Erika Krpan: „Uvijek sam najprije htjela napraviti neki red”

Od svojeg utemeljenja 1994. godine, prestižna glazbena nagrada Porin – i to ona za životno djelo – dodjeljuje se „umjetnicima koji su svojim trudom, radom i uspjesima obilježili hrvatsku glazbu, koji su se upisali u povijest i onima bez čijeg autorskog rada, vokala i talenta ne možemo zamisliti svijet glazbe“. Ove godine je među nagrađenima i muzikologinja, urednica, kulturna djelatnica i muzička spisateljica Erika Krpan, uz akademika Nikšu Gligu jedina muzikologinja koja je do sada dobila ovu nagradu.

Tim povodom razgovarali smo s gospođom Krpan, koja je radni i zapravo životni vijek provela posvećujući se hrvatskome glazbenom stvaralaštvu i čija je biografija bogata radovima, aktivnostima i postignućima bez kojih je hrvatska suvremena glazbena scena nezamisliva.

U ovom razgovoru imamo priliku čuti svjedokinju vremena koje je, po svemu sudeći, bilo zlatno doba suvremenih stremljenja, velikih profesionalaca i visokog položaja hrvatske kulture u svijetu. Pokretačka snaga bili su entuzijazam i dužnost. I ako to i zvuči pomalo romantičarski iz perspektive današnjeg sve ciničnijeg svijeta, nije na odmet podsjetiti se na zapostavljene vrijednosti, kroz sjećanja i priču Erike Krpan.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Hoćemo li krenuti od gimnazijskih dana, jeste li imali tada neke profesore koji su na Vas utjecali, kako je izgledao početak Vašeg opredjeljivanja za profesiju muzikologa, glazbenoga pisca?

Lovro Županović bio mi je profesor, u VI. gimnaziji, tu na Gornjem gradu. Na njegov zahtjev i nagovor napisala sam prvi referat – to mi je zapravo bio prvi susret s takvom vrstom posla. Završila sam i srednju muzičku školu i činilo mi se da je to neki moj smjer, glazba. Na prvom prijamnom ispitu na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji nisam položila harmoniju kod Devčića, pa mi je rekao da upišem studij u Ljubljani. Dakle, najprije sam studirala u Ljubljani i onda sam zapela kod jednog profesora iz povijesti umjetnosti koji nije prihvaćao da ja ne želim položiti ispit na slovenskom jeziku – jer jezik nisam govorila – i onda je tu došlo do nekog nesporazuma i ja sam, zapravo, odustala.

Međutim, pozvao me Toma Prošev – koji je bio naš prijatelj – da dođem u Skoplje i završim studij, pa sam nakon mnogo godina to sve odslušala kod njega, a kod Vlastimira Nikolovskog polagala sam predmete koji su mi nedostajali za završetak. To je, naime, u Skoplju bio studij teorije glazbe, muzikologiju nisu imali.

Dakle, Vi ste zapravo diplomirali teoriju glazbe?

Da. Malo su me još mučili s nekim instrumentacijama i tako…

Kako Vam je onda došla muzikologija, kada ste se počeli baviti njome?

Nisam nikad osvještavala da se ja bavim muzikologijom, ja sam se bavila muzikom. Početak je bio pisanje nekih osvrta. Kad je gospođa Jagoda Martinčević otišla u Berlin kao stipendistica, pitala me je hoću li je zamijeniti u Vjesniku i pristala sam. Otišla sam na razgovor, primio me Dražen Vukov Colić. On je tada bio urednik kulture i bio je vrlo dobar urednik, pamtim ga po dobrom. Dvije ili tri sezone sam odradila u Vjesniku i tada se Jagoda vratila.

Nisam nikad osvještavala da se ja bavim muzikologijom, ja sam se bavila muzikom

Vjesnik je imao fantastičnu kulturnu rubriku. Sjećam se, preko ljeta je Jagoda Martinčević bila u Dubrovniku, netko drugi je bio u Splitu, a ja sam bila u Zadru i pratili su se svi ljetni glazbeni festivali i sve se objavljivalo. To je bilo zlatno doba hrvatske kritike, recimo to tako. I moram reći da imam dobra iskustva, nikada nije bilo intervencija u tekstove. Poslije je došao Dalibor Foretić, koji je isto bio izvanredan urednik. Imam jako dobra sjećanja na Vjesnik.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Bili su tu i drugi listovi i rubrike za koje ste pisali.

