Nina Čalopek: „Programski planovi dvorane Lisinski sigurno će se kretati u smjeru suradnje”

Nešto prije početka koncertne sezone 2023./24. na mjesto ravnateljice Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog izabrana je muzikologinja Nina Čalopek. Producentskom i organizatorskom djelatnošću, uglavnom na području suvremene glazbe, bavi se od 2006., a uz to je posebno zainteresirana za projekte za djecu i mlade. Na mjesto ravnateljice Lisinskog došla je u osjetljivom trenutku, kad je dvorani nužno i hitno potrebna tehnička sanacija, ali i osvježenje i obogaćenje vlastitog programa. O stanju u Lisinskom s  Ninom Čalopek razgovarali smo uoči predstavljanja njezinog prvog projekta, festivala Zagrebačko glazbeno proljeće, koji je pokrenula u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Prošlo je šest mjeseci otkako ste postali ravnateljica Lisinskog. Kakvo ste stanje zatekli po dolasku?

Zapravo još uvijek analiziram situaciju koju sam zatekla jer je Lisinski kompleksna ustanova koja se javnosti predstavlja onime što se događa na pozornici. To je najprezentniji sloj ustanove, međutim on nije jedini, nego završni i na neki način najvažniji produkt, kojeg ne bi bilo da nema svih drugih slojeva Dvorane. Njih je uistinu mnogo: od infrastrukture, dakle same zgrade o kojoj se danas puno govori u kontekstu sanacije, preko zaposlenika Dvorane koji tom infrastrukturom upravljaju pa do svih ostalih aspekata rukovođenja takve ustanove.

Lisinski je kompleksna ustanova koja se javnosti predstavlja onime što se događa na pozornici, međutim on nije jedini sloj ustanove

U svakom slučaju, trebat će još vremena da se sagleda zatečeno stanje, da se zaviri u svaku ladicu i u svaki ugao, jer sam, preuzevši ulogu ravnateljice, svjesna kako moram znati sve što se događa jer sam za to i odgovorna. Nakon šest mjeseci još uvijek nisam stekla uvid u sve.

Postoji li razlika između Lisinskog prije Vas i ovog sad, nakon Vašeg dolaska?

Mislim da ono što sam zatekla kad sam došla i ovo što imamo sada, šest mjeseci kasnije, nije ista ustanova. Otvarajući neke situacije možda sam otvorila i neke Pandorine kutije: ili nešto nije tako jednostavno riješiti ili ne postoji samo jedno rješenje ili se rješenje neće dogoditi već sutra, ali osjećam da sam kapacitirana. Programska će se razlika, vjerujem, najviše vidjeti u novoj koncertnoj sezoni, jer ono što me dočekalo čim sam došla bio je program rada i razvoja dvorane za cijelu 2024. godinu i imala sam samo sedam dana vremena da ga predam.

Mislim da ono što sam zatekla kad sam došla i ovo što imamo sada, šest mjeseci kasnije, nije ista ustanova

Nisam imala puno prostora da nešto značajno mijenjam, ali sam se usudila uvrstiti neke programske novitete, a jedan od njih je i festival Zagrebačko glazbeno proljeće koji upravo predstavljamo, a uskoro ćemo i vidjeti njegovo prvo izdanje. U tekuću sam godinu unijela i neke druge programske projekte, npr. manifestaciju za djecu Glazbeni piknik koja će se održati krajem svibnja. Ono što nisam unijela u taj formalni dokument već se počelo realizirati u programima Dvorane pa već sad postoji više programa za djecu i mlade nego ranije: uskoro će se održati praizvedba opere Regoč skladatelja Krešimira Klarića, a u povodu 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić-Mažuranić.

Zbog toga sam posebno sretna jer su u projekt uključeni brojni mladi vrlo angažirani umjetnici, organizatori i producenti, a sve su predstave zasad rasprodane. Očito je da za takvim usmjerenjem prema mladima postoji zaista velika potreba, a to sam naglasila već u prijavi za ovo radno mjesto.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Uskoro počinje novi festival Zagrebačko glazbeno proljeće, a u središtu njegova prvog izdanja su orgulje. Je li festival zamišljen tako da se uvijek odvija oko neke teme?

Festival će se uvijek odvijati oko neke teme koja će potencirati važnost hrvatske glazbene baštine. Za ovogodišnji smo izabrali orgulje jer se održava u 50. koncertnoj sezoni dvorane Lisinski za koju su orgulje amblematske. Teme sljedećih festivala vjerojatno više neće biti instrumenti, ali to može biti bilo što drugo vezano uz našu glazbenu baštinu, oko čega ćemo se dogovoriti trenutni umjetnički ravnatelj Dawid Runtz i ja kao idejna začetnica festivala.

Inicijalni partneri i organizatori festivala su Zagrebačka filharmonija i dvorana Lisinski. Bilo mi je vrlo važno da se na taj način i u programskom smislu naglasi neraskidiva veza između ZF i dvorane Lisinski, koja je dom tog orkestra, te smo htjeli iznjedriti zajednički projekt.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Vjerujem da i u politici novog ravnatelja Filharmonije Filipa Faka postoji namjera ostvarivanja zajedničkih projekata i da se nećemo zaustaviti samo na Zagrebačkom glazbenom proljeću. Partneri ovogodišnjeg festivala su i Zagrebački solisti te Muzička akademija, ali njime želimo njegovati zajedništvo i komunikaciju te zagovarati iste kulturne vrijednosti sa svim drugim ustanovama, institucijama, umjetnicima i akterima na kulturnoj sceni: kako zagrebačkoj, tako i hrvatskoj te regionalnoj.

Ukratko – zagovarate jedinstvo glazbene i kulturne scene?

Da, stalno ponavljam da svatko od nas za sebe znači puno, ali svi zajedno stvaramo kulturološku mapu naše sredine, u ovom slučaju zagrebačke. Publiku ne treba zanimati je li nešto napravila, primjerice, Zagrebačka filharmonija pa se to odvija u dvorani Lisinski ili su to ZF i Lisinski napravili zajedno. Previše se bavimo takvim stvarima, a premalo trajnim vrijednostima i rezultatima koje postižemo samostalno ili u koprodukciji.

Koprodukcije su vrlo važne, jer njima ne samo da priznajemo vlastiti i tuđi know how, već jedino tako možemo stvari iznijeti do viših vrijednosti. Mi, recimo, u dvorani Lisinski nemamo kustosa, nikad ga nećemo ni imati, a voljeli bismo raditi izložbe. U tom smislu ne možemo jedni bez drugih i programski planovi dvorane Lisinski sigurno će se kretati u smjeru suradnje.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Pokrenuli ste i još jedan novi program, Lisinski srijedom. Zašto se ti koncerti u promo-materijalima nazivaju platformom, a ne ciklusom?

Platforma možda nije pravi termin, ali mislim da najbolje dočarava ono što želim postići tim nizom koncerata, a to je da naša publika ima mjesto – zasad Malu dvoranu Lisinski, ali prema potrebama to može biti i Velika – na koje može otići srijedom kad joj se sluša nešto dobro, npr. neki dobar jazz ili nešto drugo. Ti koncerti nisu žanrovski povezani; imali smo ranu glazbu, a imat ćemo i etno-blues,  jazz, alternativni rock, jednom možda i neku multimediju ili instrumentalnu improvizaciju… Zato se ne zove ciklus, nego platforma.

Riječ je uglavnom o izvođačima koji inače nastupaju u klubovima. Uz kvalitetniju produkciju, što od tog programa konkretno imaju Lisinski, publika i izvođači?

Dvorana definitivno ima novu ponudu. Koncerti takve glazbe jesu prisutni u Zagrebu, ali su prilično nevidljivi mainstream publici, čak zatvoreni u svoja geta, kao npr. improvizirana i eksperimentalna glazba koja nije vezana uz Muzički biennale Zagreb. Primarni žanrovi Lisinskog srijedom bit će jazz i world music. World music kod nas ima široku publiku, na vrlo je visokoj razini i ima dugu tradiciju, no izvođači tog žanra teško se probijaju na zapaženija mjesta kakvo Lisinski sigurno jest.

Koncerti takve glazbe jesu prisutni u Zagrebu, ali su prilično nevidljivi mainstream publici, čak zatvoreni u svoja geta

Jazza također ima dosta, ali je punktualan, nikad ne znaš kad se i gdje nešto događa, jazz kao da je u potrazi za nekim „svojim“ mjestom. Svaki od spomenutih žanrova ima vlastitu boljku, a ja sam im htjela ponuditi stabilnost, htjela sam da i umjetnici i publika koja sluša tu glazbu dobiju svoje vrijeme i mjesto.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

U dosadašnjoj karijeri najviše ste se bavili suvremenom glazbom. Zauzima li ona posebno mjesto u Vašoj viziji djelovanja Lisinskog?

I da i ne. Kad sam došla u Lisinski, najveći mi je izazov bio da svoju sklonost suvremenoj glazbi  zatomim, ali ne i zapostavim, da ju svedem na neku razumnu mjeru. No stava sam da glazbu uvijek treba sagledavati, ali i objašnjavati, komunicirati u širem društvenom kontekstu. Kod suvremene je glazbe tu vezu možda lakše pronaći, iako – eto paradoksa – suvremena glazba teže pronalazi put do šire publike. Stoga je MBZ za mene bio odličan teren da isprobam neke nove pristupe razvoja publike ili nove načine posredovanja glazbe. Danas su sve to vrlo aktualne teme s kojima sam se suočila i u Lisinskom, gdje je naglasak ipak na klasičnoj glazbi, a unutar nje ponekad će se, naravno, naći i suvremene klasične glazbe.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Za mladu publiku, odnosno za studente i učenike, uveli ste ulaznice po cijeni od pet eura za koncerte ciklusa Lisinski subotom. Kakav je odaziv?

To je postojalo i prije, napisano sitnim slovima uz najavu svakog koncerta, a ja sam oko toga samo organizirala PR kampanju. Jedna od stavki na kojima sam temeljila svoju prijavu na natječaj za ovo radno mjesto bila je upravo vizija u kojoj su koncertni i PR-ovski programi Dvorane jednako važni i moraju djelovati u sinergiji. Dakle, praksa jeftinih ulaznica za mlade postojala je i prije, a ja sam oko nje stavila mašnu: kampanja se zove “Postani klasičar, slušaj glazbu za 5” i šalje specifičnu poruku. To vrijedi samo za koncerte ciklusa Lisinski subotom, a odaziv je odličan – ranije se prodavalo po pet-šest takvih ulaznica, a sad ih prodamo i do četrdeset.

Najviše se marketinškog truda i sredstava ulaže u ciklus Lisinski subotom. Namjeravate li ostale programe u tom smislu izjednačiti s ovim ciklusom ili ih bar približiti?

U konkretnom iznosu ne, ali razmjerno vrijednosti pojedinih projekata da, jer svakako želimo više PR-a uložiti u nove programe o kojima sam govorila. Na jesen planiramo pokrenuti još jedan ciklus u Maloj dvorani, ciklus komorne glazbe Lisinski da camera. Svi su nam ti programi vrlo vrijedni. Moja je ideja da Lisinski – samostalno i u koprodukciji – kreira puno više programa i naravno da treba ulagati i u njihov marketing.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kako vidite misiju i funkciju Muzičkog informativnog centra, koji je relativno nedavno integriran u dvoranu Lisinski?

MIC je, zajedno s Koncertnom direkcijom, integriran 2017., a trenutno on nije ni odjel već samo segment Multimedijsko-dokumentacijskog centra dvorane Lisinski te ima samo dvoje zaposlenika. S obzirom na to, kad govorimo o istraživačkoj i nakladničkoj djelatnosti MIC-a u zadnjih nekoliko godina, fascinantno je što je sve postigao, ali je to, nažalost, slabo poznato javnosti. Za MIC se u prvom redu treba pobrinuti dvorana Lisinski i to smatram jednim od svojih zadataka, ali to se ne može dogoditi preko noći. Razmišlja se o mogućnosti da se MIC-ova izdanja mogu kupiti u prostoru dvorane, ali voljela bih da se njegova djelatnost prije svega manifestira kroz programe Lisinskog.

Za MIC se u prvom redu treba pobrinuti dvorana Lisinski i to smatram jednim od svojih zadataka, ali to se ne može dogoditi preko noći

Dvorana vapi za sanacijom, gorući problemi su krov koji prokišnjava i klimatizacijski uređaj. Što se događa na tom planu?

Baš smo danas imali sastanak s izvođačima radova vezan uz sanaciju ravnih krovnih terasa, a to bi se trebalo obaviti ovog ljeta. Govorim samo o sanaciji krovišta.

Planirate li u koncertnim prostorima uvesti ometač signala za mobitele, kako se koncerti više ne bi prekidali zbog zvonjave?

Naša stalna publika, pri čemu prije svega mislim na posjetitelje ciklusa Lisinski subotom, dobro poznaje koncertni bonton. Mislim da ne treba ometati mobitele, već bolje naučiti publiku ponašanju u dvorani. To se ne radi samo snimljenim upozorenjima koja puštamo na početku i poslije stanke svakog koncerta, već i na puno širem planu: stvaranjem publike koja redovno dolazi na koncerte. Za različite koncerte vrijede i različita pravila, no generalna pravila ponašanja moraju postojati, a ona se mogu iskomunicirati na puno načina.

Mislim da ne treba ometati mobitele, već bolje naučiti publiku ponašanju u dvorani

Postoji i kućni red za posjetitelje, prema kojem je – kad sam došla – u dvorani još uvijek bilo dopušteno pušenje pa mogu reći da sam, eto, zabranila pušenje u Lisinskom. Kućni je red, osim na mrežnim stranicama, otisnut na poleđini svake ulaznice pa smo osvježili ikone kojima se sugerira što je u dvorani dopušteno, a što zabranjeno.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Postoje li ikakva razmišljanja o suradnji s budućim Centrom Paromlin, s obzirom na to da ćete biti prvi susjedi?

To je stvarno još jako daleko. Gradilište se najavljuje već neko vrijeme i čak smo imali sastanak s izvođačima radova, htjeli smo se pripremiti, budući da je dvorana osjetljiva na velike radove u neposrednoj blizini. Navijamo da taj projekt u realizaciju krene što prije, jer nam je svima stalo da u Zagrebu imamo još jednu vrlo važnu kulturnu ustanovu. Kad se to ostvari, sigurna sam da će biti  puno tema za razgovor o potencijalnoj suradnji i drago mi je da će kulturna jezgra oko Lisinskog ojačati.

Postoji li neka koncertna dvorana koja Vam je uzor, čije Vam je djelovanje pomoglo u oblikovanju zamisli o vođenju Lisinskog?

Imam više uzora, svaka dvorana nešto radi dobro. Elbphilharmonie ima fantastične programe za djecu i mlade, za cijele obitelji; imaju čitav odjel koji se samo time bavi i u kojem je zaposleno petnaestak ljudi, što je za nas nedostižno. Stalno proučavam njihove newslettere da vidim što su novo smislili, a postoji i ideja da se s njima povežemo i da s nama podijele svoj know how, da nas mentoriraju. Tu je i Tonhalle Zürich koja je prošla kroz obnovu, što čeka i našu dvoranu, pa često proučavam njihove starije projekte da vidim kako su se snalazili dok nisu imali prostor.

U njemu postoji mnogo prostora koji zjape prazni, a koje bi trebalo reanimirati

Koliko bi mogla trajati cjelovita obnova Lisinskog?

Trenutno još uopće ne znamo kad bi obnova mogla krenuti, radi se na glavnom projektu koji smo na neko vrijeme zaustavili kako bi ga se spojilo s planom vezanim za programsku tehniku i za novu funkcionalnost dvorane, koji moramo napraviti do kraja ljeta. Prema zaustavljenom projektu dvorana se trebala vratiti u prvobitno stanje, a moja je ideja da se Lisinski u takvo stanje treba vratiti samo izgledom.

U njemu postoji mnogo prostora koji zjape prazni, a koje bi trebalo reanimirati, pretvoriti u prostore susreta publike i umjetnika ili glazbenih profesionalaca različitih profila, u radioničarske prostore, možda i knjižnicu ili u neku prodavaonicu vezanu za Lisinski. Ali kad sanacija jednom krene, ona neće trajati kraće od dvije-tri godine.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr