Alan Hržica: Kad pjevam Bogu, ja sam najautentičniji

Alan Hržica jedan je od najpopularnijih interpretatora popularne duhovne glazbe. Dobitnik dva Porina na svojim nastupima skuplja tisuće poklonika. Nakon rasprodanog koncerta u osječkom Gradskom vrtu 1. listopada, čeka ga veliki nastup na splitskim Gripama 8. listopada

Alen Hržica za vrijeme intervjua / Foto: Matej Grgić

S Alanom Hržicom razgovarali smo o fenomenu rađanja nove hrvatske glazbeno-duhovne scene, gdje je on već deset godina jedan od najpoznatijih sudionika. To dokazuju i veliki koncerti u Osijeku i Splitu. Jedan je iza nas, a drugi slijedi u subotu.

Da, jako sam uzbuđen. Ovaj put smo nekako samostalni u toj organizaciji, jako je zahtjevno i veliki je posao pred nama. Radimo na visokoj razini, u visokoj produkciji. Izazovno je, ali mislim da udaramo temelje nečega što bih volio, ako nam Bog da zdravlja i snage, da radimo u jednom budućem razdoblju.

Malo se izvođača u ova teška vremena, bez dobrog sponzora, usudi napraviti tako nešto. Činjenica je da su dvorane kao što su Gradski vrt u Osijeku i splitske Gripe u današnjim uvjetima velik zalogaj i za mnoga komercijalna imena zabavne ili pop glazbe. Kako izaći u ova teška vremena i s produkcijom i s očekivanjima?

Pa apsolutno, ljudi smo, ljudi smo od krvi i mesa. Mi riskiramo, ali nekako nošeni na krilima onoga što se u zadnje vrijeme događa na našim koncertima i u duhovnoj glazbi, željeli smo napraviti te velike koncerte da tamo gdje dolazimo napravimo jednu dobru duhovnu obnovu. Ono čega me je najviše strah je nekakva glupa prehlada koja bi mi onemogućila glas da zapjevam onako kako treba. Ako se to dogodi, popet ću se na binu i, u najgorem slučaju, publika će pjevati umjesto mene. No, mi svi radimo sve ono što možemo i tu me je žena super neki dan utješila. Ja je pitam: „Ljubavi, što će to biti? Ogromni su koncerti, u sedam dana dva velika nastupa.“ Ona meni kaže: „Ljubavi, ti daješ sve od sebe.“ I to mi je bila točka na i. Ostalo će Gospodin pomoći.

Nisu li tvoji koncerti nešto više od glazbenog showa na pozornici?

Nešto puno više: duhovna obnova. Tamo gdje su dvoje ili troje u Njegovo ime i On je s nama i to se osjeća. Ljudi odnesu doma jedan osjećaj koji ne može pružiti samo nekakva pjesma koja je bila ljubavna. Ljubavnu pjesmu poslušaš, ona te dotakne na trenutak, dođeš kući i već te posao dana odvede u neke druge stvari. Ali, ovo duhovno iskustvo, duhovni utisak, duhovni doživljaj mijenja u jednom duljem periodu, zove na tu jednu aktivaciju vjere. Uzimaš Sveto pismo, učiš, upoznaješ Gospodina, ideš u svoju župu, živiš možda redovitije sakramentalni život. Evo na jedan način ovi koncerti su duhovne obnove koje su upaljači za vjeru, za iskustvo vjere.

Postoji bojazan da se određeni pjevači duhovne glazbe umisle da je publika došla samo zbog njih. Koncerti duhovne glazbe ne bi smjeli biti takvi, zar ne?

Ja sam voditelj slavljenja, tako bih to nazvao. Dakle, ja predvodim slavljenje Božje pjesme. Možemo li se mi umisliti u to? I to je ljudski. Gledati pet tisuća ljudi pred tobom dok predvodiš slavljenje, može pobuditi takvu slast. Ali, doći doma opet u molitvu, predati u zahvalnosti to sve i reći: „Bože, ovo je sve bilo Tvoje, ovo je Tebi na slavu“, tako ja završavam dan. Moramo biti iskreni, mi uživamo u tome, mi to volimo. Ali, ja na kraju dana znam da je to bilo Božje i da ja to predam Bogu. To je duhovnost, rastemo u tome.

Uvertira ovih koncerata bila je tvoja ljetna miniturneja po nekoliko dalmatinskih mjesta. Na tim koncertima nisu bili samo Hrvati katolici vjernici, bilo je i stranaca. Kako su oni reagirali na ova na pjesme odnosno poruke koje prenosiš?

Moje je da pjesmom prenosim poruku, a Bog dotiče svakoga pa tako slušatelje namjernike, slučajne prolaznike kao i one koji ne razumiju riječi, ali poruku svakako razumiju. Jako je lijepo kada dobijemo svjedočanstva kako su za neke ljude upravo taj neki koncert bio okidač da se krene prema vjeri. Puno ljudi mi je došlo i posvjedočili mi da su im krunice s nama u potresu i koroni promijenile život, da su ih koncerti dodirnuli i da su se obratili zahvaljujući njima. Tada sam najsretniji jer je to potvrda mog poslanja i onoga o čemu pričamo – da Bog kroz to djeluje.

U Biogradu je Alan Hržica skupio šest tisuća posjetitelja / Foto: Matej Grgić

Posebice je bio zanimljiv i zapažen koncert s ljetne turneje u Biogradu na kome je bilo šest tisuća ljudi…

Onaj koji je kupio kartu, nije došao slučajno pa stao sa strane i nešto gledao. Ovdje, naravno, moram spomenuti i fra Ivu Pavića koji je imao duhovne nagovore. Dok u Europi svjedočimo ogromnom padu religioznosti općenito pa i kršćanstva, u jednoj maloj Hrvatskoj nešto se budi pa se dogodi da na jednom koncertu koji nema nekakvu posebnu kampanju, u jednom malom gradu Biogradu koji ima oko šest tisuća stanovnika na koncert dođe šest tisuća ljudi. Ili, recimo, u Zagrebu na koncertu na kome pjevaju samo domaći izvođači suvremene kršćanske scene napuni se stadion od 50.000 ljudi. Znači, to je nešto nevjerojatno, mi živimo u jednom fenomenalnom milosnom vremenu koje je za ozbiljnu analizu.

Kako komentiraš fenomen da u Hrvatskoj duhovna glazba ima status kao i bilo koji drugi glazbeni pravac, da unutar nacionalne glazbene i diskografske nagrade ima kategoriju za duhovni album, nagradu koju si dvaput osvojio – kao najbolji album popularne duhovne glazbe i najbolji album božićne glazbe?

Pa mislim da to duhovna glazba zaslužuje upravo zbog toga što se događa, što duhovna glazba poručuje. Iako to nije bitno mjerilo – bacite pogled na YouTube i milijunski broj pogleda nekih duhovnih izvođača, pogledajte brojke na koncertima, u nakladništvu. Smatram da je to rad i borba ljudi koji su zastupnici duhovne glazbe i da njima moramo zahvaliti. Među njima si, Slavko, i ti. Smatram da zbog svega što se događalo zadnjih godinu-dvije dana mi imamo puno argumenta da duhovna glazba bude još zastupljenija i u mainstream medijima i, nekako, da imam jaču poziciju.

S druge strane, popularne duhovne glazbe i dalje nema u hrvatskom medijskom prostoru, osim prigodno i povremeno. U ZAMP-ovim bazama može se provjeriti da se na mnogim hrvatskim radio postajama puno više vrte tvoje pjesme iz one karijere od prije desetak godina nego ove sad, iako su glazbeno-produkcijski kvalitetnije jer je radila vrhunska ekipa. Zašto je, osim izuzetaka kao što je naš portal glazba.hr, u medijima uvriježeno mišljenje da su vjera i duhovna pjesma samo za Hrvatski katolički radio i Radio Mariju?

To je definitivno očita nepravda koja se događa duhovnoj  glazbi. Nevjerojatno je kroz koje sve procese duhovna glazba prolazi, a ipak uspijeva toliko sjajiti i toliko plodova donositi. Tu se vidi da je to nešto što ide izvan ovih svjetovnih resora, nešto što ide izvan naravnosti zakona. Jedna poznata velika faca svjetovne glazbe u Hrvatskoj zalutala je na susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru 2017. godine, gdje sam imao koncert. Bilo je 25 tisuća ljudi i oni su dva sata pjevali sa mnom naše duhovne pjesme. Čovjek je stao i rekao: „Što je ovo? Ja o tome što vi radite nisam vidio ni u jednim medijima, ja to nisam čuo ni na jednom radiju a tim poslom se bavim. Vi kao da živite u paralelnom svemiru!” Da, kad malo bolje razmislim, naša scena živi u nekom paralelnom svijetu, paralelnom svemiru.

Ogromna je razlika između svjetovnih i duhovnih koncerata, kaže Alan Hržica / Foto: Matej Grgić

Kakva je, zapravo, razlika između tvojih nekadašnjih svjetovnih koncerata i današnjih koncerata?

Meni je ogromna razlika, ja sam doživio obraćenje i obraćenjem sam odustao od bilo kakve glazbene karijere, završio sam s tim. Ubacio se u jedan mali župni zbor i za mene je bilo gotovo, što se tiče neke velike glazbene priče. Umorio sam se od toga da sebe guram, nije mi se to dalo. U jednom trenutku se nisam više ni javljao glazbenim producentima na mobitel, baš sam onako rapidno prerezao i od toga odustao. Obraćenjem i mojim duhovnim približavanjem Kristu integriram duhovnost u svoj svakodnevni život. Opet smo došli na temu talenta i darova i kako bi trebalo talente i darove dati na korištenje Crkvi te Gospodinu. Onda si i ti, Slavko, bio jedan od ljudi koji je rekao: „Čovječe, uđi i snimi pjesmu, vrati se nazad, šta radiš, trebamo te!” Takvih je poticaja bilo sve više. Došla mi  je draga prijateljica Tihana Čuljak i rekla: „Koliko košta da se snimi ta pjesma ‘Cijeno neprocjenjiva’ koju sviraš na klanjanjima?” Kad sam joj rekao, došla je i donijela iznos koji su skupili ljudi koji su tada išli u Skac i koji su dolazili na klanjanje. To su direktni poticaji i nemaš više nazad.

Bio si pjevač koji je imao karijeru koja je bila u uzlaznoj putanji, spotovi, sjaj estrade… Sve je bilo vrlo simpatično i u jednom trenutku ti si ipak stao i rekao: „Dosta je.“ Zašto?

Kao prvo, bio sam nezadovoljan tim načinom života, forsiranjem nekakve velike karijere. Budeš puno puta u takvoj situaciji da se treba prodati i to na više razina, da prodaš svoj ugled i svoj identitet da bi se dogodio nekakav uspjeh. Što se tiče estradne, svjetovne glazbe, ona me dovela do velikog nezadovoljstva. S druge strane, tu je bio taj put traženja prave ljubavi. Imao sam želju i oženiti se i na tom putu su mi se događale situacije da sam bio s puno djevojka koje su se zaljubljivale u onog lika s televizije i s videospotova. Kad bi došlo pitanje moje duše i moga srca, tu smo se razilazili. Slika koja je bila u javnosti nije imala puno sličnosti sa mnom. Očito sam ja oduvijek težio Bogu i kad se dogodio taj susret sa Kristom, sve je sjelo na svoje mjesto. Kad pjevam Bogu, ja sam najautentičniji i to ljudi osjećaju, vide i dogodilo se ono sve što se moralo dogoditi time.

Glazba te je dovela do stanja u kojem više nisi bio zadovoljan i gdje je trebalo napraviti potpuni zaokret. Ponovno vraćanje u glazbu, makar duhovnu, bilo je rizik jer je postojala mogućnost da se i preko te duhovne pjesme polagano počneš vraćati na stari put od kojeg si otišao. Jesi li bio svjestan tog rizika?

Rizik je bio, zato sam se i povukao iz glazbe i molio, puno molio. Ja sam upoznao Isusa i On je promijenio moj život. Uistinu, bila bi jedna velika katastrofa da sam to zloupotrijebio.

Nakon Osijeka, slijedi veliki koncert u Splitu / Foto: Matej Grgić

Alane, ti si na duhovnoj glazbi prisutan već desetak godina. Dolaskom tebe i novih snaga, duhovna scena dobila je novi zamah, nova krila. Tu su pored tebe još: Božja pobjeda, fra Marin, Matej Galić, Vanesa Mioč, sestre Palić, Halužan i Nedić pa Izvor, Amorose, Mihovil, Emanuel, Stijepo Gleđ Markos, Antonio Tkalec, ima ih puno. Kako vidiš hrvatsku glazbeno-duhovnu scenu za deset godina? 

Smatram da je jako bitno da mi zadržimo dobru poziciju u srcu, da ostane čista nakana u smislu da se događaju Božja očitovanja, da mi budemo ti koji smo kanali te Božje ljubavi koja ide kroz našu glazbu, da se ljudi obraćaju, da doživljavaju promjenu života. Ne smijemo ući u zamku komercijalizacije i podilaženju broju pogleda i mjestu na top listama, nego se brinuti o evangelizaciji. Mi smo Božji trubaduri i moramo biti puni pouzdanja te predanja da nas Bog može voditi.

Nakon rasprodanog Osijeka, slijedi veliki nastup u Splitu. Imaš vrhunsku i skupu produkciju, veliki razglas, veliki light i videozidove. Zašto si se odlučio na takav pristup?

Išli smo organizirati koncerte na najvećoj mogućoj razini, da damo Bogu najbolje. Ja sam sada u 44. godini. Onako svjetovno gledajući, sada sam možda u nekoj najvećoj životnoj snazi i razmišljao sam – ako neću sada, kada ću? Eto, to me vodi u jednu odvažnost, u hrabrost da to napravimo na ovaj način. Svjestan sam da su troškovi nevjerojatno veliki, a ulaznice su relativno niske za ono što takav koncert produkcijski nudi. Ali, neka se Bog navečer proslavi, a da se ujutro probudimo svjesni da smo završili dobro projekt. Ja ću tada biti najsretniji, a vjerujem da će ljudi s tih koncerata ponijeti ogromne plodove i da će Bog tu večer snažno zapuhati dvoranom.