Helena Skljarov: „Želim da se publika osjeća dobro slušajući moju glazbu“

Helena Skljarov sve prisutnija je mlada autorica, možemo se pohvaliti i naša suradnica otpočetka rada portala glazba.hr. Za nadolazeći koncert u ponedjeljak 15. svibnja u Maloj dvorani Lisinski, u kojoj Cantus Ansambl ugošćuje svoje kolege-glazbenike i partnere, ansambl Turning Point iz Vancouvera u Kanadi, skladala je novo djelo po narudžbi, naslovljeno The Red-Haired Man.

O toj zanimljivoj kompoziciji, s mnogim elementima glazbenog teatra, ali i šire o Heleninoj skladateljskoj poetici, odnosu prema glazbi, skladanju, književnosti razgovarali smo s njom u povodu skore praizvedbe…

Foto: Matej Grgić

Nova kompozicija nosi naslov poeme Riđi čovjek Danila Harmsa. Za početak, otkud Harms?

Od kada sam otkrila Harmsove tekstove, u potpunosti sam postala opčinjena njime kao književnikom. Na prvu mi se svidjela njegova estetika: apsurd, humor, vedrina, jasnoća pisanja, sposobnost da se u malo materijala može „izreći“ puno. No ono što je najvažnije jest dojam da njegovi tekstovi predstavljaju prirodan tijek misli – ono što nam se svima možda „mota“ po glavi, no ne usudimo se reći na glas. Tada sam shvatila da bih rado njegovu estetiku pisanja pokušala prenijeti na glazbu.

Njegovi tekstovi predstavljaju prirodan tijek misli – ono što nam se svima možda „mota“ po glavi, no ne usudimo se reći na glas

Želim glazbom prikazati tijek misli, bez pretjeranog „uljepšavanja“, ponekad možda i s neobičnom formom, ali u jednome dahu, jer upravo taj pristup smatram prirodnim i ljudskim, baš kao i Harmsovu poetiku.

Kažeš kako te ovaj put nije privukla toliko Harmsova poezija, koliko njegov karakter. Na što si pod tim mislila i kako se to odražava u kompoziciji?

Smatram da je Harms bio osoba izrazito vedrog duha. Uostalom, često je pisao maštovite priče za djecu, kao da je i sam imao dječji um. Njegove tekstove smatram iskrenim, poput istresene bujice trenutačnih misli na papir, bez pretjeranog i naknadnog uređivanja. Zbog toga se nikada nisam htjela osvrnuti na strašnu smrt koju je doživio. Privlači me pisati „vedru“ umjetnost, volim humor u glazbi, želim da se publika osjeća dobro slušajući moju glazbu inspiriranu Harmsom, izazvati taj pozitivan osjećaj koji se dobiva i pri čitanju njegovih tekstova.

Foto: Matej Grgić

Danas, u postpandemičnom dobu, u dobu velikih ratnih sukoba, ovo mi se čini gotovo kao zatvaranje očiju i bijeg u jedan imaginaran svijet. No nije li to upravo ono što je i Harms radio, s obzirom na okolnosti u kojima je živio, ali i zbog načina na koji je umro?

Što te toliko privlači kod Harmsa? Unikatna umjetnička poetika, ludizam, avangardistički osjećaj slobode i otvorenosti, sve to ili još nešto drugo?

Sve navedeno, makar nikad ne bih rekla da je on „namjerno“ odlazio u određeni tip ludizma, eksperimenta, avangarde. Smatram da je to iskonski bio dio njegove osobnosti. Uopće iz načina na koji je živio – što je izvrsno opisano u knjizi Moj muž Danil Harms, iz svjedočanstva Marine Durnovo – očigledno je da je on doista živio svoju umjetnost, njegova svakodnevica bila je apsurdna koliko i njegove priče. Upravo ta iskrenost, sloboda misli pretočena u riječi je ono što me kod njega najviše privlači.

Harmsova je svakodnevica bila apsurdna koliko i njegove priče

Iza maske što se smiješi u Harmsovim rukama morbidna je surovost svakodnevice. Riđi čovjek poema je o čovjeku koji se doslovno dezintegrira, nestaje pred našim očima, do te mjere da je najbolje, kako zaključuje Harms, „da o njemu ni ne govorimo“. Zašto je Harms aktualan za tvoju generaciju?

Harms vrlo često ovako završava svoju poeziju. Primjerice, tekst O Puškinu koji sam koristila u svojoj operi Nothing. Almost također završava na sličan način: „Ali, poslije Gogolja, nekako je ponižavajuće pisati o Puškinu. A o Gogolju se ne smije. Zato bolje da ja ni o kome ništa ne pišem.“ Ideju čovjeka koji ne postoji, nestaje ili Harms više ne želi o tome govoriti ne shvaćam kao morbidnost surove svakodnevice, već više kao tu tipičnu Harmsovu prolaznost misli, prirodnost ljudskog opažanja i razmišljanja o jednoj temi „u glavi“ koja ne traje dugo. To je Harmsova „vrckavost“, kratkotrajna koncentracija na dječjoj razini.

Foto: Matej Grgić

No moram priznati da sam u ovoj skladbi ovu ideju odlučila proučiti i iz jednog pesimističnog ugla, nestajanja čovjeka, trajanja jednog dana koji može simbolizirati život i njegovu prolaznost, što bi mogla biti referenca na Harmsov prekratak život i nesretan završetak.

Osim Harmsa, tu je još jedan sloj u kompoziciji. Riječ je o pop-glazbi, iako kažeš da si je naposljetku puno manje koristila nego što je to bilo na početku planirano. Kako se ti slojevi inspiracije, Harms vs. pop-glazba, međusobno odnose?

Iskreno, dvoumila sam se bih li skladbu nazvala The Red-Haired Man ili A Day in Life prema pjesmi The Beatlesa. Prije samog početka skladanja, odmah sam odlučila koristiti Harmsovu poeziju i to na način da se ona postupno čita tijekom cijele skladbe. Ta skladateljska odluka nametnula mi je stvaranje formalnih okosnica koje sam odlučila označiti satima u danu, od ranog jutra do ponoći.

Tu mi se počela javljati ideja te drugačije interpretacije Harmsove poetike, odnosno isticanje prolaznosti dana, čovjeka, ali i života te mi se sama po sebi nametnula spomenuta pjesma The Beatlesa kao mogući citat. Kako sve skupa ne bi bilo previše „mračno“, htjela sam na kraju koristiti više citata feel-good pjesama, a u izbor sam uključila više svojih prijatelja, različitih struka, no taj sam materijal smanjila i tek se kao obrisi ove pjesme pojavljuju na samom kraju skladbe.

Foto: Matej Grgić

Koliko je bitno razabrati te pop-reference za razumijevanje skladbe? Ti ih, naime, ne skrivaš, već ih dodatno naznačavaš u partituri. Pritom su i one, kao i Harmsova poezija, dio poruke ili…?

Apsolutno je nebitno njih razabrati. Zbog toga ne bih ni govorila o pop-referencama kao o posebnom sloju kompozicije, jer ništa se od popa u estetskom i glazbenom smislu ne može razabrati u skladbi, taj je materijal utopljen u glazbeni jezik koji dominira čitavom skladbom.

Razlog zašto ih dodatno naznačavam u partituri jest taj da olakšam sviračima, konkretno, violončelistu koji ih iznosi ad libitum, gotovo kao improvizaciju. Sama je ta dionica ispisana kao „lažna“ improvizacija te planiram na probi potaknuti violončelista da možda čak i ne slijedi precizno glazbeni materijal, već da posluša navedene pop-pjesme i bude slobodan, ukoliko je voljan, improvizirati u okviru njihovih melodijskih obrisa.

Foto: Matej Grgić

Na početku se dirigent obraća publici riječima: „Nadam se da ste svi ovdje svjesni da je u ovom trenutku u Tokiju 5 sati ujutro.“ Kroz epizode kompozicije putujemo kroz prostor i vrijeme: Tokio (5 ujutro), Singapur (7 ujutro), Rim (podne). Kako je pao odabir upravo na te metropole?

Tokio je bio prva odluka: provjerila sam koliko je ondje sati u večernjim satima Europe tj. otprilike u vremenu održavanja koncerata, što je pet ujutro. Razmišljala sam to slijepo slijediti, no mislim da je razilaženje u točnim vremenskim odnosima bliskije ideji čitave skladbe, kao i Harmsovoj poetici, zbog čega se pojavljuje Singapur kao prva nelogičnost. Dalje sam vremena birala prema mogućim snažnim vizualizacijama: smatram da je rečenica „Podne u Rimu“ dovoljna za snažnu vizualizaciju atmosfere, grada, kamenih crkvi, života i sunca itd.

Mislim da je razilaženje u točnim vremenskim odnosima bliskije ideji čitave skladbe, kao i Harmsovoj poetici

I već na drugoj postaji, u Singapuru, stiže prvi nastup trombonista iz ansambla koji počinje deklamirati, „glasno i samouvjereno kao da priča priču publici“ – tako piše u partituri, Harmsove stihove. Za dirigenta je možda jasno, on je poput konduktera ili stjuarda na tvojem glazbenom putovanju, no je li banalno upitati – zašto baš trombonist?

Do odluke da se radi o trombonistu došlo je sasvim slučajno, a nadam se da ovo smijem otkriti. Odlučila sam biti otvorena za mogućnost da će mi solist biti bilo koji svirač te sam upitala dirigenta i umjetničkog voditelja ansambla Turning Point, maestra Owena Underhilla, tko je od članova ansambla „hrabar“ govoriti određene rečenice, jasan, možda čak i besraman kao ličnost. On mi je odmah preporučio trombonista i to je snažno odredilo smjer pisanja skladbe – solo trombonu kao ravnotežu postavljam njegovo čitanje poezije.

Foto: Matej Grgić

Zapravo mi je izrazito drago što se radi upravo o trombonu, jer u skladbi Solo za Cantus Ansambl, koji ima gotovo pa bratski odnos s ansamblom Turning Point, također izrazitu važnost dajem trombonistu kojeg u jednom dijelu i tretiram kao solista, zbog čega ove dvije skladbe imaju određenu „bratsku“ sličnost.

U tri sata poslijepodne nađe li se trombonist doista u Raju (Heaven), kako piše u partituri, ili smo i dalje na planetu Zemlji?

Da, nalazimo se u Raju, Riđi čovjek nestaje, Harms mlad umire. No njegova poetika ostaje i prati nas do kraja skladbe.

Pod kraj te sekcije ansambl, kroz postupni prijelaz od šapta, preko govora do vikanja, kao da se po posljednji put pokušava izboriti za esencijalnu ljudsku osobinu, za govor, a s njim i za to da, valjda, čovjek ostane čovjekom tj. da ne završi kao Riđi čovjek. Ali im to ipak ne uspije?

Više sam odlučila uključiti ljudski glas (šapat) kao protutežu trombonistu. Riječi „3 p.m.“ mogu se iznijeti izrazito ritamski, što mi se učinilo kao dobar potencijalni skladateljski materijal. To može biti i jedna misa ili pozdrav Riđem čovjeku. A može biti i, da odgovorim u Harmsovom stilu – apsolutno ništa, bez ikakvog značenja.

Foto: Matej Grgić

I onda u sedam predvečer dirigent više ne otkriva gdje se nalazimo, konstatira tek da je sedam sati predvečer, a ansambl počinje izvoditi udisaje i izdisaje na glas s poput dubokog disanja tijekom sna. Zašto u sedam predvečer više nema podatka gdje se nalazimo ili više ni nismo u ovom realitetu?

Ponovno se radilo isključivo o estetskoj odluci: u ovom trenutku u skladbi nisam htjela davati značaj tekstu. Možda se radi ni o čemu, jer Riđeg čovjeka više nema? U svakom slučaju, ovo može i ostati otvoreno za publiku da si zamisli gdje smo: jesmo li u večernjoj šetnji u Amsterdamu ili gledamo zalazak sunca na Karibima?

I onda, odjednom, trombonist se digne, prijeteći pristupi publici i izvadi mobitel iz džepa. Hoćemo li otkrivati sve što se od toga trenutka događa do kraja skladbe ili ćemo ipak nešto ostaviti i za koncert?

Taj moment smatram vrlo važnim i da, ne trebamo previše „spojlati“. No ovdje sam stvarno imala pozadinsku ideju tog postupka, a to je činjenica da Riđeg čovjeka više nema, ostao je samo zapis, odjek. Ali i jedna hladnoća, neljudskost, tekst sada „govori“ mašina, mobitel, a ne čovjek.

Zadnja objava dirigentova jest: „Ponoć je u Parizu.“ Je li to možda referenca na film Woodyja Allena? U tom filmu, naime, glavni glumac želi živjeti u nekom drugom, prema njegovu mišljenju boljem, prošlom vremenu i to mu, uz malo filmske čarolije, pođe za rukom.

Kao i u slučaju podneva u Rimu, ponoć u Parizu smatram izrazito snažnom vizualnom slikom. Da, naravno da mi je to prvo i palo na pamet, jer poznajem i volim film Woodyja Allena.

Foto: Matej Grgić

Kompozicija, simbolično dakako, počinje u pet ujutro, a završava u ponoć. U tom smislu kažeš da je skladba prikaz „jednog posve običnog dana“. U jednom takvom sasvim običnom danu mogao je živjeti i Harmsov Riđi čovjek, zar ne? Na završetku kompozicije, pak, simultano se može čuti cjelokupni glazbeni materijal iz prethodnih sekcija skladbe.

Da, to može biti običan dan Riđeg čovjeka ili svakog od nas. To je dan, ili život, i u svakom momentu na zemlji drugačije je vrijeme, a trenutak isti, kao i naši momenti u životu. Na kraju kompozicije ovo se doslovno „prikazuje“ simultanim izvođenjem glazbenog materijala iz svakog dijela kompozicije odabranih dionica. Možemo istovremeno slušati što se događa u pet sati u Tokiju, dvanaest sati u Rimu itd. Radi se o prikazu supostojanja svih vremenskih, ali i životnih trenutaka istovremeno.

Bez obzira na to što ipak ne želimo baš sve otkriti publici koja će slušati izvedbu 15. svibnja, ipak se moramo dotaknuti i uloge starog dobrog metronoma potkraj kompozicije. Koja je njegova uloga i poruka?

To je trenutak kada nekoliko dionica svih dijelova skladbi supostoji istovremeno, u jednom spontanom disbalansu. Muzičari koji odlaze s pozornice ostavljaju na mobitelima snimke svojih dionica te sam na taj način i samog dirigenta odlučila „zamijeniti“ metronomom, što je – naravno – nemoguće, a možda nekome i komično.

Violončelo se donekle jedini ovom suprotstavlja sa svojim feel-good melodijama, improvizacijom koja je posve van vremena

Metronom je namješten na tempo 60, što je tempo u kojem otkucavaju sekunde, ali i tempo u kojem je napisana čitava skladba. Ovdje je izuzetno važna već spominjana dionica violončelista, koji se donekle jedini ovom suprotstavlja sa svojim feel-good melodijama, improvizacijom koja je posve van vremena.

Foto: Matej Grgić

Kompozicija, očigledno, ima snažno izraženi element glazbenog teatra. I tvoje ranije kompozicije na različite su načine spajale različita polja umjetnosti. Znamo za poveznice s likovnom umjetnosti u nekim recentnim djelima. Otkud sklonost prema glazbenom teatru?

Oduševljavaju me mogućnosti koje pruža suvremena umjetnost. Glazbeni teatar uopće nije novost niti mi je želja raditi nešto novo na silu. Naprosto mi se izuzetno sviđa povezivati različite umjetnosti. Ono što izuzetno volim je imati individualan pristup prema sviračima, čak i ako se radi o ansamblu. Kao što sam spomenula, upitala sam dirigenta o karakteru „hrabrog“ svirača ansambla zbog čega trombonist ima posebnu ulogu.

Foto: Matej Grgić

Postoji predivna povijesna glazba „samo za slušanje“ – čini mi se da ta forma sve slabije funkcionira u današnjem dobu i društvu, no to je samo moje mišljenje.

Voljela bih što više razbiti granicu između formalnog nastupa i stvarnog života. Strogost koncertnih dvorana i prostora, koncept mirnog slušanja pa i određeni način odijevanja za koncerte, rep programskog koncepta koncerta iz doba 19. stoljeća, pojam ozbiljna glazba – to je sve ono što mi se čini da udaljava slušatelja od umjetnosti i što želim u svojim izvedbama promijeniti, a glazbeni teatar čini mi se kao jedan od dobrih alata za provedbu te ideje.

Foto: Matej Grgić

Možemo li u tome smislu govoriti i o angažiranosti te ako da, želiš li je detaljnije određivati? Imam osjećaj kako angažiranost postoji, ali isto tako da ne želiš dublje zagaziti u nju ili je moj dojam pogrešan?

Čini mi se da, htio to umjetnik ili ne, određeni tip angažiranosti uvijek postoji jer je svaki umjetnički produkt, na neki način, izražavanje stava ili preferencija samog skladatelja. Sama angažiranost može biti više ili manje uočljiva, a ono čemu sam manje sklona je angažiranost radi angažiranosti. Volim i želim uvijek pisati i raditi bez zadrške, iskreno, da moja djela odražavaju sadašnji trenutak i moj komentar istoga, zbog čega će se sigurno uvijek tu pronaći određeni stav izražen kroz glazbu, tekst, sliku, teatar…

Sve ono što mi se čini da udaljava slušatelja od umjetnosti želim u svojim izvedbama promijeniti, a glazbeni teatar čini mi se kao jedan od dobrih alata za provedbu te ideje

Vremena za zajedničke pokuse neće biti puno, kanadski ansambl za koje je djelo i napisano, Turning Point iz Vancouvera, slijeće u Zagreb dva dana prije koncerta. Što misliš kako su se snašli, imaš li u ovom trenutku nekih povratnih informacija, koja su ti očekivanja?

Znam da se radi o sjajnom ansamblu zbog čega se uopće ne zabrinjavam. Veselim se skorašnjoj online probi, a imat ćemo i nekoliko proba u Zagrebu prije koncerta. U kontaktu sam s maestrom Owenom od kada sam dobila narudžbu: e-mailovima smo raspravili o ideji skladbe i razriješili nekoliko manjih nejasnoća.

Helena Skljarov i Owen Underhill na pokusu prije zagrebačkog koncerta / Foto: Matej Grgić

Hoćemo li umjesto zaključka naposljetku izreći Harmsov tekst koji će poslužiti kao zadnji poziv čitateljima na dolazak na koncert? Ili imaš neku drugu poruku?

Apsolutno, pjesma najbolje govori sama za sebe, a svaki čitatelj i slušatelj tako može stvoriti osobni odnos između nje i skladbe…

Bio jedan riđi čovjek koji nije imao oči i uši.
Nije imao ni kosu, tako da su ga riđim nazivali uvjetno.

Govoriti nije mogao jer nije imao usta. Nos također nije imao.
Nije čak imao ni ruke ni noge. Ni trbuh nije imao, ni leđa nije imao, ni kičmu nije imao,
ni unutrašnje organe nije imao. Ništa nije imao!

Tako da nije jasno o kome govorimo.
Bolje je onda da o njemu ne govorimo.