Mario Bošnjak bio je urednik u tjedniku Studio, pa sam i za njih dosta pisala. A u časopisu Zvuk počela sam raditi kada se redakcija preselila iz Beograda u Zagreb, a ja sam dobila glavno uredništvo i s kolegama radila tri godine, kada je došla 1991. i sve se raspalo. Svi smo prekinuli suradnju sa SOKOJ-em – i dr. Marija Bergamo, i Eva Sedak, i Nikša Gligo.

Kakve su bile uredničke politike tada?

Podrazumijevalo se da se ide na koncert i da se napiše osvrt, ako si bio profesionalac. Bilo je sasvim normalno da kritike izlaze u Večernjem listu, Vjesniku i nekim časopisima. A onda smo mi, kada sam došla u Koncertnu direkciju Zagreb, pokrenuli časopis koji se zvao Od do. Prvi urednik bio je Srećko Lipovčan, koji je, osim što je bio izvanredan intelektualac, bio i visoko potkovani novinar s velikim iskustvom.

Smatrao je da uvijek treba izvijestiti o onome što je bilo i onome što će biti, tako da je taj naš časopis Od do uvijek obuhvaćao mjesec dana unatrag i mjesec dana unaprijed. Pokrivali smo sve lokacije u Hrvatskoj koje smo mogli, pa i izvan Hrvatske, ako su naši umjetnici negdje gostovali. Ja ga i danas prolistam kad tragam za nekom informacijom i uvijek pronađem ono što mi je potrebno.

Koliko je dugo izlazio Od do?

Mislim da oko pet godina. Dok nije nestalo novaca za pokrivanje troškova, pa smo morali prestati. Imali smo i jedan prilog koji se umetao u časopis i koji je sadržavao glazbene kritike. I onda su svi pismeni kolegice i kolege našli svoje mjesto u tom prilogu.

Erika Krpan, Adalbert Marković i Andrea Kazesović nakon autorskog koncerta Adalberta Markovića / Foto: Cantus

Bilo Vam je važno poticati profesionalnu sredinu?

Svi su bili zainteresirani. Pisala je i Bosiljka Perić Kempf, Branko Magdić, Sanja Raca, svi kolege iz generacije. Ili smo ih mi angažirali ili su se sami javljali s prilogom. Velika je šteta da je sve to skupa spalo samo na povremene inicijative koje se javljaju, da zapravo nema redovne glazbene kritike koja bi pratila zbivanja. Ja sam, kao urednica, nastojala u časopisu Cantus održati nekakvu dinamiku prikazivanja koncerata, barem onih na kojima se izvodila hrvatska glazba. Trebalo bi to danas pojačati.

Velika je šteta da je sve to skupa spalo samo na povremene inicijative koje se javljaju, da zapravo nema redovne glazbene kritike koja bi pratila zbivanja

Vaše iskustvo je i autorsko i uredničko, mnoga ste različita izdanja baš Vi uredili.

To je bio posao u Muzičkom informativnom centru. Tamo sam došla 1976. Dotadašnji šef MIC-a, skladatelj Marko Ruždjak, otišao je na Muzičku akademiju i ja sam prihvatila posao. Zatekla sam onaj početak koji je zamislio Branimir Sakač kad je osnovao MIC, a to je da se izdaju ploče. Ideja je bila da svaki skladatelj dobije svoju autorsku ploču kojom se može prezentirati javnosti. Najprije sam naslijedila taj posao, a onda mi se činilo da bi se to moglo shvatiti i kao šira izdavačka aktivnost. Krenula je onda i biblioteka, počela su prva izdanja, došao je Srećko Lipovčan kao urednik.

Te iste godine počele su Osorske glazbene večeri, a njihov osnivač Danijel Marušić imao je instinkt za prave stvari, on je organizirao simpozije o Jarnoviću i Sorkočeviću, a mi smo napravili zbornike i objavili ih, čak dvojezično, čini mi se.

Kakav je bio Vaš urednički stav, do čega je Vama bilo stalo kad ste bili na uredničkim pozicijama?

Što me je motiviralo?

Da, što?

Od samog početka je to bilo nacionalno stvaralaštvo. Tu uopće nije bilo dileme. Znale bismo se kolegica Eva Sedak i ja naći – ona bi me pokupila autom i parkirale bismo na Cmroku i diskutirale par sati o nekakvim problemima i temama.

Gledajte, pisati o Beethovenu? Kakvog bi to smisla imalo? O njemu je napisano vjerojatno sve što je trebalo biti napisano. O Mozartu ili Bachu? Tko bi se usudio? Mojoj generaciji, do koje jako držim i mislim da smo nešto zajedničko napravili, u središtu pozornosti bilo je nacionalno stvaralaštvo. I Evi Sedak, i Seadeti Midžić, i Nikši Gligi i meni.

Mojoj generaciji, do koje jako držim i mislim da smo nešto zajedničko napravili, u središtu pozornosti bilo je nacionalno stvaralaštvo

I zapravo smo se – svatko sa svoje pozicije – nadopunjavali. Eva Sedak je u to doba još bila urednica na Radio Zagrebu, Nikša Gligo je bio u Studentskom centru, Seadeta je još bila vani na stipendiji, pa se onda vratila i došla na televiziju.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

I vi ste radili za televiziju?

Da, gospođa Dora Brajević bila je urednica Školskog programa i ona me je angažirala i za emisiju o Natku Devčiću i o Milku Kelemenu. Haris Nonveiller je režirao emisiju o Devčiću, a emisija o Milku je ostala nedovršena, možda se sirovina čuva još u arhivu HRT-a.

Ova godina u znaku je obilježavanja stote obljetnice Kelemenova rođenja. Dobro ste ga poznavali?

Puno sam se s njim družila, bili smo si dobri. Bio je osoba vedre naravi i vrlo druželjubiv. Provodili smo dosta vremena zajedno, pogotovo za vrijeme trajanja Muzičkog biennala Zagreb. Jedan od doživljaja koji mi je ostao u sjećanju jest onaj kad je Luigi Nono došao u Zagreb, na Biennale, a Kelemen je s njim bio u nekoj svađi. Tada je ovdje bio i Vinko Globokar i ja sam pozvala na večeru i Luigija Nona sa suprugom i Vinka. I rekla sam Milku: molim te, nemoj se pojavljivati, ne treba mi cirkus. I onda je on došao i napravio cijeli nered. I Nikša Gligo je bio prisutan.

Nono je te 1977. godine na Biennalu imao autorsku večer i dosta nas je izradio, da tako kažem, bio je naporan. Bio je zakleti ljevičar i član komunističke partije Italije i uvijek je mislio da mi – tada kao zemlja orijentirana prema komunizmu – njega hoćemo naučiti pameti, što, naravno, nije bila istina. Primili smo ga maksimalno gostoljubivo, i njega i suprugu pogotovo, jer je nama nešto i značilo to što je ona bila Schönbergova kći.

Tražio je neke bakrene ploče za jednu kompoziciju, pa smo morali to naknadno naručivati. Trebao je i pomoćnog dirigenta koji bi uvježbao taj program sa Zagrebačkom filharmonijom, a u to doba, tko su bili dirigenti? Milan Horvat, Lovro Matačić – nismo mogli od njih to tražiti, a Pavle Dešpalj još se nije vratio s Floride. I onda smo zvali Điđija (Vjekoslava, op. a.) Šuteja da dođe iz Splita i napravi sve što je trebalo, a bilo je vrlo komplicirano, sjećam se… No bio je vrlo dobar koncert, na kraju.

Luigi Nono na MBZ-u 1977. godine, ravnajući Zagrebačkom filharmonijom

Kako ste se povezali s Hrvatskim društvom skladatelja?

Ja sam zapravo krenula s Muzičkim biennalom Zagreb – to je bilo moje prvo zaduženje, 1975. godine. To je inicirala Eva Sedak, koja je nagovorila Stanka Horvata na to. Bio je u škripcu s vremenom i vodstvom Biennala. Jednog dana su se samo pojavili njih dvoje na mojim vratima – bio je siječanj ili veljača, a Biennale je bio u svibnju. Rekao je da ima mnogo otvorenih pitanja i da to netko treba nadgledati – i ja sam pristala. Radila sam s mojom dragom kolegicom Margit Antauer. I mislim da smo ’75. napravili jako dobar posao.

S obzirom na to da je 1975. bila prva godina kada je Hrvatsko društvo skladatelja kompletno preuzelo organizaciju Muzičkog biennala, onda sam ja kao osoba koja radi na festivalu morala postati članicom Društva. Tako sam ostala i 1977. na poziciji voditelja Biennala.

Bila sam na toj poziciji jedan mandat od dvije godine, kao jedina žena do tada, a i do danas

Godine 1990. postali ste i predsjednica Društva.

Da, došao je Ivo Josipović na mjesto glavnog tajnika Društva. Bio je vrlo inteligentan i dobar suradnik, dobro smo se razumjeli. Najprije me je pozvao u članstvo predsjedništva, a onda su me predložili na mjesto predsjednice Društva. Bila sam na toj poziciji jedan mandat od dvije godine, kao jedina žena do tada, a i do danas.

Erika Krpan kao gošća ciklusa Nota mog života / Foto: HDS

Muzikološki ste se prvenstveno bavili hrvatskim skladateljima i njihovim glazbama, na različite načine.

Ja sam još prije angažmana na Biennalu došla do zaključka da ne znam sve ono što bih trebala znati. I onda sam na jednom simpoziju zaustavila Rubena Radicu i pitala ga bi li mi davao satove iz teorije glazbe, analize i prakse skladanja i on je pristao. Više od dvije godine, jednom tjedno, odlazila sam k njemu u Zapruđe na satove. Tražio je puno, ali bio je savjestan i posebno je pripremio program za mene. Jako mi je puno pomogao.

Puno Vam je to značilo za poslije? Jeste li zato iz drukčijih aspekata pristupali glazbi, za razliku od možda nekih drugih kolega muzikologa?

Nikša Gligo je tu bio visoko kvalificiran, a Eva Sedak bila je preznatiželjna da ne bi radila na sebi cijeli život.

Je li to jedna od ključnih vještina za muzikologa?

Sigurno da jest. Ja sam se silno oduševila Radičinom kompozicijom 19 i 10, interferencije za recitatora, zbor i orkestar, nastalu prema bolničkim dosjeima duševnih bolesnika. Mene je ta kompozicija duboko dirnula i to me je potaknulo da se baš njemu obratim. Radili smo puno analize, svašta sam od njega naučila.

Kako jedan muzikolog mora rasti, koji je to put?

Uvijek isti – znatiželja. Moram reći da imam puno godina, ali još uvijek ta znatiželja radi – recimo kad moja kći Katarina sudjeluje u raznim komisijama i neke se odvijaju online – onda ja sjednem pored nje i slušam, jer me zanima kako mladi rade, kako funkcioniraju, kako se odnose prema glazbi, što ih zanima i što žele prikazati u interpretaciji. Znatiželja je temelj, uvijek iznova.

Mene je strašno zanimalo kako naši autori funkcioniraju, što ih motivira, na koji način se odnose prema glazbenoj materiji. Znala sam se uzrujati kad bih čula neke od mlađih generacija skladatelja da kažu „a evo imam tek tri minute skladbe“ – kako možeš komponirati na minute, gdje ti je lûk, gdje ti je ideja u cjelini, na koji način radiš…? No, drukčije danas skladatelji funkcioniraju, vremena su se promijenila.

Znatiželja je temelj, uvijek iznova

Sjećam se kad je Kelemen skladao Operu bestial [Apocalypticu], imali smo veliki razgovor kad mi je pokazao partituru. To je bilo ispisano do zadnje note. Djelo je opsegom golemo i bez obzira na sve njegove ludorije koje je na to dodao – to je ispisano do zadnje sitnice. I tako su zapravo sve njegove kompozicije ispisane. To me je uvijek fasciniralo.

Nisam voljela Maleca, moram reći. Bio mi je malo praznjikav. Rijetko kad sam naišla na nešto što me u njegovoj muzici moglo vezati, a onda smo se još i zakvačili i to dosta žestoko, na Biennalu 1977. On je zabranio izvedbu neke svoje kompozicije, a ja sam je svejedno ostavila na programu. I onda je poludio. Poslije je Kelemenu napravio cijelu dramu na nekakvom susretu u inozemstvu, ali nisam se obazirala. Imam još negdje sačuvanu tu korespondenciju.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Jesu li tada skladatelji koje ste vi muzikolozi pratili bili svjesni vaših zasluga i uloga, jesu li bili zahvalni?

Teško je govoriti o zahvalnosti, ja mislim da su smatrali da nam je to bila dužnost. A na neki način to je i istina, ako bolje promislite. Ako se ljudi iz vlastite sredine ne brinu o svojem stvaralaštvu, tko će?

Kao muzikologinja bili ste u mnogim ulogama, širok je opis poslova koje ste radili – i vodili ste, i organizirali, producentski i umjetnički, i pisali ste… Osim što ste pisali priloge i kritike, pisali ste i knjige. To je bila prva strast? Tako ste počeli, rekli ste, pisanjem.

Nije to bila strast. To je počelo kao obveza, kao nekakva prijateljska ljubav. Kad je umro akademik Murai, onda je profesor Kranjčević zapeo da mora prvu godišnjicu njegova odlaska obilježiti nekom publikacijom njemu posvećenom. Kranjčević i ja smo puno toga dobroga napravili zajedno, i onda je mene zapala i ta zadaća. To je bila prva knjiga koju sam samostalno napisala i tako je krenulo. Nakon nekog vremena mi je netko rekao da bi bilo vrijeme da okupim i kraće radove koje sam napisala, u jedan zbornik, pa sam napravila zbirku tekstova.

To je knjiga Riječ između tonova.

Da. A sad me čekaju još dvije knjige. Završila sam monografiju u povodu 75. godišnjice Hrvatskog sabora kulture i to mi je pričinjalo dosta veselja jer sam puno radila u Hrvatskome državnom arhivu i svašta sam otkrila što još nisam znala. A i monografija o Borisu Papandopulu bliži se kraju, to moram što prije završiti, na zadnjem sam poglavlju.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Pišete li lako ili teško?

Ja dosta teško pišem. I dugo je trajalo dok se nisam priviknula na kompjutor. Naučila sam se da najkompliciranije stvari pišem rukom. Na pisaću mašinu sam samo prepisivala. No naviknula sam se i ubrzo sam vidjela da kompjutor ima i prednosti.

Puno ste se bavili kritikom?

Nisam puno, tu i tamo. Jedne godine, Nikša je već radio Biennale, imao je neku antologiju elektroničke glazbe i rekao „daj molim te, primi se toga, za Vjesnik, to će netko drugi uprskati“. Pa sam pristala. Jedno vrijeme, kad je Dubravka Vrgoč bila urednica kulture u Vjesniku, onda me je tražila da joj pišem neke nedjeljne priloge, kao kolumne.

Sad ću Vas pitati kao nekog skladatelja – jesu li Vam draže kratke forme ili imate više afiniteta prema većim izdanjima, poput monografija, primjerice?

Volim velike zalogaje, to me intrigira, moram reći.

Što vas privlači kod tih velikih zalogaja – zašto, recimo, preuzmete zadatak raditi monografiju o Borisu Papandopulu?

Ah, Boris je poseban slučaj, on je moja velika ljubav, silno sam ga voljela i osobno. Bio je neobično šarmantna osoba, volio je žene na specifičan način. I jako poštujem njegov opus – ta imaginacija koja je iz njega samo bliještala, to je bilo fascinantno. Znao je reći da se budi noću jer mu se muzika mota po glavi i ne da mu spavati. Njega sam kao temu najprije prijavila kao magisterij kod Lovre Županovića i onda je tako krenulo, djelo po djelo, razgovor po razgovor.

Papandopulo je znao reći da se budi noću jer mu se muzika mota po glavi i ne da mu spavati

Napravila sam o njemu i seriju emisija za Evu Sedak, dok je još bila na radiju. Moj interes je rastao.

Pratili ste ga.

Kad god je nešto bilo, a često je nešto pisao, ja sam bila prisutna. Počela sam se brinuti jer sam vidjela da on dijeli autografe i ne brine više o njima, pa sam mu rekla: Maestro, nemojte, prepisat ćemo ili kopirati. Onda je poslije k nama u MIC nosio autografe na kopiranje, počela sam nekako skupljati te njegove autografe sa svih strana, no još uvijek nisu svi pronađeni.

Vodili ste brigu i o drugima, ne samo o njemu.

Da, ali on je tada bio najveća briga. Sad mi je briga Petar Bergamo, ostavština mu leži u kući, ne znam kako ću to srediti.

Preseliti je k sebi na sređivanje?

