Fred Frith: „Ne možete improvizirati dok ne prihvatite sebe onakvima kakvi jeste”

Engleski skladatelj i multiinstrumentalist Fred Frith, ikona eksperimentalne, avangardne i slobodne improvizatorske glazbene scene, u zagrebačkom KONTEJNER-u vodi trodnevnu majstorsku radionicu koja završava u utorak, 16. siječnja, njegovim koncertom s trubačicom Susanom Santos Silvom. Dio je to njihove europske turneje na kojoj promoviraju zajednički album Laying Demons to Rest.

Fred Frith © Peter Gannushkin

Neumoran i u svojoj sedamdeset i petoj godini, Frith zrači nevjerojatnom energijom koju rado dijeli. Tek što je sletio u Zagreb i pod utjecajem jet laga, odvojio je svoje vrijeme za naš razgovor. Za početak se prisjetio svojih veza s Hrvatskom:

Moj školski prijatelj Bojan Jovanović bio je iz Dubrovnika i od njega sam s četrnaest godina naučio mnogo o tradicijskoj glazbi ovog područja, no prvi put sam u Zagreb došao daleke 1987. godine na samostalni koncert. Slijedio je Biennale 2003., a kasnije te iste godine imao sam ovdje koncert s Evelyn Glennie. Kada me Davorka Begović 2016. godine pozvala na Izlog suvremenog zvuka, već sam poznavao grad. Tom prilikom odradio sam nekoliko koncerata, uključujući jedan sa Susanom i Chrisom Cutlerom te Heike Liss. S Davorkom sam od tada u kontaktu i znam da je napravila nevjerojatne stvari.

Heike Liss, Fred Frith, Susana Santos i Chris Cuttler / Foto: Tjaša Kalkan/Izlog suvremenog zvuka

S obzirom na to da ste dolazili nekoliko puta za dužeg perioda, imate li neku sliku o lokalnoj improvizatorskoj sceni? Budući da i inače mnogo putujete, uspijevate li pratiti što se događa na mjestima na kojima nastupate? Primjećujete li razlike u razvoju različitih scena, publike?

Neka mjesta posjećujem češće od drugih, naravno, no o impro sceni u Hrvatskoj ne znam manje-više ništa, ali na mjestima na kojima sam držao predavanja ili više nastupao, poput Francuske, Njemačke, Švicarske ili Čilea, ostao sam u kontaktu s mnogo divnih glazbenika i pozorno pratim njihov rad.

Igrali ste ključnu ulogu u nastanku te razvoju eksperimentalne i improvizirane glazbe od sastava Henry Cow, suradnje s Derekom Baileyem pa do sastava Naked City i suradnje s Johnom Zornom. No, što Vas je isprva usmjerilo prema improviziranoj glazbi?

Bio je to spontani nastup s plesačicom 1967. godine kada sam svirao violinu, a Tim Hodgkinson alt-saksofon. Činilo se kao da smo upravo nešto izmislili, sve je tu počelo…

Fred Frith i TIm Hodgkinson 2016. u Francuskom paviljonu u Zagrebu / Foto: Kristijan Smok/Izlog suvremenog zvuka

Što za Vas predstavlja improvizacija i što Vas kod nje privlači? Gdje nalazite radost, nagradu i mjesto za osobni napredak u stvaranju ove vrste glazbe?

Improvizacija je, kao i svaka umjetnost, način da pokažete da ste živi! Osjećati se živim u zajednici s drugima koji se također osjećaju živima snažno je iskustvo. To je dovoljna nagrada.

Stvarate glazbu van definicija, žanrova i granica, što mislite o svom glazbenom identitetu? Možemo li govoriti o potrebi za stalnom reinvencijom glazbenika?

Glazbeni identitet često definiraju ljudi koji razmišljaju u komercijalnim terminima. U mladosti su me upozoravali da ne smijem raditi previše različitih stvari jer bi to zbunilo ljude i ‘naštetilo mom brendu’. Mislim da ‘moj brend’ znači raditi što god želim, s kim god želim, gdje god i kad god mogu, ne razmišljajući o tome kako će to utjecati na moj imidž ili naštetiti mojoj promociji. Dakle, ja sam jedan loš kapitalist! Uglavnom se bavim stvarima koje me zanimaju. Kad me prestanu zanimati, počnem se baviti nečim drugim. To mi se čini razumnim.

Nakon preseljenja u New York 1979. godine, našli ste se na pravom mjestu u pravo vrijeme radeći na mnogo različitih projekata s vrlo zanimljivim glazbenicima. Što Vam je tada bilo najzanimljivije, kako Vam je to pomoglo u razvoju i što se od tada promijenilo? Kakva je trenutna scena improvizirane glazbe?

Sjećam se da sam tada imao osjećaj kao da sam kod kuće i da su gotovo svi koje sam sreo, uključujući i mene samog, došli s nekog drugog mjesta! To je bilo vrlo inspirativno i imali smo divnu zajednicu. Ljudi koji duboko utječu na vas općenito su ljudi s kojima radite u bilo kojem trenutku. U sedamdesetima su to bili moji kolege iz Henryja Cowa, a osamdesetih njujorška scena sa svim svojim proturječnostima i kompleksnostima. Kasnije sam shvatio da me nadahnjuju i na mene utječu i ljudi kojima sam predavao. Mislim da je impro glazbena scena živa i napredna, raste i mijenja se, kao što bi i trebala biti. Oni koji žive u muzeju, bez sumnje će tamo i ostati.

Susana Santos u Zagrebu 2016. / Foto: Tjaša Kalkan/Izlog suvremenog zvuka

Što mislite o društvenoj relevantnosti u činu improvizacije, onda kada postoji komunikacija, slušanje, prilagođavanje i slušanje tuđih ideja?

Pa ne možete improvizirati dok ne prihvatite sebe onakvima kakvi jeste. Improvizacija je društvena aktivnost, tako da nužno morate prihvatiti i poštovati svoje kolege onakvima kakvi jesu. To mi se čini moćnim modelom.

U tom svjetlu, ako pretpostavimo da improvizacija podučava metode i sredstva idealnog društva, može li ona biti društveno rezonantna? 

U 1970-im se mnogo govorilo o improvizaciji kao superiornom obliku muziciranja jer je demokratska i nehijerarhijska. Tada sam mislio da je to sranje, a tako mislim i danas. Mnogi koji tako govore o improvizaciji čine mi se dogmatičnima i samopravednima i jednako tako bez poštovanja. Činjenica je da hijerarhije mogu postojati jednako u improviziranoj glazbi kao i bilo kojoj drugoj. Kao učitelj, svoj posao vidim prvenstveno kroz poticanje, davanje primjera, otvaranje ideja, pružanja mogućnosti te, ako i kada je to potrebno, njegovanje žive kritičke atmosfere.

Što je s razvijanjem različitih glazbenih jezika i upoznavanjem drugih glazbenika različitih kulturnih pozadinama? Kako Vas to stimulira?

Uvijek sam voljan učiti…

Što Vam je važno kao skladatelju?

Otprilike isto kao i u improvizaciji – naučiti kada stati!

Improvizirana glazba uključuje puno intuicije, kako je razvijate? U kojoj formi najviše volite svirati?

Kao što je Stockhausen rekao, intuicija je vještina kao i svaka druga i možete je naučiti. Razvija se stalnim usavršavanjem svoje prakse i preuzimanjem rizika. Najviše volim svirati u duu, to je najosobniji, najintenzivniji, najintimniji i otkrivajući razgovor.

U Zagrebu održavate trodnevnu majstorsku radionicu. Zašto su važne radionice improvizacije? S njima ste prvi put krenuli još 1990. godine. Kako se odnosite prema različitim studentima koje prvi put susrećete?

Slušam. To je najvažnija stvar koju glazbenici bilo kojeg uvjerenja mogu učiniti.

Što mislite o institucionalizaciji improvizacije? Bili ste profesor kompozicije, suvremenog izvođenja i improvizacije na legendarnom Mills Collegeu i na Musik Akademie u Baselu. Je li to kontradiktorno ideologiji improvizacije?

Itekako! Čovjek mora toga biti svjestan. Poučavanje bilo koje vrste glazbe ovsi o tome imate li osjećaj za ono što biste trebali raditi, što znači da moraju postojati neka pravila. No pravila u ovom slučaju zapravo nema. Ono što danas nije uspjelo moglo bi lako uspjeti sutra i obrnuto. Slušanje, poštovanje i nedostatak straha moraju biti u središtu. Je li to ideologija?!

Kada glazbeni stil postane institucionaliziran, on dolazi u opasnost  da postane uobičajen i izgubi ono što ga je činilo posebnim. Može li se to dogoditi improviziranoj glazbi?

Naravno da može, i već jest. Ali to također znači da nova generacija izlazi iz tih restriktivnih načina razmišljanja. Jako sam uzbuđen zbog svih novih improvizacija koje čujem!

Što mislite koji je najveći problem u podučavanju improvizacije, prakse koja se često smatra posve slobodnom i spontanom?

Ako pomisliš da si važan! No učiti ljude da budu slobodni i spontani je korisno, zar ne?

Kako će izgledati radionica u Zagrebu? Svi sudionici su napredni improvizatori i čine važan dio naše scene. Na što ćete se usredotočiti?

Znat ću kad upoznam sve. Svi ćemo slušati jedni druge.

Možete li mi reći nešto o Vašoj suradnji s trubačicom Susanom Santos Silvom s kojom ćete u utorak održati koncert?

Susana je bila sa mnom na radionici u Portu 2011. godine. Prije toga nisam znao ništa o njoj, ali smo ostali u kontaktu. Čim mi se ukazala prilika za suradnju, pozvao sam je u Zagreb 2016. godine i od tada smo radili zajedno u mnogo različitih projekata.

Kako je nastao album Laying Demons to Rest koji promovirate? 

Album je zapravo snimka nastupa uživo na festivalu Météo u Mulhouseu, koji je slučajno snimio Radio France. Kad smo čuli snimku, toliko nam se svidjela da smo pitali Rogu’art bi li bili zainteresirani i, srećom, bili su zainteresirani.

Susana Santos u Zagrebu 2016. / Foto: Tjaša Kalkan/Izlog suvremenog zvuka

Koje su po Vašem mišljenju najbolje suradnje: one s umjetnicima s kojima imate mnogo toga zajedničkog ili one u kojima postoji više razlika?

Sve je moguće. Takve stvari nije lako predvidjeti.

Što se dogodi kada Vas drugi glazbenik odvede izvan Vaše zone udobnosti?

To je trenutak uzbuđenja!

Kakve ideje imate o domaćoj publici? Može li publika utjecati na Vaš nastup?

Uvijek sam osjećao da je publika u Zagrebu fokusirana i angažirana. Osjećam podršku, što uvijek pomaže, no ja jednako tako uvijek riskiram koliko god mogu – bez obzira na sve.

Fred Frith u Zagrebu 2016. / Foto: Kristijan Smok/Izlog suvremenog zvuka

Što je s mjestom održavanja koncerta? Svirali ste na vrlo različitim mjestima od koncertnih dvorana do bunkera. KONTEJNER u Odranskoj je potpuno novo mjesto. Imate li problema s akustikom? Kako radite s prostorom i koliko je to važno za Vas?

Razlika između improvizatora i izvođača skladane glazbe vrlo je jednostavna. Improvizator ulazi u prostor i osluškuje ga te se pita: ‘Što možemo zajedno?’ Surađujete s prostorom, kakav god on bio. Izvođač komponirane glazbe pita se: ‘Što trebam učiniti da ovo djelo zvuči onako kako bi trebalo zvučati? Kako mogu prevladati ovu problematičnu akustiku?’ Za razliku od improvizatora, on ne surađuje toliko s prostorom koliko pokušava pobijediti njegove najgore karakteristike!

Koji su Vaši drugi projekti na kojima radite i gdje pronalazite svoje interese danas?

Upravo sam snimio violinski duo s njujorškom violinisticom Gabby Fluke-Mogul, zbog čega sam jako uzbuđen! Također radim na ploči s brazilskom perkusionisticom Mariom Portugal. Osim toga, radim i puno filmske glazbe, u čemu uvijek uživam…