Natali Dizdar: „Za 'Ne daj' su rekli da neće ništa napraviti jer nije komercijalna pjesma“

Krajem prošle godine Natali Dizdar objavila je EP Blues po kišnim plažama

Neka vas ne zavara naslov, novi materijal ima najmanje veze s bluesom, ali puno više s melankolijom, koja je odavno njezin prepoznatljiv znak. EP je okupio pet pjesama savršenih za poslijeljetno slušanje koje je Natali radila sa svojim nekadašnjim dugogodišnjim suradnikom Vladom Mirčetom. ”Kad mislim na to” i ”Krug” već su svirali u radijskom eteru, a sveukupni materijal toliko se svidio glasačkom tijelu Porina da je Natali ove godine dobila nominaciju za najbolju žensku vokalnu izvedbu za pjesmu ”Krug”, dok je EP nominiran u kategoriji Najbolji album pop glazbe.

S Mirčetom je nastavila surađivati kroz projekt BETI, a najavljuje novi ljetni album na kojem već neko vrijeme radi s Rokom Crnićem i Hrvojem Klemenčićem iz Porta Morta, a koji je predstavila singlovima ”Zadnji dan ljeta” i ”Ocean”. Koliko joj stoji drugačija estetika, ona glazbena, ali i vizualna, otkrila nam je u razgovoru nakon nastupa u rasprodanome zagrebačkom Petom kupeu, a potom i riječkom u Hrvatskome kulturnom domu na Sušaku.

Natali Dizdar u Petom kupeu/Vedran Metelko

EP Blues po kišnim plažama donio ti je i ove godine nominacije za Porin. U tom smislu, kakav je osjećaj biti prepoznata na ovaj način od glasača Porina? Što to čini tvojoj ambiciji, kreativnosti?

S ambicijom za rad i kreativnošću nema puno veze, ali svaka nominacija svakako budi dobar osjećaj i svojevrsna je potvrda da se nešto dobro napravilo. A kad pjesme već nađu svoj put do publike, što je ipak najvažnije, ovo onda dođe kao šlag na tortu. Naravno, tu su i nagrade, a s obzirom na to da se u tom trenutku ja i Porin najčešće raziđemo, uživat ću u ovim nominacijama dok mogu.

Postoji li jedna pjesma ili tekst na tvojemu posljednjem albumu na koji si posebno ponosna? Nešto što ti je tako drago da sada postoji na svijetu ili nešto što nikada nisi mislila da ćeš moći reći?

Pa iskreno, mislim da je ovaj album dosta hrabro napravljen s obzirom na generalno stanje na našoj glazbenoj sceni. Zato mi je još više drago što su ga ljudi prepoznali jer je zaista rađen s nula kalkulacije. Primjerice, zadnju pjesmu na albumu, ”Znam da me voliš” – s kojom trenutno otvaramo koncerte – uopće ne znam u koji okvir bih smjestila… ali reakcije su odlične i uzbudljiva je cijela  atmosfera koja se stvorila oko tog mini albuma.

Natali Dizdar/Vedran Metelko

EP je prožet atmosferičnim zvukom poprilično drukčijim od svega što je danas postulat u pop glazbi na globalnoj razini. Što najviše voliš kod glazbe i uopće kod glazbe koju stvaraš?

Istina, meni općenito nedostaju albumi kao cjeline i uljuljavanje u taj nečiji intimni svijet kad stisneš play. Kod glazbe, kao i kod drugih umjetnosti, volim kako se na beskrajno mnogo načina može prikazati istina o svijetu i vremenu u kojem živimo i što imamo jedan tako slobodan način komuniciranja jedni s drugima. Volim što mogu sve one svoje najgore i najbolje trenutke pretvoriti u nešto novo tako da ih tako zauvijek sačuvam, ali i da se transformiraju u priču koja s vremenom više nije samo moja.

Prolazeći kroz tvoju stranicu u ZAMP-ovoj bazi autora dobila sam dojam da ti je lakše izražavati se kroz glazbu nego pisati tekstove. Ipak, u posljednje si vrijeme sve češće potpisana i kao jedna od autorica teksta. Kada pišeš stihove, koju stvar imaš na umu (ili tehniku ili način) da sažeto izraziš priču? Da pojednostavim, kojeg se savjeta ili trika držiš kad pišeš tekstove?

Uf, ne pišem ja baš tekstove u punom smislu riječi, odnosno ne bih se nikad usudila napisati cijeli tekst na hrvatskom. Glazba je laka, bila ja u glavnoj ili sporednoj autorskoj ulozi, ideja nikad ne nedostaje. Što se tiče tekstova, u svojim sadašnjim projektima obično sam dio tog procesa pisanja, ali više tako da usmjeravam, nadopunjavam ideje. Tako da ne znam baš za savjet koji bih mogla dati, ali svakako volim jednostavnost, u tekstovima, muzici, životu…

Natali Dizdar/Vedran Metelko

Što bi rekla o svojemu glazbenom putovanju? Koliko se način tvog rada mijenjao, prihvaćanje toga u društvu i tvoja uloga u svemu tome?

Pa za prihvaćanje u društvu ne bih mogla objektivno ništa reći. Od početka osjećam da ljudi imaju respekt prema tome što radim i to mi je veliki kompliment, s obzirom na to da sam krenula u ovo sve s devetnaest godina. A moja uloga se dosta promijenila, rekla bih. Na samom početku radila sam s Cocom Mosquitom i on je apsolutno dominirao projektom u tom nekom muzičkom smislu, a meni je to jako odgovaralo; biti pod autoritetom nekog u koga imam apsolutno povjerenje. Puno sam naučila na tim prvim albumima i valjda me je to onda ohrabrilo da u svom svijetu perfekcionizma nađem prostor da uđem u neki rizik sa sobom i počnem pisati pjesme, aranžirati ih, snimati, biti taj neki lik koji je maksimalno uključen od početka do kraja. Tako sam shvatila i da najbolje funkcioniram u timu, najprije s Vladom Mirčetom, a sad s Rokom Crnićem i Hrvojem Klemenčićem. Tako je i puno zabavnije, rekla bih.

Imaš vrlo jasan i prepoznatljiv glazbeni potpis. Koliko kod stvaranja novih pjesama postoji taj uteg očekivanja tvoje publike, a koliko si slobodna kreativno eksperimentirati? Kako gledaš na proces, a kako na rezultat? Koliko dobro prihvaćaš nepoznato?

Apsolutno sam slobodna jer sam davno odlučila da ako počnem osjećati da je drugačije, prestat ću se baviti ovim poslom. Ne razmišljam ni o kome dok stvaram, to je vrlo osobna i intimna stvar, pokušati iznijeti sebe kroz nešto što do tada nije postojalo, dovesti pjesmu do razine gdje se osjećaš dovoljno dobro dok je slušaš i da si spreman dijeliti je s drugim ljudima. U procesu uživam, mislim da sam otvorena, ali i jasna oko toga što želim. Imala sam različitu dinamiku odnosa s ljudima s kojima sam do sada radila i to mi je super, da sam upoznala i neku drugačiju sebe kroz sve to. Nekako je smirujuće kad shvatiš da u odnosu – bar ovom radnom – možeš biti i dominantan i submisivan u isto vrijeme jer si u funkciji nečeg većeg. To su ti rijetki trenuci u životu koji se definiraju u kreativnom radu gdje je ego u pozadini, a vlada povjerenje u ono što osjećaš i što osjećaju drugi oko tebe.

Natali Dizdar/Vedran Metelko

Da bude opipljivije, voljela bih da možda podijeliš jedan primjer ili trenutak u tvojoj karijeri u kojem je taj osjećaj straha od promjene bio najizraženiji i kako si se nosila s time.

Pa bila sam jako tužna kad je Coki ponovo okupio Jinxe i rekao da ću morati dalje nastaviti bez njega. Bio je to ogroman val odgovornosti za mene, ali i nekog mog glazbenog odrastanja. Separacije su uvijek teške, pogotovo ako se izlazi iz nekog dobrog, da ne kažem odličnog odnosa. Negdje u to vrijeme sam snimila i pjesmu ”Grijeh”, koja se onda našla na mojemu prvom kantautorskom albumu. Sjećam se da sam išla u Sarajevo snimati je, vratila se doma i onda zaključila da mi to nije to pa sam se vratila snimiti je još jednom. Ali to je i sve skupa bilo najturbulentnije razdoblje u mom životu na svim frontovima, tako da me iz straha možda najviše izvukla vlastita inspiracija.

Kad god mi netko spomene Natali Dizdar, kao neki flash, prvo mi preleti tvoja izjava još sa Story Supernove kad si rekla da nikad nećeš pjevati na hrvatskom jer slušaš glazbu na engleskom. To je bilo prije nevjerojatnih dvadeset godina. Čini mi se da je uspjeh što si izgradila karijeru i svoj prepoznatljivi stil upravo na hrvatskom jeziku unatoč toj izjavi. Alternativna si u našem mainstreamu! Što je za tebe uspjeh?

Alternativa u mainstreamu zvuči sasvim uspješno što se mene tiče. Svašta sam ja tad govorila, prije dvadeset godina, pogotovo kad još nisam imala ni prvu pjesmu. Nakon ”Ne daj” sve se nekako redefiniralo i unatoč izjavama tadašnjih glavnih likova u diskografiji koji su rekli da „ta pjesma neće ništa napraviti jer nije komercijalna“, ona je bila najslušanija pjesma te godine, a sluša se i dandanas…

Natali Dizdar/Vedran Metelko

Postoji li kod tebe želja za stvaranjem karijere u inozemstvu?

U ovoj fazi života i ne baš. Motiv za tim, ako je ikad i postojao na ozbiljnoj razini, bilo je više neko dokazivanje samoj sebi, a sad zaista nemam tu potrebu više. Ono što bi mi bilo zanimljivo jest zapravo oformljavanje nekog eksperimentalnog projekta s kojim bih mogla nastupati u nekim cool prostorima izvan granica naše regije. Mislim da muzika koju radimo žanrovski pripada nekoj internacionalnoj sceni i mogu zamisliti da ljudi koji ne pričaju hrvatski dolaze na koncert i dobro se provode.

Iz ove perspektive, što te nečemu nitko nije naučio u glazbenom biznisu, a voljela bi da jest?

Da se ne može dovoljno naglasiti koliko u ovom poslu svatko gleda svoj interes.

Kako pristupaš glazbi kada nije tvog životnog procesa, ovog stvaralačkog?

Uvijek s predumišljajem. Glazbu slušam samo kad sam raspoložena za nju, nisam jedna od onih kojima „uvijek nešto svira“. Imam pomno kreirane liste za sva raspoloženja, a najviše volim slušati albume.

Kada je riječ o svijetu glazbe, koje su ti pjesme, izvođači ili albumi iz protekle godine stvarno podigli obrvu? Što nisi skidala s repeata?

Billie Eilish – ”Bitches Broken Hearts”, SYML – ”I Wanted To Leave”, Gorillaz ft. Stevie Nicks – ”Oil”, Mac Demarco i njegov beskrajni novi album i pjesma ”Goodnight Baby”, i ove neke standardne, Khurangbin, Damon Albarn i projekti, Smile…

Što si sljedeće priželjkuješ u karijeri?

Završiti novi album prije ljeta i napraviti jednu mini acoustic turneju.