Krešimir Stražanac: „Nikada ne biti u službi sebe samoga, već uvijek u službi glazbe”

Krešimir Stražanac jedan je od onih umjetnika čijem se imenu na koncertnom programu publika koja ga poznaje uvijek iskreno razveseli. Nije to samo zato što je riječ o jednom od naših najuspješnijih aktivnih pjevača, koji osvaja pozornice diljem (uistinu) cijeloga svijeta, već i jer je riječ o iznimno karizmatičnom čovjeku i umjetniku čije su izvedbe uvijek do kraja posvećene glazbi, a njegov umjetnički intenzitet uparen je s prelijepom nepretencioznošću i iskrenošću. Izvan pozornice, Krešimir zrači uvijek radoznalim umom, toplinom i zaraznom vedrinom koja oplemenjuje one oko njega.

Prvi put sam ovoga cijenjenog bas-baritona slušala 2013. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu, kada mi je, kao i mnogima tada, njegovo ime bilo nepoznato. Bila je riječ o koncertu u izvrsnom ciklusu Molto Cantabile Koncertne direkcije Zagreb, a koji je umjetnički vodio (i disao, i živio) naš neprežaljeni Zlatko Madžar. Zlatko je želio u HGZ-u predstaviti dva slavuja, kako je tada naslovio program, koji su se iz klase Dunje Vejzović u Stuttgartu vinuli u osvajanje međunarodnih pozornica; uz Stražanca drugi je slavuj na tome koncertu bila sopranistica Evelin Novak.

Pjevao je pod temperaturom, nakon cjelonoćnog putovanja vlakom, no unatoč tome pružio je zagrebačkoj publici umjetničko iskustvo koje se doista pamti. Sjećam se živo svoje potpune i iskrene oduševljenosti njegovim nastupom i misli „ovaj je čovjek nešto posebno“. Iduće ljeto imala sam zadovoljstvo upoznati ga na Osorskim glazbenim večerima, a godinu kasnije ponovno u HGZ-u prisustvovati jednom neponovljivom koncertu, recitalu koji je pripremio s još jednim fantastičnim umjetnikom – Danijelom Detonijem.

Otada hrvatska publika ima sreću da Stražanac sve češće dolazi u Hrvatsku, surađuje s mnogim našim umjetnicima i ansamblima (primjerice Vokalnim ansamblom Antiphonus ili ansamblima HRT-a). Ulovila sam ga u njegovu prepunom rasporedu pri zadnjem dolasku u Zagreb, kada je pripremao ljetne nastupe s pijanistom Krešimirom Starčevićem, i ukrala mu malo vremena za razgovor koji je pred vama.

© LauraZalenga

Iako pratim tvoju karijeru deset godina, zapravo ne znam ništa o tvojim počecima, prije odlaska na studij u Stuttgart i kako je do njega uopće došlo? Kada i kako si počeo učiti glazbu i kada si otkrio da je pjevanje tvoj poziv?

Kada sam bio dječak, upoznao sam u svome zavičajnome selu u Slavoniji, Koški, jednog gospodina koji je profesor povijesti i filozofije i koji je u mom selu počeo držati satove sviranja klavijatura. Bilo nas je pet-šest u grupi, ja sam bio najmanji s najmanjim sintićem (smijeh). Nakon nekoliko mjeseci, svi osim mene su odustali, a ja sam nastavio, svirao sam pjesme Beatlesa, Queena, pjevao uz njih i uživao u tome pa je oko moje trinaeste godine moja obitelj došla na ideju da me upiše u glazbenu školu u Našicama.

Tamo sam nadoknadio sve zaostatke (zbog nešto kasnije dobi kretanja u glazbenu školu) te se potom nastavio školovati kao teoretičar u glazbenoj školi Franje Kuhača u Osijeku, gdje sam i maturirao.

Još i prije mature, a posebno nakon nje, kada je trebalo odabrati daljnji put, pitao sam se – želim li biti profesor teorije glazbe ili me vuče nešto drugo? Uvijek sam imao dobar glas, pa sam počeo na njemu raditi i naposljetku upisao pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Već nakon jednoga nepunog semestra otvorila mi se mogućnost da odem studirati u Njemačku, i osjećao sam da je to za mene pravi put. Do Dunje Vejzović došao sam preko kolege pjevača Marka Špehara, s kojim sam išao u srednju školu, a koji je bio u njezinoj klasi. On mi je puno pomogao oko svega, dolaska u Stuttgart, prvih dana tamo, smještaja… Na tome sam mu uvijek zahvalan.

Krešimir Stražanac i Marija Saraga / Foto: Matej Grgić

Što posebno pamtiš sa studija kod Dunje Vejzović? Je li vam prenijela i neka druga profesionalna znanja osim pjevačkih?

Bila je jako angažirana profesorica, uvijek sam imao više sati no što je bilo propisano nastavnim planom. Brinula se o svojim studentima i izvan okvira studija, često ih i upjevavala prije nastupa i slično. Svaki dan je prepričavala dogodovštine i priče iz svoje karijere, vjerojatno je tu bilo korisnih lekcija koje sam mogao naučiti, no neke stvari koje mi je tada objašnjavala sam zapravo tek sada shvatio; to vjerojatno ima veze i s tim da sam sada zreliji, kako glasom tako i kao osoba.

U Hrvatskoj su rijetki za tebe čuli do onog sjajnog recitala u HGZ-u 2013. godine, kada ste ti i Evelin Novak podijelili pozornicu, uz pratnju pijanista Cornelisa Witthoeffta. Kako to da nisi ranije dolazio „kući“? Ubrzo nakon tog recitala dao si otkaz u kazalištu u Zürichu gdje si proveo sedam godina kao član ansambla i postao slobodan pjevač – slobodan umjetnik? Hrabra odluka, naslućujem da je nisi požalio, što te na nju ponukalo i je li ti bilo teško snaći se na tržištu?

Prvi koji me je predstavio publici u Hrvatskoj bio je Zlatko Madžar, da, upravo na koncertu koji spominješ, i na tome sam mu zahvalan. Iako sam doputovao u Zagreb u spavaćim kolima pod visokom temperaturom i sa zadebljanim glasnicama te direktno morao ići na jutarnju probu, nisam tip koji odustaje kad nešto obeća, i mislim da sam time osvojio Zlatka.

02. veljače 2013., koncert Evelin Novak i Krešimira Stražanca u u HGZ-u / Foto: Davor Visnjic/PIXSELL

Zašto nisam više dolazio? Praktički odmah nakon studija dobio sam stalni angažman u operi u Zürichu, a ta mi uloga nije davala mnogo prostora za gostovanja i nastupe izvan kazališta. Ali trebalo mi je i vremena da se razvijem, kod glasova dubljeg spektra razvoj glasa zahtijeva više vremena. Imam osjećaj da sam tek sad došao do zrelosti i da je moje najzrelije vrijeme zapravo tek preda mnom. Za vrijeme angažmana u Zürichu nisam bio zadovoljan svakim svojim nastupom, iako sam davao sve od sebe.

S vremenom sam postupno došao do toga da danas čvrsto stojim iza svega što radim. Možda je to spoj iskustva, onoga da ti se sve posloži u glavi, toga da znaš što publici želiš reći i koji ćeš pristup primijeniti na djelo koje je pred tobom.

Imam osjećaj da sam tek sad došao do zrelosti i da je moje najzrelije vrijeme zapravo tek preda mnom

Iz Züricha sam otišao jer sam se zasitio takvog načina rada, a i jer su me pozivali menadžmenti s upitima za nastupe na koje nisam mogao pristati zbog fiksnog rasporeda u kazalištu. Također sam propustio i neke prilike za usavršavanja zbog nefleksibilnosti kazališnoga života. Imali smo četrnaest premijera i trideset obnova svake sezone, u nekom sam se trenutku zapitao želim li zaista cijeli svoj život tako provesti. Pokušavao sam od sebe stvoriti glazbenika, a ne samo pjevača. Nisam želio postati netko tko će „štancati“  jednu produkciju za drugom, a neće imati vremena za sve drugo što me zanima – koncertni repertoar, oratorijski repertoar, Lied.

I dalje pjevam operu, jednu-dvije produkcije u sezoni, no sada biram ono što mi odgovara, to je velika razlika. Sljedeće sezone čekaju me, primjerice, nastupi u kazalištima Theater an der Wien i Gran Teatre del Liceu u Barceloni. Opera bi mi nedostajala da je uopće nema u mom životu!

Georges Bizet: Carmen, Opernhaus Zürich, Krešimir Stražanac kao Morales / Foto © Suzanne Schwiertz

Kažeš da si želio postati glazbenikom, a ne pjevačem? Na što misliš kada to kažeš? Po čemu se razlikuju ta dva pojma?

Moj posao nije samo moj posao, moj posao je moj život. Ja sam osoba koja je još ranih dana sjedila doma i neprestano slušala Winterreise u izvedbi Dietricha Fischera-Dieskaua. Prva pjesma iz tog ciklusa, Gute Nacht, kreće u molu, a nakon druge strofe modulira u dur – to me oduvijek zanimalo, taj aspekt glazbe. Transformacija jedne emocije u drugu u glazbi… Zašto je skladatelj u notnom tekstu napisao forte, zašto melodija baš na ovome mjestu ide u tom smjeru…

Ono što smatram ključnim je mašta; kad izvodiš glazbu, biti u stanju slušateljima na autentičan i kredibilan način ispričati priču – bez mašte smo samo strojevi

Nije me nikad zanimalo izvođenje glazbe u smislu tko može bolje, brže ili glasnije. Za mene glazba nikad nije bila sport. Lijepo je vidjeti glazbenike koji su tehnički savršeni, no kada slušam glazbu, volim da me glazbenici intrigiraju i u tom drugom aspektu, potaknu na maštanje kao što to primjerice čini dobra knjiga, ili me podsjete na neka emocionalna iskustva. To je ono što smatram ključnim – mašta. Kad izvodiš glazbu, biti u stanju slušateljima na autentičan i kredibilan način ispričati priču. Bez mašte smo samo strojevi.

© LauraZalenga

Postoje li u tom smislu neki ciljevi koje si odredio u svojoj karijeri?

Karijera mi nikad nije bila cilj. Moj je jedini cilj uvijek bio: danas sam ovakav glazbenik, sutra želim biti bolji glazbenik. Danas sam apsolutno precizno otpjevao (npr. po pitanju čistoće intonacije) 95 posto tonova, sutra želim 99 posto (ili barem 96!), ali naravno, uz ono što sam ranije spomenuo – želim biti glazbenik kojemu je emocionalni izražaj glazbe i skladateljevih misli, i prenošenje istih publici, na prvome mjestu. Zato ne razumijem ego kao motivaciju u našemu poslu. On stoji na putu stvaranja prave glazbe.

Pjevaš iznimno širok repertoar, stilski, tehnički, na sve načine. Koji je razlog da se nisi opredijelio samo za, primjerice, baroknu glazbu ili samo operu? Je li ti teško skakati u te različite uloge i izraze?

Volim svu glazbu. Ne odgovara mi pjevati samo jedan fach – nije da ne poštujem taj način glazbeništva, no meni i mojim težnjama on ne odgovara. Osim toga, radim s mnogim agenturama koji traže pjevače koji se snalaze u raznim stilovima, jezicima, koji su u stanju otići na bilo koji kraj svijeta i snaći se u svakoj potrebnoj izvedbi. I ne, nije mi teško pjevati jedan dan Bachovu kantatu, drugi dan neki Schubertov Lied, a treći Eötvöseve Tri sestre. Dapače, ja u tome uživam.

Meni bi bilo malo dosadno pjevati primjerice samo barok, ne mogu zamisliti da svaki dan pjevam Muku po Mateju, Misu u h-molu ili slično, koliko god ta djela smatrao fantastičnima.

Voliš i suvremenu glazbu?

Suvremenu glazbu obožavam. Što sam stariji sve je više volim. Jako se radujem kada dobijem poziv za sudjelovanje u takvim projektima. Kad sam bio student, gajio sam određeni strah prema suvremenoj glazbi, no danas znam da ona (mladim) vokalistima (uz pravog mentora) jako može pomoći jer nas tjera da budemo fleksibilni s našim instrumentom, da istražimo neke nove njegove mogućnosti.

Kod suvremene glazbe često ne postoje referentne snimke gdje su očekivanja publike bazirana na tim snimkama. Isto tako, kao primjer, scenarij se glumcima često prilagođava da oni budu što uvjerljiviji, a to su u prošlosti radili i skladatelji sa svojim izvođačima, pa sa živućim skladateljima postoji ta varijabla koju jako volim.

Finale natjecanja 5-Minute Opera Muzičkog biennala Zagreb 2015. godine

Ali i u klasičnoj klasičnoj glazbi interpretacija daje prostora za kreativan izraz izvođača?

Moj je primarni zadatak prepoznati ono što je skladatelj htio reći i to prenijeti. Ali ima i skladatelja koji ti daju slobodu u interpretaciji. Sjećam se recimo kada sam za HRT snimao skladbe Vatroslava Lisinskog – on nije skladatelj koji u notama zadaje sve, za razliku recimo od Schuberta, Mendelssohna ili Wagnera; primjerice u Schubertovu Erlkönigu si sretan ako uspiješ izvesti sve što je skladatelj zapisao! Kod Lisinskog postoji prostor da sâm dodaš malo „začina“, odnosno da upotrijebiš – što sam već spomenuo – maštu.

Volim surađivati sa suvremenim skladateljima, od njih mogu dobiti taj feedback na svoju interpretaciju i koliko je ona u skladu s njihovim idejama djela

Sretan sam ako uspijem dodati neki začin koji skladatelj možda nije upisao, ali bi mu se možda svidio. Pitam se često što bi Bach ili Mozart mislili o načinu na koji izvodim njihovu glazbu i bi li bili zadovoljni. To je također jedan od razloga zašto volim surađivati sa suvremenim skladateljima, od njih mogu dobiti taj feedback na svoju interpretaciju i koliko je ona u skladu s njihovim idejama djela.

Kako gledaš na suvremeno izvođenje klasične glazbe? Što općenito misliš o odnosu originalnih skladateljevih zamisli i kretanju trendova?

Od sebe očekujem da – ako je skladatelj zapisao pianissimo possibile – onda doista i pjevam taj pianissimo possibile, a ne da dinamički raspon cijele skladbe smanjim na neki raspon od 20 posto u kojem je meni najugodnije.

No to je nama glazbenicima danas izazovno s obzirom na to da nastupamo u ogromnim koncertnim dvoranama i opernim kućama (kojima je veličina sredstvo za dovođenje više publike, ponekada i nauštrb glazbe koja često nije napisana za takve prostore), uz klavire koji su konstruirani tako da moraju moći nadglasati cijeli moderni orkestar u takvom prostoru, gudače koji sada sviraju na metalnim žicama i generalno instrumente koji su u prošlim desetljećima općenito uvijek ugađani na sve višu frekvenciju.

Sve je u službi glasnije projekcije zvuka u velikim prostorima. Pjevač je često prisiljen muzicirati s takvim, reduciranim dinamičkim rasponom, u gornjim granicama.

U KD Vatroslava Lisinskog, 2017., Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Ušli smo u jednosmjernu ulicu s dinamikom, rekao bih. Zato sam ljubitelj pokreta povijesno informiranih izvedbi. Ne govorim samo o ranoj glazbi, nego i o Verdiju, Wagneru… Poslušamo li snimke talijanskih izvedbi Wagnera s početka 20. stoljeća, one zvuče puno drukčije od onoga na što smo danas navikli i što smatramo ispravnim. Jako mi je, recimo, zanimljiv projekt koji s ansamblom Concerto Köln izvodi Kent Nagano, Wagnerov Prsten Nibelunga nastoji izvesti onako kako je izvorno zamišljen, na temelju različitih istraživanja i povijesnih snimki.

Isto tako mi se jako sviđa ideja skladateljâ koji suvremenu glazbu danas skladaju za povijesne instrumente (recimo barokne ili one iz klasicizma), što je sve popularniji pokret.

Tvoj se repertoar puni i djelima hrvatske glazbe, od već spomenutog Lisinskog pa do suvremenih ostvarenja.

Do sada sam izvodio djela Vatroslava Lisinskog, Dore Pejačević, Natka Devčića, Anđelka Klobučara, Ivana Josipa Skendera i još nekih. Iako sam se u početku sigurnije osjećao s repertoarom njemačkih skladatelja (zbog studija u inozemstvu od rane dobi), s vremenom mi izvođenje djela naših skladatelja pričinja sve veće zadovoljstvo.

Upravo sam s Krešimirom Starčevićem pripremio jedan program u povodu 150. rođendana Blagoja Berse, koji ćemo izvoditi u Hrvatskoj, ali i u Brazilu i u Beču. Iako već nekoliko godina imamo izdanja popijevki hrvatskih skladatelja, još uvijek nedostaju verzije za ostale vrste glasova, a ne samo u originalnim tonalitetima (ta izdanja su uglavnom za sopran ili tenor). Izdanje Peters, primjerice, standardno ima tri verzije svakog izdanja: za duboki, srednji i visoki glas, nekada čak i verziju za vrlo duboki glas. U praksi bi to bilo lako napraviti i takve zbirke staviti u prodaju ili u knjižnice (npr. knjižnicu Muzičke akademije), ali to do sada nije bila uobičajena praksa.

Iako već nekoliko godina imamo izdanja popijevki hrvatskih skladatelja, još uvijek nedostaju verzije za ostale vrste glasova, a ne samo u originalnim tonalitetima

Mlađi kolege uglavnom izvode iste dvije-tri kompozicije nekog skladatelja koje su najpoznatije (kolege s dubljim glasovima još manje od toga, zato što nemaju prikladna izdanja), a zapravo u našemu vokalnom opusu ima jako puno vrlo zanimljivih djela i moj je cilj predstaviti ih publici (i kod nas, i u inozemstvu).

Iznimno puno snimaš, kako doživljavaš taj proces u odnosu na živu izvedbu? Ne čini li ti se da je, uz pomoć beskrajno rastućih tehničkih mogućnosti našega digitalnog doba, katkad snimka „preuređena“, odnosno da joj nedostaju one neke ljudske nesavršenosti koje svaku izvedbu čine posebnom i drukčijom od druge? Jednom je moj dragi prijatelj to beskrajno sjeckanje i lijepljenje izdvojenih tonova – samo da bi se postigla „savršenost“ – nazvao frankenštajnovskim postupkom do kojeg ne drži mnogo. Kako ti razmišljaš o svemu tome?

Obožavam snimanja, mnogo snimam i uvijek se trudim da na snimanju moja izvedba bude tip-top, koliko god je moguće. Mislim da svi mi izvođači uvijek, i na nastupima uživo, želimo otpjevati ili odsvirati svaku notu savršeno. Snimanja mi daju upravo tu priliku da se „do kraja“ posvetim nekome djelu i da uslijed toliko pripreme uistinu ovladam njime. Primjerice, nakon dugog procesa snimanja i obrade snimke, kada danas izađem na pozornicu i pjevam nešto što sam snimao, uglavnom sam to u stanju otpjevati i bolje nego na snimci.

Istina jest da danas često slušamo te neke snimke koje su malo isprazne, zapravo slušamo tonove, tu glazbu samo čujemo, ali ne osjećamo. Ako netko pjeva o ljubavi, a ne osjećamo ljubav, onda je to nešto što može služiti isključivo kao informativni materijal o tome što je skladatelj zapisao u notama, ali ne i kao umjetnička komunikacija.

Volim i nastojim prenijeti emociju na audio ili video snimku. Naši koncerti su prolazni trenutci koji, nakon što završe, ostaju samo u sjećanjima onih koji su ih doživjeli. Mene su inspirirale lijepe snimke drugih umjetnika, pa ih želim i sâm ostvariti. Zato volim snimati.

Koje je tvoje mišljenje o pjevačkim i općenito glazbenim natjecanjima, u kontekstu ranije izjave da glazba nije sport?

Pjevačka su natjecanja važna za mlade pjevače. S obzirom na iznimno velik broj umjetnika danas, važno je da se mlade ljude negdje čuje, zapazi, a natjecanja za to pružaju priliku. I ja sam kao mlad pjevač išao na neka natjecanja, pa sam tako sudjelovao i na natjecanju Bach u Leipzigu na kojem nisam osvojio niti jednu nagradu, ali netko vrlo utjecajan me je tada primijetio, i to je možda jedan od razloga zašto sam toliko aktivan u koncertnom fahu i zašto često pjevam Bacha.

U Zagrebu niče jedna cijela klasa iznimnih mladih pjevača, kao što su Darija Auguštan, Filip Filipović, Roko Radovan, Josipa Bilić… Jesi li imao prilike popratiti njihove mlade karijere?

Nisam još imao priliku čuti sve, nažalost. Pjevao sam nedavno s Filipom Mozartov Requiem, Josipa je bila na mojemu majstorskom tečaju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i doista me je oduševila… Sretan sam da se javljaju talentirani mladi ljudi, neka nas je što više, uvijek se jako radujem kada čujem nekog novog, talentiranog pjevača.

Imaš li i sâm želju postati vokalnim pedagogom, jesi li o tome razmišljao?

Što se tiče pedagoškoga rada, razmišljao sam o tome, bilo je već i određenih ponuda, no trenutačno imam osjećaj da je došlo moje pravo, zrelo vrijeme u pjevačkom, izvođačkom smislu, želim svu svoju energiju i vrijeme utrošiti u razvijanje u tom smjeru. No u budućnosti – da, svakako to želim. Mislim da ću imati mnogo toga za prenijeti svojim potencijalnim učenicima.

Primjerice, oduvijek se divim kako Fischer Dieskau prelazi iz fortea u pianissimo sa savršenom intonacijom, savršenim osjećajem, savršenim tajmingom. Možda se baš to trudim pogoditi posljednjih dvadeset godina, tajming, i recimo baš kod Schubertove glazbe. Mislim da sam napokon pronašao „recept“ za to i da bih čak i nekome drugome mogao to mnogo brže objasniti nego što je meni trebalo da sâm dođem do toga.

Pretpostavljam da je iznimno važan aspekt tvoje umjetničke karijere suradnja s drugim, jednako kvalitetnim umjetnicima. Primjerice, kod Lieda, u prenošenju glazbe na način o kojem ti pričaš, jednako je važan pijanist kao i pjevač. Koja su tvoja iskustva umjetničkih suradnji?

Moj gust raspored nalaže da svaki tjedan sviram s drugim glazbenicima i orkestrima, a  sretan sam što imam priliku nastupati s iznimnim glazbenicima. Od pijanistâ bih primjerice istaknuo suradnje s Jonathanom Wareom ili Danijelom Detonijem. S Krešimirom Starčevićem evo prvi put nastupam, odnosno pripremam nastupe, no čini mi se da će i to biti izvrsna suradnja. Rijetko sam imao neka loša iskustva, možda sam imao sreće.

70. Dubrovačke ljetne igre | Krešimir Stražanac & Danijel Detoni u Kabogi / Foto: DLJI

Od mene se, dakle, traži da svaki tjedan dolazim pred novi orkestar, novog dirigenta, koji će od mene tražiti da nešto promijenim u odnosu na to kako sam do tada pjevao tu skladbu. Moram biti fleksibilan, otvoren i spreman prilagoditi se u tom trenutku. Ili barem dati sve od sebe da pokušam. Mi stvaramo glazbu zajedno s ljudima oko sebe i s njima moramo na neki način biti u harmoniji. Dirigent je taj koji daje ideje, ali najbolji dirigent je onaj koji je spreman prihvatiti sugestije glazbenika s kojima radi, bilo da je riječ o članovima orkestra ili solistima.

Komunikacija je ključna u svemu, pa i u suradnjama – možemo biti odlični glazbenici, pjevači, no ako nam nedostaje konstruktivna komunikacija, teško je ostvariti uspjeh

Evo jedne anegdote o nedavnoj suradnji s Berlinskom filharmonijom i maestrom Petrenkom, u izvedbi Mozartove Krunidbene mise: kreće proba sa solistima i dolazimo do Benedictusa. Philippe Herreweghe je često u našim suradnjama govorio da je Benedictus jako delikatan i mora biti pun ljubavi (zapravo više „nježnosti“), da se treba pjevati u stilu uspavanke malenome djetetu. Petrenko nam se obraća govoreći „ovdje bismo trebali oblikovati karakter više u smjeru… u smjeru…“ i dok on traži riječ, ja sugeriram to što sam usvojio od Herreweghea – „uspavanke malome djetetu“, na što Petrenko kaže „da!“.

I sutra na probi dolazi pred orkestar i ponavlja im tu istu uputu. To su dakle ljudi koji od svakoga uzimaju najbolje, ne misle „ovo je moja ideja, ona je jedina i najbolja“.

Komunikacija je ključna u svemu, pa i u suradnjama – možemo biti odlični glazbenici, pjevači, no ako nam nedostaje konstruktivna komunikacija s agenturama, promotorima, organizatorima, publikom – teško je ostvariti uspjeh.

Ta nedavna suradnja s Berlinskom filharmonijom svakako je bila jedna od nezaobilaznih tema kojih sam se htjela dotaknuti u ovom razgovoru. Je li ti to bio svojevrsni milestone u karijeri i kako si doživio suradnju s jednim od najboljih orkestara svijeta?

Suradnja s Berlinskom filharmonijom nešto je što nisam očekivao, niti sam se tome nadao, a niti usudio poželjeti. Nastupao sam s brojnim orkestrima, velikim imenima, diljem svijeta, no Berlinska filharmonija ipak je jedna druga dimenzija. Do te sam suradnje došao nešto drukčijim putem, preko snimke koju sam poslao svome menadžmentu i nakon koje sam bio uzet u razmatranje, ali sam potom morao prisustvovati dodatnoj video audiciji za Kirilla Petrenka i tek nakon nje sam angažiran za nastup. Tu se ništa ne prepušta slučaju.

Foto: Stephan Rabold / Berliner Philharmoniker

Razlika u odnosu na neke druge orkestre jest ta što je svaki član tog orkestra perfekcionist i kompletan glazbenik, oni su svi međusobno u stanju konstruktivno surađivati, a imaju dirigenta koji od njih zaista traži ono što piše u notama, a bez da se izvedba pretvori u savršenu mehaničku reprodukciju. Divno mi je bilo na probama, tamo gdje piše pianissimo, Petrenko upozorava orkestar da doista treba svirati pianissimo, ne piano, što oni i čine (ako se netko pita koja je razlika između dobrog orkestra i fantastičnog orkestra – to je razlika).

Na probama je bilo potpuno jasno da smo svi tamo s istim ciljem: da izvrsno sviramo glazbu i predstavimo je publici na najvišoj umjetničkoj razini. Ali ne sviramo samo za publiku, nego i za sebe, kao poklon nama samima, kao poklon svakom glazbeniku koji je s nama na pozornici, poklon publici, poklon svijetu i poklon skladatelju koji je tu glazbu zapisao. To je za mene Berlinska filharmonija.

Tvoju kvalitetu potvrđuju brojni pozivi za nastupe diljem svijeta, ali voli te i kritika. Koliko ti je važno čuti tuđe mišljenje o tvom nastupu?

Uvijek sam imao sreće s kritikom – kritičari su bili dobronamjerni prema meni. Generalno volim ljude koji su dobronamjerni, čak i pri upućivanju kritike. Različite su to pozicije, s ove i one strane pozornice, mislim da svatko tko je ikada stajao na pozornici i izvodio bilo koju skladbu pred publikom zna da se mi svi trudimo i uvijek dajemo svoj maksimum.

Kada nismo zbog ega spremni prihvatiti kritiku, sami sebe kočimo

Kada dobijem neki negativan feedback, mislim da je vrlo važno biti u stanju prihvatiti kritiku, ako je ona osnovana (pa i ako nije osnovana – barem ostati pristojan) te biti fleksibilan i pokušati napredovati. Kada nismo zbog ega spremni prihvatiti kritiku, sami sebe kočimo.

© LauraZalenga

Mnogo si nastupao u Aziji, bi li rekao da si zamijetio neku razliku u odnosu na Europu po pitanju pristupa umjetnika, organizatora, publike?

Zapadni se svijet sve više okreće profitu, pa i u umjetnosti, pokreću se projekti samo s ciljem zarade, a moderni svijet olakšava stalno stvaranje novog, hiperprodukciju koja ima druge ciljeve od onih umjetničkih. Azija još uvijek obožava klasičnu glazbu, i ne zato što je to in, nego zato što tamo i dalje diše jedna kultura, koja kod nas iščezava. Nakon koncerata u azijskim zemljama doživio sam da me čekalo i tridesetak ljudi da im potpišem CD, pa izvade drugi, treći… Pa shvatiš da imaju sve tvoje CD-ove u torbi, kao i bezbrojne druge albume u svojim kolekcijama, i svaki put kada dođe netko iz Europe oni idu na koncert kako bi tog umjetnika mogli doživjeti uživo.

Azija još uvijek obožava klasičnu glazbu, i ne zato što je to in, nego zato što tamo i dalje diše jedna kultura, koja kod nas iščezava

Što je pred tobom, kako izgledaju tvoji planovi za nadolazeće sezone?

Najesen me u Theater an der Wien čeka produkcija opere Gajdaš Schwanda Jaromíra Weinbergera iz 1926. godine. Riječ je operi koja je bila jako popularna prije nekoliko desetljeća i odjednom je iščezla s pozornica; ovo je pokušaj svojevrsne revitalizacije tog komada. U veljači sam u Barceloni (Teatre del Liceu) gdje pjevam u scenskoj produkciji Händelova Mesije u režiji Roberta Wilsona (to je onaj isti redatelj koji je intenzivno surađivao s Dunjom Vejzović, ona je bila njegova heroina).

U planu je i ponovna suradnja sa Simfonijskim orkestrom Bavarskoga radija (Muka po Mateju) i debi s Freiburškim baroknim orkestrom, surađivat ću s Ivánom Fischerom u izvedbi skladbe Muka Ramakrishne Philipa Glassa, bit ću i u Hrvatskoj, gdje izvodim Brucknerovu Misu u f-molu sa Simfonijskom orkestrom HRT-a.

Već imam i planove za 2025. – očekuje me debi s Bečkim simfoničarima (Bachov Božićni oratorij) u Musikvereinu, a otvaraju mi se i neke prilike u SAD-u, to je u pregovorima. Naravno, sve ovo uz neke projekte u kojima sam kontinuirano involviran. Izaći će i još nekoliko albuma na kojima sam sudjelovao kao izvođač.

A napredovati, raditi na sebi, to je stalni plan.

Imaš li neku neispunjenu umjetničku želju, suradnju, djelo, angažman?

Imam jednu veliku želju i upravo radim na tome da se ostvari (smijeh). A od nekih drugih stalnih želja, da to tako nazovem, uvijek je jedna prisutna – da svaki dan kada otvorim note, budem u stanju što ih vjerodostojnije prenijeti svojom izvedbom, odnosno nikada ne biti u službi sebe samoga, već uvijek u službi glazbe. Imati poštovanja prema notama, biti zahvalan skladatelju što je skladao glazbu koja je preda mnom, to je zapravo jedina moja želja.