Ne vjerujem, to bi trebalo ići u Hrvatski glazbeni zavod ili u Državni arhiv. Ta ostavština nije ni sređena, vjerojatno ima djela koja nikad nisu ugledala svjetlo dana. Mislim da osobno nemam snage baviti se time, to mora raditi netko mlađi. Petar Bergamo iziskuje golemu količinu mentalne i intelektualne energije. Bio je on veliki autor, mnogo veći nego što broj kompozicija koje je on pustio u javnost to možda pokazuje.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kakva su sjećanja na ostale skladatelje kojima ste se bavili?

S Kuljerićem smo bili baš jako vezani. Još prije nego je napisao Momente za Vladu, bili smo zbilja bliski. Stanovali su tu blizu nas i stalno smo se družili. Igor je imao jednu specifičnost – on je teško izgovarao svoje misli. Ja sam jednom ili dvaput radila neke intervjue s njim – uvijek bi počeo jednu rečenicu, i onda je znao završiti tako da kaže „pa znaš što sam htio reći“. Ja sam se uvijek trudila razumjeti to što je namjeravao reći. Bio je sjajan kompozitor i pratila sam sve što je radio.

Što je Vama bilo važno u Vašem pristupu skladateljima, kad ste vodili s njima razgovore ili analizirali njihovu glazbu? Što Vam je bilo u fokusu?

Ako listate one knjižice koje je Cantus objavio – sve one koje sam ja radila imaju popis djela i uvijek sam počinjala od toga. Uvijek sam najprije htjela napraviti neki red. Prva sam napravila popis djela Igora Kuljerića, Milka Kelemena, Miroslava Miletića, ima ih… Čak i Prohaskin popis mislim da sam napravila. I kad bih tako napravila popis, onda su tu bile stvari koje su me zaintrigirale, i sa skladateljima sam razgovarala, pa napisala neki uvod. Moja druga knjiga, o Hrvatskom društvu skladatelja (monografija iz 2005. godine, op. a.) – ona je rezultat svih mojih nastojanja da se ti popisi i urede.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Što Vam je bilo važno staviti u fokus pred publiku ili čitatelje, na koji ste način Vi posredovali? Što ste smatrali da je važno prenijeti od skladatelja prema publici?

Dobru izvedbu. Tu je tajna Slovenskoga komornog zbora i one serije Antologija hrvatske zborske glazbe, koju je radio Vladimir Kranjčević. Silno sam im zahvalna na svemu što su snimili. To su neke temeljne stvari koje je trebalo napraviti. Slovenski dirigent i muzikolog Mirko Cuderman dao je prepisati i tiskati sva zborska djela, pazite – sva zborska djela slovenskih autora i sve je snimljeno.

To je pravi posao. Ili recimo – kad je poljska škola napravila veliki iskorak u svijet, kad su tiskali Pendereckog, Góreckog i sve, pa su to slali u svijet, na sve festivale, napravili su veliki pomak s time.

…ne možemo u svijet slati muziku koja nije adekvatno pripremljena

Trebalo se uhvatiti na taj val, pisala sam tadašnjoj republičkoj zajednici kulture elaborate o važnosti takvoga projekta za našu sredinu, o tome da ne možemo u svijet slati muziku koja nije adekvatno pripremljena. Sjećam se da su nam Rusi jednom vratili Šuleka, jer je bio loše prepisan, nisu ga htjeli izvoditi zbog toga.

Je li i Vama to bila neka ideja, da sve bude posloženo i u redu?

Da, naravno. Ali daleko smo još od toga.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Jeste li se morali katkad boriti s vjetrenjačama?

Bilo je razdoblja kad su se postavljale rampe na nacionalno stvaralaštvo, sjećam se, da. Vuljević je bio na čelu te neke jugoslavenske ideje koju se nije moglo preskočiti. Tu je još jedno sjećanje na Evu, u nekoj živčanosti sam je zvala da se nađemo, da porazgovaramo i tada sam joj rekla da moramo pokrenuti časopis. Zainteresirale smo redakciju – i Zvonimira Berkovića, i Jagodu Martinčević, i Nikšu Gligu. Htjeli smo pokrenuti časopis koji smo nazvali Rondo, prema Berkovićevu filmu. I napravili smo pripremu, cijeli elaborat, ali Eva je rekla da ne možemo preskočiti Vuljevića – on će dati blagoslov ili ne. I nije ga dao. Rekao je da je još prerano za taj časopis.

Kako je bio zamišljen Rondo?

Sve smo rubricirali, Cantus je bio nalik tome kako smo mi zamišljali taj naš Rondo.

Nikad se niste opredjeljivali, kao neki drugi, za neke specifične grane muzikologije?

Ne.

Niste se htjeli baviti znanstvenim radom?

Ne. Mene je najviše zanimalo napraviti red u glazbi i postići da se ta glazba izvodi. To mi je bila ideja. Nisam baš napravila puno što se tiče izvođenja, ali nešto ipak jesam.

Vaša je kći glasovita pijanistica, Katarina Krpan. Je li muzikologinja u Vama odgajala pijanisticu?

Najprije smo je pokušali odgovoriti od klavira, ali nije nam to prošlo. Mislim da je Katarina jako dobra pedagoginja. Razgovaramo o mnogim temama, još uvijek. Mnogo je djela ona praizvela, pa tako, kad dođe nešto novo, onda raspravljamo o tome.

Je li bilo profesionalno izazovno dijeliti i bračni život s pijanistom? Koliko ste se Vi i Vladimir Krpan u tom smislu nadopunjavali?

Heh, u nedavnom prilogu za televiziju me je ogovarao, rekao je da nisam uvijek bila dobronamjerni kritičar. Imam tu manu da uvijek kažem što mislim. Kad je radio na nekoj skladbi, znao je vrlo često reći „daj da ti prosviram“, a ja sam onda na to uvijek imala komentar, naravno. Sjećam se Stjepana Šuleka kad je napisao Treći klavirski koncert, za Vladu. Onda sam pozvala njega i suprugu na večeru, on je došao s partiturom i rekao „Vladek, ubijte me, al nebute našli jednu krivo napisanu notu“, a ovaj moj štreber je naravno našao tu krivo napisanu notu i poslije je trijumfirao zbog toga.

Bilo je svakakvih praizvedbi. Sjećam se Gagića i njegova Drugog koncerta za klavir i orkestar. To je bilo jako komplicirano, ali Vlado je vrlo studiozan, uvijek je bio. Nikad ništa nije bilo površno i Katarina je to naslijedila.

Pazili ste kao muzikologinja na njihove interpretacije – jeste li ih savjetovali?

Ne, ne možete interpretaciju savjetovati. Interpretaciju stvara samo onaj koji izvodi. Ja samo mogu reći sviđa li mi se ili ne, ali nikako ne mogu ja kreirati interpretaciju.

A možete li ih usmjeravati u procesu rada?

Teško. Ne bi čak bilo ni pošteno. Isto kao što ja ne dam da mi se netko petlja u ono što pišem. Može, ako je materijalna, tehnička pogreška, ali nisam dozvoljavala da se netko petlja sadržajno i kompozicijski.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Tko su Vam bili uzori?

Urednički sam sama bila svoj gospodar, uvijek. Zapamtite – nema tu mudrosti, treba samo biti savjestan i dobro pročitati ono što uređuješ, nema druge. Jedino gdje sam si dopustila uredničke samoinicijative bio je časopis Cantus. Znala sam koje teme želim imati u kojem broju, pa smo Borko Špoljarić i ja to zajedno slagali. Bio je nevjerojatno sposoban i izvanredan suradnik, bilo mi je jako lijepo s njim raditi.

Zapamtite – nema tu mudrosti, treba samo biti savjestan i dobro pročitati ono što uređuješ, nema druge

A Eva Sedak, koliko god smo bile prijateljice, zbilja bliske, ona mi je uvijek bila profesionalni uzor – u odnosu prema glazbi, prema poslu, u načinu razmišljanja, u temeljitosti. Bila je iznimno dobar čovjek.

Imate li kakvih posebnih priprema, prije nego krenete pisati?

Ovisi o tome što moram raditi. Recimo, za ovu monografiju Hrvatskog sabora kulture, danima sam sjedila u Hrvatskome državnom arhivu, tamo je pohranjena njihova arhiva. Katarina mi je kupila tablet, međutim to nije za mene. Sve sam rukom ispisivala – to su hrpe i hrpe papira, i ogromna količina toga što sam dala fotokopirati, da imam doma i da mogu pratiti što se događalo. Prema tim svojim bilješkama i zapisima s njihovih sjednica, primjerice, razvrstavala sam teme i rekonstruirala događaje i onda sam tek mogla pisati tekst.

Koliko je hrvatska muzikologija bila brižna prema svojim stvarateljima u odnosu na neke druge muzikologije, u regiji, pa i vani?

Meni se čini da smo se dosta dobro ovdje držali. Muzička tribina glazbenog stvaralaštva tada je imala svoju ulogu koja je danas zanemarena. Smatrala se nekom vrstom izlučnog podija i onda je ono najbolje išlo na Biennale. Danas su uglavnom u pitanju narudžbe, pa sve prolazi. Tada je u bijenalski program ulazilo ono provjereno dobro.

Muzička tribina glazbenog stvaralaštva tada je imala svoju ulogu koja je danas zanemarena

Pazili smo, da. Recimo, Vladimir Kranjčević bio je vrlo poduzetan i spreman na svaku ludost. I onda je Lovri Županoviću palo na pamet, dok sam još bila u Koncertnoj direkciji, dolje u Lisinskom, da bi trebalo obnoviti Zagrebačke madrigaliste. Došli smo s tom idejom pred mojeg direktora Miroslava Poljanca, i on je prihvatio. Dvije ili tri godine su trajali Madrigalisti, napravili su i snimke.

Je li to bilo uzbudljivo razdoblje?

To su bile uzbudljive godine, od 1975. do kasnih osamdesetih, dok nas nije rat zaustavio i promijenio – klimu, situaciju, sve se okrenulo naglavačke. Poljanec, koji je tada otišao u mirovinu, znao nas je držati zajedno, bili smo jedan vrlo složan kolektiv. U najluđem razdoblju bilo nas je 48 zaposlenih, i pokrivali smo sva područja, bili smo harmonični, a jedanput godišnje išli smo i na neki izlet.

Čini se kao da su se u to doba mogle lakše pokretati nove stvari.

Samo je ideja trebala biti dobra. I nije bilo te ideje koja je imala glavu i rep, a da Miroslav Poljanec nije rekao „dobro, primite se posla i pokažite da možete“.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kako ste se osjećali kad ste čuli da dobivate nagradu Porin za životno djelo?

Zbunjeno.

Zašto?

Jer mi se čini da nisam još ja na redu, da ima onih koji bi je trebali dobiti prije mene. Ali, mnogo mi znači jer su to sve moji kolege pokrenuli, pogotovo kad sam čula da je odluka bila jednoglasna, to me je potpuno dirnulo.

Na što ste najponosniji?

Na moju kći i na mojeg unuka.

A u svojoj karijeri, koji su to trenutci ili postignuća?

Ja to ne doživljavam kao postignuća, nego kao odrađeni posao. Čini mi se da su dosta dobro odrađene one publikacije o ansamblima Hrvatske radiotelevizije. Jako dobra knjiga je, recimo, Hrvatska glazba i Hrvatski radio muzikologinje Tatjane Čunko. I to sam uredila, ona je htjela da budem urednica i radila sam to sa zadovoljstvom. Nikša Gligo je volio da mu budem urednica – uredila sam mu Pojmovni vodič i još koješta.

Što mislite zašto se oni obrate baš Vama, što im se sviđa kod Vas?

Ne znam, mislim da je to možda vrsta nekog kolegijalnog povjerenja. Imala sam baš bliske kontakte s Nikšom i Evom, jako mi nedostaju. Kad je ’77. bio Biennale, rekla sam da ga neću raditi bez Nikše. Rekla sam mu: izvoli se primiti posla. Ja sam bila direktor, on je bio tajnik, a Evu Sedak sam zvala da preuzme press, inače ništa ne bi išlo kako treba.

Erika Krpan i Mirjana Matić / Foto: Nikola Radovani

Što planirate od sljedećih projekata?

Ništa. Umiroviti se.

Ali Vi ste već u mirovini. Samo ne mirujete.

U mirovini sam od 2006.

Ali radite punom parom.

Ah, za sada. Ali malo mi je dosta, ipak.

Monografiju o Papandopulu ćete završiti, zar ne?

Da, to sigurno. Obećala sam Davoru Merkašu da ću mu poslati na čitanje. Treba sada to i ažurirati. Zamolila sam Merkaša da mi pomogne završiti zaista sadržajan popis, i njega smatram koautorom toga popisa.

Ipak, ima još jedan projekt na vidiku, jedna monografija, ali još razmišljam bih li se toga prihvatila ili ne…

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr