti na radno mjesto.

Foto: Matej Grgić

Što se tiče nastavka i planova za iduću sezonu, ne smijem reći naslove, ali zaista sam zadovoljna izborom. Imat ću što pjevati i napraviti uloge koje su mi trenutačno korisne i potrebne za daljnji razvoj. Mislim da bismo trebali i mi, a i publika, biti zadovoljni s time što se priprema.

Znam da je to sad vrlo svježe, pa te neću pitati koliko se planiraš zadržati u HNK-u, ali bih te pitala jesi li ikad razmišljala o inozemnoj karijeri?

Htjela bih se zadržati u HNK-u koliko god smatram da je to pozitivno za mene i da još uvijek imam prostora razvijati se. Ovo je ipak moj rodni grad i tu sam doma. Drago mi je što imam priliku i tu izgraditi ime i skupiti publiku. To je nešto što treba cijeniti. Ipak, paralelno gledam pronaći menadžera, tj. menadžersku kuću preko koje ću se nastaviti razvijati u smjeru Europe i svijeta, graditi inozemnu karijeru.

Sve što sam do sada ostvarila bilo je bez agenta, vlastitom promocijom i kontaktima, od kojih su mnogi došli preko natjecanja. Do sada je išlo dosta dobro i zadovoljavajuće, ali ipak ne možemo sami doći do toga da pjevamo u nekim velikim opernim kućama.

Mislim da ništa ne treba požurivati u životu i da se ne treba forsirati jer to može krenuti u krivom smjeru

Zato sad čekam da mi se ponudi prava osoba ili kuća i da zapravo dođe pravo vrijeme za to. Mislim da ništa ne treba požurivati u životu i da se ne treba forsirati jer to može krenuti u krivom smjeru. Ne volim se pretjerano opteretiti poslom jer želim da svaka izvedba bude najbolja moguća.

Foto: Matej Grgić

Što kod tebe uopće znači pretjerivati?

Jedno kažem, a drugo radim! Ustvari, volim intenzivni tempo i zasad me drži zdravlje – kuc, kuc, kuc! Zdravlje je najbitnije u ovom poslu, i fizičko i psihičko. Uspješni projekti me zapravo guraju dalje, i ne osjećam se umorno nakon njih, već ih vidim kao poticaj da sljedeća premijera bude još bolja. Bavimo se ovim poslom zbog nekakvoga krajnjeg užitka i kad vidimo da je publika zadovoljna, to nas zaista ispuni.

Ono što će možda biti rubno jest ovaj ožujak s dvije operne premijere (Lastavica i Čarobna frula), što je nezgodno, ali tako je nažalost ispalo jer nije bilo druge opcije. To je jedan zalogaj za koji sam zaključila da ga mogu uzeti, samo je pitanje zdravlja i dobre pripreme. S obzirom na to da sam se već počela pripremati, nadam se da će glatko proći. U tom se smislu ne treba previše opterećivati.

Ranije smo se dotakle inozemnih pozornica. Možeš li izdvojiti neke važnije nastupe u inozemstvu?

Možda najbitniji inozemni nastup mi je bila premijera u rujnu 2021. u Vicenzi u Teatru Olimpicu, gdje sam pjevala ulogu Sifara u Mozartovoj operi Mitridate, re di Ponto. To mi je bio prvi rad na operi izvan Hrvatske, i baš je bio doživljaj i užitak pjevati u tako predivnom povijesnom kazalištu!

Foto: Matej Grgić

Prošlo sam ljeto imala nastup u Estoniji s našim bivšim ravnateljem opere Marcellom Mottadellijem, gdje sam u duetu s tenorom pjevala dva sata talijanskog programa na tzv. Talijanskoj promenadi. I tamo su me oduševile reakcije jer nisam očekivala da će estonska publika biti tako srdačna i oduševljena, s obzirom na to kako ljudi znaju etiketirati sjevernjake kao malo hladnije – što oni uopće nisu.

Nakon toga sam gostovala u Finskoj s ansamblom riječke Opere gdje smo izvodili operu Gianni Schicchi na opernom festivalu Savonlinna. Opera je uprizorena na jednom jezeru u dvorcu pred oko tri tisuće ljudi. Ukratko, ogromna pozornica, odlična akustika i također fenomenalna publika.

Nisam očekivala da će estonska publika biti tako srdačna i oduševljena, s obzirom na to kako ljudi znaju etiketirati sjevernjake kao malo hladnije – što oni uopće nisu

Spomenula sam već nastup u Omanu prošlog rujna. Riječ je o jako skupoj predstavi koju si Oman može priuštiti, a sve ustvari zbog Sultana koji je dao izgraditi kazalište u Muscatu jer se tijekom školovanja u Engleskoj zaljubio u oratorij. U životu nisam vidjela tako lijepu opernu scenu s toliko detalja. Marta Domingo je zaista napravila prekrasnu predstavu, savršenu Traviatu s ukusno raskošnim kostimima i detaljima. To je bilo nevjerojatno. Gospođa Domingo je u svojim osamdesetim godinama i dalje vatrena i dalje sve primijeti.

Sjećam se kako je sjedila u gledalištu i vidjela sve detalje koji nisu štimali, a potom ih i ispravila. Čovjek stvarno može biti zahvalan da ima iskustvo upoznati tako inspirativne ljude.

Foto: Matej Grgić

Još dva koncerta koja su mi bila jako bitna, i kojima sam ustvari počašćena, su koncert u spomen Mariji Callas u gradiću Sirmione na jezeru Garda, gdje je ona imala svoju kuću, u kojoj je ljetovala i odmarala se, te koncert u čast Renati Tebaldi u San Marinu, koje je ustvari mjesto njezina posljednjeg počivališta. Jako mi je drago što sam imala priliku nastupiti u čast najvećim opernim pjevačicama i biti na mjestu gdje su se one dolazile oporaviti od nekih težih nastupa i koje su one izabrale da im bude mjesto odmora, pa u konačnici i onog krajnjeg.

Jako mi je drago što sam imala priliku nastupiti u čast najvećim opernim pjevačicama i biti na mjestu koje su one izabrale da im bude mjesto odmora, pa u konačnici i onog krajnjeg

Već si nekoliko puta spomenula publiku. Kakav je dojam kad ti plješće više stotina ljudi, što misliš u tom trenutku, i dođe li ti ikad da se rasplačeš? Osjetiš li to ushićenje publike?

Super je osjećaj i u nekoliko sam situacija stvarno bila dirnuta. Primjerice, u Finskoj sam dobila pljesak usred i nakon arije O mio babbino caro, i to oba puta koja smo nastupili. Riječ je o vrlo poznatoj ariji u operi Gianni Schicchi u kojoj postoji jedna korona, tj. zastoj pred kraj arije, koju je publika iskoristila za prvi pljesak. Onda sam nastavila sa završnim taktovima arije, i ponovno dobila gromoglasan pljesak. Ni sâm voditelj festivala, Ville Matvejeff, bivši direktor Opere u Rijeci, nije mogao vjerovati da je ta, inače educirana publika koja poznaje ariju, počela pljeskati usred arije.

Osjećaj i ispunjenje koje dobijemo nakon godina rada i nakon što izvedemo nešto tako da smo i mi zadovoljni i da ljudi osjete ono što im želimo prenijeti je najveće zadovoljstvo koje možemo imati

To su neke stvari koje čovjek pamti cijeli život. U takvim se trenucima baš osjećaš zadovoljno. I neke me emotivnije ili zahtjevnije stvari, često iz sakralnog repertoara, znaju taknuti kad ispadne kako treba biti. Primjerice, u Lisinskom sam nedavno pjevala ariju Desdemone Ave Maria iz Verdijeva Otella, koja me skoro rasplakala, ne samo zbog toga što je ta arija tako lijepo napisana, ili zbog tog što je i Zagrebačka filharmonija lijepo svirala, već i zbog toga što je cijela atmosfera bila predivna.

Dvorana je bila u potpunoj tišini. Taj osjećaj i ispunjenje koje dobijemo nakon godina rada i nakon što izvedemo nešto tako da smo i mi zadovoljni i da ljudi osjete ono što im želimo prenijeti je najveće zadovoljstvo koje možemo imati.

Foto: Matej Grgić

Koliko se prepuštaš kartama i žrvnju prilika koje ti se slažu u životu, a koliko sama kreiraš ciljeve i svjesno se krećeš prema njima, pa bilo to i glavom kroz zid kad se nešto čini jednostavno nemoguće?

Imala sam par težih odluka, baš i što se, recimo, tiče Omana. Kako imam posložen raspored barem tri, četiri mjeseca unaprijed, a za neke velike stvari i do godinu dana unaprijed, zna se dogoditi da naknadno uleti vrlo primamljiva ponuda, ponekad i bolja od nečega što smo već prihvatili. Tako sam zbog Omana, nažalost, odbila izvedbu Mozartove Velike mise u c-molu u Vicenzi.

Zaključila sam da mi je Oman puno bitnija prilika u tom trenutku i bilo mi je jako teško odbiti Italiju, jer nikad ne znaš jesi li za sobom zatvorio vrata. Iako zaista ne volim otkazivati prethodno prihvaćene ponude, u tim trenucima treba prosuditi što je bolje napraviti.

Ja i dalje nisam toliko uspješna da mogu odbiti neke fantastične prilike. S jedne strane i dalje postoji taj žrvanj, ali on se ustalio. Treba u životu ići pametno i birati uloge koje te neće koštati. Iako ponekad uzmem u repertoar nešto što je trenutačno malo izvan mojih mogućnosti, radim to kao iznimku da naučim nešto novo i pažljivo poguram vlastite granice.

Foto: Matej Grgić

Spomenula si da postoji neki repertoar koji ćeš moći izvoditi tek nešto kasnije zbog glasovnih i iskustvenih mogućnosti, a možda i zbog emotivne zrelosti. Što se to događa s glasom i pjevačima kako budu stariji?

To je zapravo jako interesantno i pratim taj razvoj kroz nekoliko arija koje pjevam zadnjih pet, šest godina. Svaki put kad ih pjevam, osjećam ih na novi način, i imam dojam kao da ih nadograđujem. Neke nijanse koje sam prije htjela napraviti, a nisam mogla, sad lako izvedem, valjda stoga što imam više izraza i osobnosti, a i bolju tehniku. Ta količina izražajnosti i sposobnost interpretacije, ustvari, raste s godinama.

Na to utječe ono što osobno proživljavamo i kako se hormonalno mijenjamo. Promjene se možda najbolje čuju na snimkama, koje mi zapravo svaki put pokažu koliko su beskrajne mogućnosti izvedbe i kako se na jednom glazbenom materijalu zaista može raditi cijeli život bez da ti dosadi.

Nekim je glazbenicima, zapravo, prilično mučno slušati stare snimke. Kako se ti osjećaš po tom pitanju?

Nekad je i meni malo mučno, ali to je jedan proces kroz koji svi moramo proći. Zato mladima savjetujem da nastupaju što više jer je to iskustvo najbitnije. Lako je pjevati u sobi, ali nije lako pjevati pred publikom i naći svoj ritam i način pripreme za nastup, svoj način interpretacije, svoju osobnost, svoj svijet. To se, ustvari, stječe kroz iskustvo. Mi smo izvedbena umjetnost i završni produkt je ono što drugi slušaju. U tom smislu je potrebno u potpunosti ukloniti ego i biti svjestan da ne pjevaš za sebe, već za publiku.

Mladi bi trebali otići na natjecanje, vidjeti kako je to, ali i slušati puno koncerata jer se od kolega može jako puno naučiti

Mi smo samo sredstvo preko kojeg notni materijal treba doći do publike. Mislim da tu puno mladih griješi jer iz krivih razloga idu u ovaj posao. Umjesto da osvoje publiku, žele osvojiti ljude oko sebe, što nema nikakve veze s umjetnošću već samo s hranjenjem ega. Smatram da mladi trebaju puno vježbati i iskoristiti prilike, kojih na Muzičkoj akademiji zaista ima puno. Jer – tko radi ne boji se gladi.

Trebali bi i otići na natjecanje, vidjeti kako je to, ali i slušati puno koncerata jer se od kolega može jako puno naučiti. Ako se svatko od nas uvali samo u neki svoj svijet i stalno u istom ritmu funkcionira, to nije dobro. Potrebno je neprestano širiti vidike.

Foto: Matej Grgić

Koliko svojih kolega viđaš na koncertima koje posjećuješ?

Ne baš puno. Moram priznati da zadnjih par godina viđam samo određenih par kolega koji konstantno prate koncertni život. Pitam se je li moguće da je posjećenost pala zbog korone? Žao mi je da ne vidim dovoljno studenata, pa čak ni profesora koji bi trebali svojim učenicima biti uzor i poticaj. Primjerice, na koncertu Vittorija Grigola vidjela sam svega par poznatih osoba, što me šokiralo.

Zašto se ljudi bave ovim poslom ako im nije zanimljivo uživo čuti jednog od trenutno najboljih svjetskih tenora? U mojim smo studentskim danima posjećivali koncerte u velikom broju, a čini se da to više nije slučaj. Žao mi je da netko propusti jedinstven koncert zbog neke obaveze koja se jednom može i preskočiti. Vidim to kao odluku da se ide linijom manjeg otpora, da se ne iskoristi sve što se i kod nas ima ponuditi, i da se u krajnjoj liniji postane nezadovoljnim.

Žao mi je da na koncertima ne vidim dovoljno studenata, pa čak ni profesora koji bi trebali svojim učenicima biti uzor i poticaj

Za vrijeme mog obrazovanja smetalo me što se studente odgaja u nekom balonu koji kao da nema veze s realnim životom. Priprema ih se za izoliranu situaciju ispita na Muzičkoj akademiji koja uopće nije relevantna u ovom području, umjesto da ih se priprema za prave nastupe, da ih se uči interpretaciji, da budu umjetnici, da to bude nešto što vrijedi, što ima svoj sadržaj, a ne samo da se ispoštuju neka formalna pravila školovanja. Čast iznimkama, svatko tko želi naći svoj put će ustvari ići u tom smjeru, ali nekima ipak treba poticaj.

Foto: Matej Grgić

S obzirom na to da si u horoskopu ne samo jarac, već dupli jarac, vjerujem da imaš i veliku dozu samokritičnosti. Je li to točno?

Je, to je jedna od stvari s kojima se i sad borim. Jako često me ta samokritičnost i „perfekcionistička“ nastrojenost znala koštati puno više nego što bih dobila od nje. Nismo mi strojevi i ne može svaki put sve ispasti kako želimo.

I dalje učim otpuštati, ne imati očekivanja od sebe. Možemo se pripremiti i dati najviše što možemo u tom trenu, ali ne bismo smjeli očekivati svjetsku razinu svaki puta kad stanemo na pozornicu. Iako uvijek može biti bolje i treba strepiti boljemu, takav snažan pritisak utječe na psihu i lako možemo biti nezadovoljni nakon nekog nastupa koji je ustvari bio sasvim solidan.

Često me samokritičnost i „perfekcionistička“ nastrojenost znala koštati puno više nego što bih dobila od nje

Što bi istaknula kao svoj adut čime osvajaš publiku?

Mislim da moj nastup, ustvari, karakterizira jedna prirodnost i da imam jako razvijenu senzibilnu crtu koja se onda i pretače u pjevanje jer kroz pjevanje nastojim izraziti sve emocije. Dok pjevam neku ariju, bitna mi je tehnika, ali na nastupu nastojim dati emociju koju osobno doživljavam u tom djelu. Mislim da je to ustvari ono što presudi. Ako ćemo tehnički govoriti, onda je to zvonkost, mekoća i oblina u glasu, a opet svojevrsna snaga. Nastojim postići to da svatko tko čuje određenu frazu zna što sam htjela reći bez obzira na to razumije li tekst.

Foto: Matej Grgić

Kako pristupaš pjevačkom materijalu i ulogama u suvremenoj glazbi?

Mislim da to isto ima veze sa senzibilitetom. Ono što dobijemo u glazbenom materijalu najprije treba nekako približiti sebi. Primjerice, dok smo pijanist Viktor Čižić i ja radili ciklus pjesama za sopran i klavir Kap po kap, koji je Zoran Novačić skladao na stihove Vesne Parun, nebrojeno smo se puta zabrinuli zbog naizgled jednostavnog glazbenog materijala.

Ipak, tijekom samih izvedbi uspjeli smo izraziti tekst Vesne Parun tako da je cijeli ciklus ustvari dobio potpuno drugu dimenziju od onog što smo u početku imali kroz čitanje. Ono što mi se sviđa kod modernih djela je to što na praizvedbama imamo mogućnost dati više svoje interpretacije, zato što ih još nitko nikad nije čuo. Možemo se poigravati i s bojama, s tempima, s ukrasima i frazama, možemo iz toga napraviti cijelu kreaciju.

Foto: Matej Grgić

Kako pristupaš ulogama i kako rješavaš problem približavanja karakterom daleke uloge?

Kako imam taj neki patos u sebi, onda uloge „patnica“, ili onih koje plaču za ljubavi, za sobom, za svojom sudbinom, u pravilu pjevam vrlo realistično i iskreno. Ne volim pretjerivati u glumi, pa mi je zato i uloga Adele u Šišmišu ustvari bila zahtjevna. Ona je tip uloge sličan Bastienni i obilježava je šašav i razigran karakter koji nema veliku emocionalnu težinu. Zbog toga sam se morala boriti sa sobom da moja interpretacija ne ispadne infantilna, pa sam rješenje krenula tražiti u sebi i konačno pronašla u tome da budem koketna.

U svakoj ulozi treba pronaći neki svoj karakter – ako je i redatelj sklon tome, može se napraviti potpuno drukčiji lik unutar iste predstave

Mislim da u svakoj ulozi treba pronaći neki svoj karakter. To je recimo zanimljivo kad istu ulogu radi više nas. Ako je i redatelj sklon tome, može se napraviti potpuno drugačiji lik unutar iste predstave.

Foto: Matej Grgić

Tko je sve pridonio formiranju tvoje glazbene karijere i osobnom razvoju?

Istaknula bih osobe koje su mi dale prve prilike. To je maestro Fačini koji mi je dao prve solističke prilike u Zboru HRT-a u kojem sam pjevala dugo vremena prije tog. Tako sam već za vrijeme studija imala nekoliko solističkih projekata kao debitantica. Zatim, redatelj Ozren Prohić s kojim sam dosta surađivala u opereti Grofica Marica.

Na početku mi ju je bilo jako teško raditi, ali nekako smo se izborili svi skupa i odigrala sam je u Komediji čak trinaest puta prije no što nas je zaustavila korona. To iskustvo bilo mi je prijeko potrebno na samom kraju studija, i iako je bilo naporno i intenzivno, puno sam toga naučila.

Foto: Matej Grgić

Tijekom studija je na mene utjecala i Dora Ruždjak Podolski od koje sam naučila neke prve stvari što se tiče glume. Moram spomenuti i bivšeg direktora zagrebačke Opere Marcella Mottadellija koji mi je dao prve uloge u zagrebačkom HNK-u. On me potaknuo i da se prijavim na neka važna natjecanja. Odlične prilike pred kraj studija dao mi je i intendant riječke Opere Marin Blažević.

Trenutačno dosta dobro surađujem sa Zagrebačkom filharmonijom. Naravno, tu je i moja profesorica Snježana Bujanović-Stanislav koja mi je cijelo vrijeme bila uzor i mentorica, i bez čijeg strpljenja ne bi bilo ničega. Nedavno mi je rekla da joj nije žao ni jedne minute našeg mukotrpnog rada kad vidi rezultate. Zaista imamo poseban odnos.

Foto: Matej Grgić

5 blic pitanja

1) Htjela sam te pitati jesi li više tip za mačku ili psa, ali već smo čuli kako imaš dvije mačke i jednog zeca…
Da, ali moram priznati da sam ja zapravo više ljubiteljica pasa, samo što mi ih je žao imati u stanu. Da imam neki veći prostor, vjerojatno bi to bio pas. Volim mačke, ali pas je pas.

2) Jarac te asocira na tvog duplog jarca, a moje je pitanje kojih horoskopskih znakova na pozornici viđaš najviše?
Jarac me asocira na moju duplu tvrdoglavost! Rekla bih da, prema mojoj procjeni, najviše ima lavova. Ne znam ima li to veze možda s time što su tako srčani i vole pozornost, ali znam da baš uživaju u nastupu. Jako puno naših pjevača su ustvari lavovi u horoskopu. Ima i jaraca, ali i vodenjaka, koji su isto u nekakvom svom svijetu umjetničke energije.

3) Ima li nešto za što imaš „dvije lijeve“?
Pa, mislim da stvarno ne znam plesati, osjećam se jako nesigurno. I ne znam svirati klavir, uvijek mi je bio katastrofalno težak. Violina je zapravo išla jako dobro, ali klavir strašno. Jako mi je teško uskladiti te dvije ruke. Valjda sam ekstremni dešnjak, pa ta lijeva kao da nije moja. Tako mi je i s plesanjem. Iako se s godinama nastojim malo ohrabriti u tom smislu, stvarno se svaki put osjećam kao da stvarno ne znam što radim, strašno! Dvije lijeve, doslovce.

4) Koji bi savjet dosad istaknula kao najdragocjeniji?
Nemoj se nikad umisliti. Uvijek ostani objema nogama čvrsto na zemlji. To mi i nije tako teško s obzirom na jarca, ali ipak si to redovito ponavljam jer je lako početi se zanositi s nekim stvarima.

5) Koje navike svojih kolega nastojiš izbjeći?
Nepripremljenost… I zna na biti nekih ljudi koji su jako tvrdi i ne surađuju, pa u tom smislu nastojim izbjeći i to da zapnem samo u svom filmu i ignoriram sve ostalo.

Foto: Matej Grgić