Mašinko: „Dokle god se mi zabavljamo, ta energija se prenosi dalje i imaš dobar koncert”

Čini se proturječno, ali pisati o bendu čije članove poznaješ i koji slušaš praktički od prvog dana zapravo je teže nego pisati o nekome koga ne znaš. Teško je postavljati uobičajena pitanja, a još teže držati razgovor pod kontrolom i ne zaplitati se u intimne anegdote i šaljive digresije. Ovaj intervju treba najaviti koncert koji će se održati u Tvornici 15. ožujka.

Zato se priprema – odnosno vožnja biciklom do intervjua – sastojala od prebiranja po sjećanjima na Mašinkove koncerte ili barem onome što je od tih sjećanja ostalo. Inače svaki moj razgovor o Mašinku, bez obzira na to bio moj sugovornik fan ili ne, počinje riječima ‘ma ti nemaš pojma koliko je to velik bend, to je baš veliko!’.

S tim je malo nezgodno otvoriti razgovor pa sam nakon potpuno iskrenog ha, ne znam šta bih vas pitao iznenadio Lovru, Andriju i Šulca, a pomalo i sebe, pitajući – što je vama Mašinko?

Lovro: Toliko dugo smo u tome da nam je to život. Promijenile su se mnoge stvari, neki od nas već imaju i obitelji, ali uz obitelji i posao, najvažnija stvar na svijetu. Za koju živimo već petnaestak godina.

Toliko dugo smo u tome da nam je to život, uz obitelji i posao, najvažnija stvar na svijetu

Šulc: Da, meni isto. Moj kolektiv u kojem se dobro osjećam. Dio života kojeg ne mogu i ne želim maknuti od sebe. Čak i kad sam se odselio i nije bilo jasno hoću li se vratiti, nisam mogao zamisliti da više nisam dio ove priče.

Andrija: Ponekad san, a ponekad noćna mora.

Šulc: Andrija je radnik, on nam mora riješiti logistiku. On je došao u bend po tom ključu i to mu je ostalo. On to voli raditi i sad se malo zeza.

Andrija: Ja sam karakterno problem solver, a ovdje ne mogu riješiti stvari jer je problem netko od njih! Takvi se problemi inače rješavaju…

Šulc: …otkazima!

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ovakav ton, koji oscilira od gotovo sentimentalnog drugarstva do ironije i podbadanja, uz puno prekidanja, smijeha i upadica, zadržao se do kraja razgovora. Atmosfera teško da može biti drugačija u bendu čija se polovica članova, Perica, Šulc i Lovro, poznaju od osnovne škole. Od početka faksa druže se pak s Piturom i Srkijem, koji su sa Pericom napravili Dolibasiju. A onda je tako i Andrija, čiji je bend Breaking the 4th Wall bio pobratimljen sa Dolibasijom, u nekoliko godina zajedničkih svirki završio u Mašinku.

Lovro: Kad smo Šulc i ja zajedno upisali srednju, prvo što smo napravili bio je školski koncert u dvorani. Napravili smo totalni nered. Ja sam čak dobio ukor jer sam dijelio letke po cijelom gradu i došlo je pola grada na koncert.

Šulc: Najbitnija u bendu je kemija između članova i da si ne ideš na živce. Ne previše. Moraš si malo ići na živce. To je i bolji kreativni moment nego kad su svi scijentolozi.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

A kako izgleda taj njihov kreativni moment kad stvaraju glazbu?

Šulc: Prvi album je išao – dobar osjećaj, galama, ajmo! O svakom sljedećem malo više razmišljamo i proces duže traje. Nepotrebno. Možda i potrebno. Ima više konzultiranja, želiš malo promijeniti nešto da ne zvuči kao ovaj prije. I onda se ne slažemo svi kako složiti zvuk u miksu. Jedni bi htjeli više metalizirani zvuk, drugi bi htjeli rokerski. I onda to sve treba spojiti.

Andrija se uključuje s detaljnim statistikama…

Andrija: Ako pričamo da je Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše, prvi album, za taj album je trebalo točno godinu dana, od dana kad smo ga počeli do dana kada smo ga završili. Drugi, ako brojimo Danas ću, sutra ću je trajao duže jer je Šulc bio u Kini neko vrijeme i još je bio Covid…

Šulc: Ma prvi je onaj demo, na taj sam mislio…

Lovro: Nekad se desi da godinu dana ne napravimo stvar…

Andrija: I za ovaj je opet trebalo godinu dana!

Lovro: Pa da, ali znaš, godinu dana sviraš, pun ti je kufer probi, koncerata i svega. Dođeš na probu i ne da ti se uopće radit nove stvari. Onda zna doći period bez koncerata, bend se zaželi i onda relativno brzo nastaju nove stvari jer se samo na tome radi.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Albumi ne nastaju iz neke zajedničke teme ili koncepta?

Lovro: Ne, neee.. nego je svaki album “komad vremena”, pjesme napravljene između dva datuma.

Andrija: Nismo ti mi ljudi od vizija.

Većinu pjesama na prijašnjim albumima pisali su Srki i Šulc, a u zadnje vrijeme autorski se priključio i Andrija.

Šulc: Pjesme nastaju na nekoliko načina. Donese Srki pjesmu – akordi i pjevanje pa ju masakriramo. Ili donesem ja pjesmu, isto masakriramo. Ili Andrija. Često se dogodi da jammamo bezveze i svatko počne preko toga radit svoj dio. Problematično je napraviti aranžman s tri gitare, a da ne sviraju sve tri jednako intenzivno i u isto vrijeme.

Lovro: A to najviše volimo!

Šulc: Onda se dogodi, kao na zadnja dva albuma, da aranžmane završavamo u miksu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Pitam ih znači li to da pjesme nisu završene prije snimanja, što je očito zapaljiva tema jer sva trojica odgovaraju u isti glas…

Lovro: Znaš kaj, u većini slučajeva jesu.

Šulc: Trebale bi biti.

Andrija: Mi mislimo da jesu.

Šulc: Ali onda saznamo da ovi sviraju svaki svoje.

“Ovi” su trojica gitarista, koji baš i nisu česta postava u punk bendu.

Lovro: U većini slučajeva svi sviraju, ali napravimo aranžman da ne sviramo isto.

Andrija: Postoje dijelovi u kojima je – ok, barem jedna gitara da začepi. Samo je pitanje koliko to poštujemo, koliko smo popili kad krenemo svirati i koliko smo zaključili da bi bilo baš zakon da ipak sviraš!

Šulc: I onda kad to sve snimimo, jedan ili dvojica od nas sjedimo s producentom i onda mu kažemo – dobro, daj izbriši cijelu ovu traku.

Andrija: Gasi!

Šulc: Gasi to! Pojačaj ovo, kopiraj ovo, da vidimo hoće li se što promijeniti. Tu se napravi aranžman do kraja.

Izravno su u produkcijski proces uključeni Šulc i Andrija. Njih dvojica, kako su se izrazili, prelome neke odluke jer su iz prijašnjeg iskustva shvatili da ako svi članovi daju upute producentu, nastaje kaos. Svi slušaju snimke tijekom miksanja i daju mišljenja i komentare, a završno odobrenje je zajedničko.

Andrija: Svađamo se. Svatko bi htio da bude malo bolje, ali se ne slažemo u tome što to “bolje” u stvari znači.

Novi album, Pozovite rapsode, producirao je Leo Klaić.

Andrija: Mi imamo jako talentirane frendove i ne moramo dalje od toga. Producirao je prošle godine nekoliko albuma koji su nam se svidjeli, svira u She Loves Pablo, za Bad Daughter je radio aranžmane, to je kao da moraš isklesati pročelje, a susjed ti je Juraj Dalmatinac.

Šulc: Prije toga smo radili s Markom Mrakovičićem i on je snimio pola ovog albuma, pola je snimio Leo, s tim da je Leo ovaj put i producirao. To su naši prijatelji koji super rade, koje volimo i koje možemo gnjaviti da istrpe to naše stvaranje aranžmana. Bilo tko drugi bi nas poslao u pm.

Lovro: Marky je radio već četiri albuma i njegove kapacitete smo potpuno iscrpili pa smo se sada prebacili na Lea. Vidjet ćemo koliko će on izdržati.

Provala smijeha nakon ove rečenice zvuči vragolasto ili možda čak zlurado, što vjerojatno ovisi o tome zoveš li se Leonard Klaić.

Kažu da čitaju kritike o albumu i prate kakva je recepcija. Objašnjavaju da im je to lagano štivo koje mogu pratiti tijekom privatnih obveza, što se meni čini kao način da se bave Mašinkom čak i kada u njemu ne sviraju. Reakcijama su zadovoljni, a i većina relevantnih portala ih je stavila na popis najboljih albuma godine. Osim jednog, kojeg nećemo imenovati. dodaju i dobacuju mi značajne poglede.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Zaključuju da je stvaranje pjesme lakše od samog procesa snimanja.

Šulc: Stvaranje je u formi pop pjesme. Imaš melodiju, imaš akorde, ritam, melodiju pjevanja i melodiju na gitari i to ti je to.

Lovro: Stvar kad radiš, prvenstveno je radiš jer ti je zabavna. I onda sjedne ili ne sjedne. Puno stvari mi i otkantamo. Volimo lupat, svirat i galamit. To je zabavniji dio procesa.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ovisno o tome gdje i što čitate, Mašinko je obješenjačka družba birtijaških filozofa ili ljutita banda buntovnika koja britkim humorom provocira trulo društvo. Ja mislim da su oboje, a i malo više od toga. Ipak, zanimalo me ima li unutar benda rasprava o značenju tekstova.

Lovro: Uh, ima, ima cenzure!

Šulc: Ne o tekstu, ali ponekad o nekom stihu. Neki stih ne paše ritmički ili gramatički, semantički nam se ne sviđa pa bismo ga promijenili, a onda Srki kaže – ne može. Ili Pitura…

Andrija: “…nje nje, ovo je depra, nje nje, ovo je sranje…”

Šulc: “…joj ovo je depra, zašto taj stih to govori”. I onda mu netko kaže odbij i to ti je to. Nema rasprave jer smo svi ista ideologija, a ta ideologija je – budi normalna osoba.

Lovro: Svatko od nas stoji iza svega što je snimljeno, bez obzira tko je autor neke pjesme.

Nema rasprave jer smo svi ista ideologija, a ta ideologija je – budi normalna osoba

Andrija: Nemamo agendu. Svi naši tekstovi su opservacije. Te pjesme koje se čine kao ajmo ovo, ajmo ono, nisu to. Gledaš stvari kakve jesu, promišljaš o tome i pjesme prenose to unutarnje stanje, osobni stav i gledište. Nije to angažiranost, to je neki prirodan komentar.

Šulc: Live and let live je više-manje ono što bi se tu dalo zaključiti o nekoj ideologiji. Gledaj svoja posla i nemoj smarat druge ljude s nekim glupim pogledima.

Dobrom ozračju u bendu možda pridonosi i činjenica da se glazbom ne bave profesionalno, nego da je bend i dalje strast i ispušni ventil. Svejedno ističem da je Mašinko sada na razini na kojoj se od njega očekuje profesionalna kvaliteta rada. Stvara li veća popularnost pritisak da se više bave bendom?

Lovro: Ne, furamo i da dalje neki svoj film. Imamo tu sreću da je publika kroz godine prepoznala našu kvalitetu. Bar se nadamo da je to tako. Skupi se ljudi na koncertima. Ali i dalje na to ne gledamo kao na neku obavezu ili posao. Sve se događa pomalo stihijski, slučajno.

Andrija: Bitno nam je da nam bude lijepo. To se ponekad kosi s onim što bi trebala biti profesionalna razina. Stvari koje moramo odraditi, naravno, pobrinemo se za to. Neki bendovi imaju pet proba tjedno, mi imamo jednu. I na tu jednu ćemo možda kasnit, možda nećemo ni svirati, možda ćemo popiti previše prije koncerta. Neki drugi si to ne bi dopustili, ali prvenstveno je važno da nam je lijepo.

Šulc: Bitno da je nama dobro!

Neki bendovi imaju pet proba tjedno, mi imamo jednu i na tu jednu ćemo možda kasnit, možda nećemo ni svirati – važno je da nam je lijepo

Andrija: Mi zapravo želimo uživati u tim trenutcima kada se bavimo Mašinkom. Da sve žrtvujemo zbog toga, sigurno bi se dogodila neka napetost, to bi nam postalo tlaka. A hvala bogu, svi imamo poslove koji su tlaka, pa onda ajde da ovo ne bude tlaka. Dosta koncerata ne sviramo jer je netko na godišnjem ili putuje negdje. Ako bolje pogledaš datume koje NOFX svira u Europi, to su datumi koje Mašinko ne svira.

Fanovi im se nikad nisu požalili na količinu koncerata vjerojatno jer  smo svirali u svakoj birtiji na Balkanu u kojoj smo mogli. Iz mog iskustva, u svakoj od tih birtija sigurno je bio dobar koncert. Kako se dolazi do toga?

Lovro: Nije da se mi nešto trudimo. Mislim da veći utjecaj ima publika, koja je vrlo strastvena, zabavlja se i druži. Nismo mi neki uigrani hardcore bend koji vježba scenski nastup, mi se samo zezamo i radimo šta nam paše u tom trenutku. Bude zabavno.

Andrija: Odradit ćemo svatko svoju dozu krivih tonova i falševa, ali to stvarno nije bitno. Dokle god se mi zabavljamo, ta energija se prenosi dalje i imaš dobar koncert.

Šulc: Čini se da imamo dosta pjesama koje ekipa voli. Ekipa pjeva s nama i onda je na koncertu dobro. Sad, da nas staviš u laboratorij i počneš snimati… šta ja znam.

Lovro: Ne bi to tako dobro izgledalo.

Mašinko u punome sastavu / Foto © Hrvoje Baudoin

Odnos Mašinka i njegovih fanova vrlo je prisan i često sam znao viđati publiku kako se nesmetano penje na pozornicu da bi pjevala i plesala s bendom. Nastavlja li se ta prisnost i nakon što koncert završi?

Šulc: Nastavlja se, koji put bude neka gedora koja te hoće zadavit, ali većinom su to dragi ljudi. Najbitnije je da sam sebe ne shvaćaš preozbiljno. Desi mi se nekad i onda si moram lupit šamar da se vratim.

Ovaj album nisu još izvodili uživo, osim jedne-dvije stvari na zatvaranju KSET-a, ali to je drugačija spika, pa još moraju vidjeti kako će publika uživo primiti stvari. Koncert u Tvornici je dakle, prilika za čuti nove stvari uživo.

Lovro: Svirat ćemo, evo Andrija, ovaj…

Andrija: Koliko, šest ili sedam…

Šulc: Ha? Kaj veliš?

Andrija: Evo sedam.

Lovro: Sedam novih.

Šulc: Od trinaest.

Ovo je prvi put da samostalno sviraju u Tvornici i, kako kažu, “možda je isto bitno da prođemo retrospektivu svih albuma, nego da sad drvimo trinaest novih stvari”. Drugim riječima, svjesni su da publika očekuje klasičan Mašinkov koncert, koji je uvijek jedna predivna fešta, a fešte nema bez hitova. Vesele se koncertu jer je dosta veliki skok od Vintage Industrial Bara koji su nekoliko puta punili.

Dodatno uzbuđenje donosi i to da sami organiziraju koncert i smatraju da je ovo prilika da vide od čega su. Na koncertu će im se pridružiti i gosti, Dunja Ercegović, bend Nabod, IDEM i Koca iz Debelog Precjednika.

Andrija: Zapravo se ne opterećujemo previše. Dugo smo pričali i na kraju zaključili da želimo napraviti jedan lijepi veliki koncert. Htjeli smo se investirati da to bude velika stvar, napravili smo album, presretni smo s njim, ajmo napraviti nekakvu priču oko toga. I ako već radimo to, željeli smo to onda i kontrolirati. Nismo htjeli da nas ograničava neki redoviti klupski program. Može se na to gledati kao da je Tvornica neka prekretnica, ali realno gledano, sve je prekretnica. Nekad nam je to bio Vintage, tko zna što će to biti u budućnosti.

Lovro: Nekad smo svirali Attack i kad je bio krcat, ja sam u tom trenutku mislio da smo najveći bend na svijetu. A onda nam je postao premalen.

Tvornica se može gledati kao prekretnica, ali realno gledano, sve je prekretnica – nekad nam je to bio Vintage, tko zna što će to biti u budućnosti

Taj put od Attacka do Tvornice nije bio kratak, ali se odvijao, kao i sve u vezi Mašinka, organski i opušteno. Kako smo se već dotaknuli budućnosti, pitam mogu li zamisliti da sjedimo opet za, naprimjer, 20 godina i najavljujemo koncert.

Šulc: Moguće, već smo odradili 15 godina.

Lovro: Lako moguće.

Očekivao sam više mesa od ovako sladunjavog pitanja pa zato gurkam dalje – hoće li im ovo možda dosaditi?

Lovro: Pa gle, vjeroj…

Šulc: NE!

Lovro: ..atno će se desiti neka pauza da nećemo svirati ili imati probe par mjeseci, već se događalo to. Ali opet se zaželiš i realna mogućnost je da ćemo se i za dvadeset godina nalaziti, popiti pivu i svirati.

Šulc: Ne znam zašto bih odustao. Osim ako se netko ne odseli trajno.

Lovro: Toliko nam se to uvuklo pod kožu i toliko nam je normalan ovakav način funkcioniranja, da se družimo i sviramo… Vjerojatno, da to prestane nitko od nas se ne bi…

Šulc: …osjećao dobro.

Usudio bih se reći da ima više nas koji se ne bi osjećali dobro da Mašinko stane. Ali sudeći po svemu gore rečenom, toga se ne treba ni najmanje bojati. Treba samo ići veseliti se, pjevati i družiti dok i Tvornica ne postane premala. A hoće, jer sad možda imate malo pojma koliko je Mašinko velik.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr