Luthier Željko Haliti: "Ako nikada nisi svirao, ne možeš shvatiti zvuk"

Glazbu često promatramo kroz prizmu glazbenika i skladatelja, a rijetko razmišljamo o onima koji su omogućili sredstvo za tu veličanstvenu transmisiju: o graditeljima instrumenata, akustičarima, popravljačima, ugađačima. Mnogo je naziva u hrvatskom jeziku za širok spektar poslova koji je nužan preduvjet zvuku instrumenta, a koji se mogu svesti pod naziv luthier. S jednim od najpoznatijih luthiera akustičara s našeg podneblja, Željkom Halitijem, razgovarala je u Splitu Karmen Širović.

Prebivalište mu je u Berlinu, iako na tretmane instrumenata putuje diljem svijeta. U svom radu posvetio se gudačkim glazbalima, najviše violini koju i sam vrsno svira, a u njegovim rukama bili su i neki od najpoznatiji primjeraka tog instrumenta. Surađuje s istaknutim violinistima, poput Franka Petera Zimmermanna, Juliana Rachlina i Yurija Bashmeta te koncert majstora i članova vodećih orkestara, poput milanske La Scale. Zvuk promatra kao identitet, što je osvijestio još u mladim danima uz oca trubača i violinista promatrajući ga kako svira, brine o instrumentima, njeguje ih i popravlja.

Željko Haliti započeo je prve institucionalne glazbene korake u Glazbenoj školi Josipa Hatzea, a zatim je diplomirao violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te londonskom Guildhallu. Nakon dugogodišnjega izvođačkog iskustva u orkestrima diljem Europe, prevagnula je ljubav prema cjelivanju instrumenata. Srela sam ga u njegovu rodnom Splitu, gdje je bogato znanje i iskustvo podijelio sa studentima Umjetničke akademije te učenicima Glazbene škole Josipa Hatzea, netom pred odlazak u Varaždin gdje će o umijeću fine akustike na violini predavati i u sklopu Dana Josipa Klime.

Teško je nekome reći: „Ovo nije instrument za tebe“, jer tada ljudi počnu sumnjati u sebe.

Na koji način pristupate instrumentima? Opišite nam kako izgleda Vaš tretman glazbala!
Osobu koja donese instrument promatram najmanje nekoliko minuta. Svi već dođu s problemima. Ne pristupam instrumentu kao materiji koju izmjerim i kažem to mora biti tako, iako mjere pomažu. Analiziram što se događa s instrumentom, informiram se na kojem je nivou, odlučimo što treba i to napravimo. Mnogo sam proučavao psihologiju i kako se približiti osobi da bih se u konačnici približio instrumentu. Kad je povjerenje uspostavljeno, nema više diskusije.
Međutim, teško je nekome reći: „Ovo nije instrument za tebe“, jer tada ljudi počnu sumnjati u sebe.

Instrument kao životni partner

Stradivari, Guarneri i Amati postavili su visoku ljestvicu u kvaliteti izrade instrumenata. U čemu se krije tajna njihove genijalnosti?
Na slijepim testovima uspoređuju se moderni instrumenti s onima kremonskih majstora. Međutim,  svaki njihov instrument je jedinstven. Instrumente promatram i pristupam im kao osobama, a to nije moguće izmjeriti. Tko god pokušava objasniti, pojednostavniti ili uspoređivati ih, nije na dobrom putu.
Uvijek postoji samo jedna violina koja je tvoj instrument. U Japanu su tako kupili jednog Stradivarija, rastavili ga, izmjerili svaki dio i načinili violinu po uzoru na mjere. Iako su smatrali da idu dobrim putem, kada su stavili lak, shvatili su da to ipak nije to. U vremenu njihova nastanka bila je važna i materija s kojom su radili, lakovi koje su rabili. A kada bi se nešto moglo tako lako izmjeriti, svatko bi to mogao napraviti. Onda bi i dalje bilo novih Stradivarija. Međutim, nitko se nije približio toj kvaliteti.
Genij se jednom rađa! Mnogi takvi instrumenti došli su u ruke majstora koji su anulirali njihov identitet. Ljudi žele ostaviti svoj pečat te dovesti zvuk u normalu i prostor kojim mogu manipulirati, a nisu u stanju shvatiti njihovu genijalnost. Instrument nije tu da bi služio već bi trebao biti životni partner.

U kontekstu gubitka instrumenta kao životnog partnera zanimljiva je anegdota s Frankom Peterom Zimmermannom, koji je u nesretnom spletu okolnosti ostao bez svoje Stradivari violine Lady Inchiquin. Violinu mu je posudila banka sa sjedištem u Düsseldorfu, ali ju je nakon raskida ugovora o zajmu uslijed bankrota banke zatražio pravni sljednik. Kako je to utjecalo na njega?
Kad je Zimmerman ostao bez violine, isprobali smo više od osamdeset različitih instrumenata, što Stradivarija, što Guarnerija. Međutim, ni s jednim ga nisam čuo u najboljem svjetlu. Glazbenik traži instrument najsličniji svom glasu, a on ga nije pronašao. Zbog toga je razmatrao čak i mogućnost napuštanja karijere. Njemačko ministarstvo kulture, koje je otkupilo njegovu nekadašnju violinu, u konačnici ju je predalo Zimmermannu  na doživotno korištenje.

Instrumenti kremonskih graditeljskih majstora stari su nekoliko stotina godina. Međutim, svaka materija ima svoj vijek trajanja. Koliko su oni danas drugačiji od izvornog oblika?
Sasvim su izmijenjeni od originala. Mijenjala se intonacija pa je dolazilo do tenzije i pucanja, jer barokni instrumenti više nisu mogli izdržati takve promjene. Bilo je potrebno mijenjati mehaniku mnogih instrumenata, a to se dogodilo i violini. Postalo je nužno restrukturirati instrument te promijeniti vrat, konjiće, dušice i harmonijske grede, poziciju, a i materijal koji bi mogao podnijeti drugačiju uporabu.
Prvi koji je krenuo u transformaciju instrumenata bio je francuski luthier Jean-Baptiste Vuillaume. Od tada počinje ovaj biznis i drugi pravac u shvaćanju instrumenta. Nažalost, to je dovelo i do manipulacije certifikatima.

Kakva je vaša Stradivari violina?
Bila je poklon Zimmermanna koji je rekao da sam tu violinu vratio u život. Međutim, već je bila u gotovo savršenu stanju. Imala je sreće s prijašnjim vlasnicima koji su je čuvali k’o oči u glavi. Potječe iz 1691.,  a zove se Ex Hilton, prema nekadašnjim plemićkim vlasnicima čiji se pečat nalazi na violini. Zimmermann ju je kupio jer je bio očaran njezinim zvukom, ali mu zbog velike menzure nije odgovarala.

Stradivari je imao širok spektar mjera zbog kojih je ponekad teško svirati, naročito Brahmsa nakon kojeg je moguće imati i fizičke posljedice.

Stradivari je imao širok spektar mjera zbog kojih je ponekad teško svirati, naročito Brahmsa nakon kojeg je moguće imati i fizičke posljedice. Međutim, nema govora o transformaciji takva instrumenta, jer bi ga to posve uništilo. Godinama smo bili nerazdvojni i posvuda sam je nosio sa sobom, ali sada je u sefu. Broj mojih putovanja je narastao, postrožile su se mjere osiguranja, a porasla je opasnost od krađe ili oštećenja, tako da je život s time postao veliko opterećenje.

Ako nikada nisi svirao, ne možeš shvatiti zvuk

Je li nužno da akustičar bude i praktični glazbenik kako bi bio dobar u svom poslu?
Uz dužno poštovanje svim luthierima svijeta, ako nikada nisi svirao, ne možeš shvatiti zvuk. Zbog toga su luthieri koji su svirali violončela više fokusirani na taj instrument. Osobno osjetim vibracije i alikvote violončela te je li instrument u pravom stanju. Doduše, prvo se bavim osobom. Ako ona nije sinkronizirana, što god da napravim s instrumentom ne vrijedi. Energija koja prijeđe s osobe na instrument ostavlja pečat. Zbog toga je jako važno tko svira.

Bogato iskustvo u radu dijelite s mnogim luthierima. Jeste li u nekome do sada prepoznali nasljednika?
Živim za to! Imam mnogo naučnika koji su završili luthierske škole. Nastojim ih dovesti u stanje otvorenih filtera i antena. Međutim, to je jako teško učiniti online putem, kako je danas popularno. Jedan graditelj instrumenata mi je rekao da sam mu na umu svaki put kada instalira dušicu.
U nekadašnje doba ona se instalirala jednom vrstom alatke na principu hvataljke, a danas mnogi upotrebljavaju sistem nabadanja. Kada se dušica instalira na taj način, reducirano je 68% prijenosa zvuka. Mnogi su sada prihvatili nekadašnji način gradnje te osmislili nove alate za rad na čemu sam im zahvalan. Kad je zvuk čista emocija, on se osjeti i nema filtera koji će to zaustaviti. Ali čovjek treba biti spreman to i prihvatiti.

Energija koja prijeđe s osobe na instrument ostavlja pečat. Zbog toga je jako važno tko svira.

Željko Haliti (Fotografije: Vadim Tsibulevsky)