Tomo Miladinović (Rezerve): „Tko se želi baviti glazbom, bježi iz Makarske"

Makarske Rezerve unatoč brojnim kadrovskim promjenama uspješno nastavljaju dalje i nakon singla “Chayenne” pripremaju svoj drugi album

Rezerve će nastupiti u zagrebačkom Boogaloou

Iako osnovan prije desetak godina, za makarski bend Rezerve čuo sam prvi put prije tri-četiri godine sasvim slučajno, no njihove prve pjesme nisu me osobito dirnule. U međuvremenu Rezerve izdaju dugosvirajući materijal Ravno u zamku i pokupili su par glazbenih nagrada.

Prošlog ljeta imao sam ih priliku poslušati na novom air festivalu, Kawa fest u Solinu, i ostao istovremeno oduševljen i razočaran. Oduševljen sjajnim nastupom prpošnih Makarana koji su dotad odradili mali milijun koncerata, a razočaran svojom prosudbom kako se radi o prosječnom bendu.

Riječ je o iznimno potentnoj skupini koja 24. veljače svira u zagrebačkom klubu Boogaloo sa svojim splitskim prijateljima Justin’s Johnsons. O zagrebačkom koncertu na kojem će promovirati novi singl ”Chayenne”, kao i dio materijala s novog nadolazećeg albuma, te o mnogim drugim zanimljivim temama razgovarali smo s bubnjarom i producentom, Tomom Miladinovićem.

Ove godine zatvarate prvu dekadu djelovanja.  Kakav je osjećaj kad bacite pogled na glazbeni vremenski retrovizor?

Da, vrijeme leti, a nama i dalje isti film u glavi: sanjamo pozornice, slavu i novčiće. Šalu na stranu, brzo je proletjelo i lagao bih kad bih rekao da nije bilo uspona i padova. Od izdavanja EP-ja i albuma, osvajanja nagrada, svirki pa do pandemije i odlazaka dragih nam članova iz benda. Sve su to stvari koje prate životni vijek jednog benda. Bavljenje glazbom neki, a pogotovo oni koji se njome ne bave, olako shvaćaju. Neki kažu da je bolja od sporta jer se njome možeš baviti i kad si star, ali ja se s time ne slažem. Da bi bio uspješan, moraš stalno biti aktivan, kreativan i u današnje vrijeme socijalno osviješten te sposoban reklamirati se. Nije isto kad imaš 20 ili 40 godina multitaskati i svirati rock’n’roll. Evo, mi se i dalje borimo s tom zadnjom stavkom, ali srećom imamo dobre prijatelje i ljude koji nam u tome pomažu. Puno se toga mora posložiti da na kraju možeš reći da si imao uspješnu karijeru, ali prije svega to moraš voljeti, bez obzira na krajnji rezultat. Mi smo takvi (bar ovi koji su ostali u bendu), volimo to što radimo i veselimo se novim izazovima, koncertima i albumima. Smatram da smo za deset godina puno napravili, ako uzmemo u obzir to da smo do prije godinu dana bili razdvojeni u tri grada: Tučepi, Zadar i Zagreb. Nagledali smo se mnogo bendova koji nisu dočekali ni dvije godine postojanja, a mi guramo jako u desetu. Tako da smo prvenstveno jako zadovoljni što smo toliko dogurali i što smo već prošli mnogo dječjih bolesti kao bend.

Gledajući postave benda u ovih desetak godina, primijete se učestale sviračke promjene, čak i glavnog vokala. Nije li to jedan od razloga ipak nedovoljne afirmacije?

Da, potpuno si u pravu; dosad su kroz bend prošla četiri basista i dva pjevača. Malo ću se našaliti i reći da su basisti zamjenjivi, ali s pjevačima je dosta zeznuto jer je pjevač zasigurno ključan faktor za bend, pogotovo ako je i autorski uključen u stvaranje. Kad nam je Šime za vrijeme pandemije javio da odlazi iz Hrvatske, pitao sam se ima li smisla da nastavljamo kao Rezerve, jer sam bio svjestan što promjena pjevača nosi sa sobom. Ante i ja smo smatrali da možemo još toga dati kao Rezerve i da bi bilo šteta sve tako lako baciti u vodu. Srećom, tu je bio Ivo Vujčić Vujo iz ex Zbunjenih, s kojim smo već imali bend i nakon malo nagovaranja uspjeli smo ga uvjeriti da ovo sve ima smisla. Vratio nam se i Mateo Perković kao basist, inače orginalni član benda koji je spletom okolnosti opet morao napustiti bend zbog osobnih razloga. Nedavno ga je zamijenio Frane Šarić, koji je bendu uletio kao budali pleska jer je nešto mlađi i luđi od nas, što nas opet vraća na tezu da godine igraju ulogu. Afirmacija u Hrvatskoj i svijetu je u današnje vrijeme škakljiva tema, budući da živimo u „danas te ima, sutra te nema“ vremenu. Mi smatramo da samo najbolji i najtvrdoglaviji ostaju.

Preslušavajući materijale, ne mogu se oteti dojmu glazbene nostalgije osamdesetih i devedesetih. Možda će zvučati pretenciozno, ali prva glazbena asocijacija vaših ranijih radova su retro vibracije Ramonesa iz svoje popističke faze, kao i još nekoliko skupina tog vremena.  Hoćete li novim materijalom ponuditi nešto drukčiji glazbeni izričaj?

Da, Ramonesi su nam u početku, a i sada, uvijek bili veliki uzor. S novim albumom se definitivno čuje evolucija u bendu i bilo bi glupo da s novim pjevačem zvučimo isto kao prije. Forma Rezervi je tu i ne opterećujemo se time što će netko reći, je li mu stari materijal bolji ili lošiji. Prvenstveno radimo glazbu koja nas veseli. Mi smo uvijek bili bend koji je imao tendenciju koketirati sa stadionskim rockom i nikad se toga nismo stidjeli. Tako je i sad, na albumu ima punk rocka, stadionskih balada, ali i punokrvnih pop pjesama. To smo mi. Prečesto nas pitaju na koje bendove „vučemo“ i koji su nam uzori. Na ovo prvo već neko vrijeme odgovaram da „vučemo“ sami na sebe, na Rezerve. Smatram da nas je lako prepoznati kad nas se čuje, imamo svoj zvuk i stil satkan od naših uzora. Svatko od nas u bendu ima svoje favorite u glazbi, a oni koji su nam zajednički najčešće završe kao inspiracija za stvaranje.

Makarski bend odlično surađuje sa splitskim TBF-om i beogradskim kvartetom Artan Lili

Nick Cave je jednom rekao  za časopis NME, nakon hvalospjeva vezanih uz njegovu glazbenu originalnost: „Hm, originalnost je precijenjena stvar. Možda je samo moj mozak bolje upio razne glazbene informacije koje je odnekud dobio i preradio ih na svoj način.“ Što misliš o toj tezi?

Odlično rečeno. Što netko može novo ponuditi, a da već nije odsvirano? Nas stalno stilski trpaju u nekakav punk, što nije točno. Osim spomenutih Ramonesa, ima u našoj glazbi utjecaja i Toma Pettya, The  Clasha, The Strokesa, ali i nekih domaćih glazbenika te bendova koji nemaju nikakve veze s punkom. Nipošto ne želim reći da nekoga kopiramo, to bi bilo ravno glazbenom samoubojstvu. Ali da na nekoj podsvjesnoj razini ima utjecaja onoga što slušamo, sigurno ima.

U svojim pjesmama najčešće promovirate ljubav. Onaj drugi rockerski dio koji bi po vokaciji trebao govoriti o društvenim temama rijetko se pojavljuje u vašim tekstovima. Je li turističko okruženje u kojem se vrti veliki novac glavni krivac za to?

Društvena tema u glazbi je jako česta upravo kod umjetnika koji nisu socijalno ugroženi i imaju novca. Mi smo kao bend odmah u početku bili suglasni da nas takva inspiracija ne interesira. Uvijek smo tematici pristupali na jednostavan i romantičan način. Odatle se i pojavila ta izjava da pišemo samo ljubavne pjesme. Iako se na novom albumu nalazi par pjesama društvene tematike, pristupili smo im na jedan djetinjast i romantičan način, što nam je uvijek bio cilj.

Imate li spoznaju koliko ste zastupljeni u eteru?

Svakako ne onoliko koliko bismo htjeli, ali trudimo se to popraviti. Nažalost, sviramo rock’n’roll u vrijeme kad je sve popularnije od njega i nije lako postići vrtnju, pogotovo kad si manje poznat. Jednostavno te urednici koji nisu čuli za tebe preskaču. Naravno, nije sve tako sivo, na nekim radijskim postajama nas redovito puštaju i prate. Navodno nas solidno slušaju i po Slavoniji.

Pri kraju prošle godine izbacili ste singl ”Ne voliš dečke” kao svojevrsnu parodiju na folk scenu. Ponekad mi se takve parodije čine kao svjesni upliv u folk teren.

Tko god je poslušao pjesmu, svjestan je da je samo spot parodija na DmSAT spotove iz Srbije. Na taj potez odlučili smo se jer smo imali prekratak deadline za singl i činilo nam se prigodnim da kad već radimo spot na brzinu, tako stvarno i bude.

Rezerve nastupaju po cijeloj Hrvatskoj

Možemo ga mi ironizirati do mile volje, ali se turbofolk pokazao jako žilavim i iznimno popularnim, zar ne?

Nemam ništa protiv folk muzike, dapače volim čuti ”Lopova”, ”Zidove”, ”Ličnu kartu” i ostale klasike, da ne govorim o starijoj narodnoj muzici, o Miroslavu Iliću, Tomi Zdravkoviću… Kad je Džej umro, bio sam pijan dva dana. Apsolutno razumijem zašto to ljudi vole slušati. Kao u svakoj umjetnosti, tako i u glazbi: ima one bolje i one lošije.

Prošlogodišnji novi koncertni festival Kawa fest ponudio je nekoliko zanimljivih imena dalmatinske rock scene. No, je li priča kako je scena u Dalmaciji nikad življa u posljednjih desetak godina malo prenapuhana?

Vrijeme će pokazati. Ima odličnih mladih bendova: Djigibaoo, Zo, Splitters… Ono što me najviše veseli je to što u Splitu postoji jako zajedništvo na sceni, svi jedni druge podržavaju. Tako je bilo u zlatno doba, kad su se Gibo, Dino, Ban, Belan i ekipa uvijek držali skupa. Svi su uspjeli. Taj osjećaj mi daje nadu da će se iz toga svega nešto dobro dogoditi.

Živost dalmatinske rock scene ne prati klupska atmosfera, osim šibenskog Azimuta i splitske Kocke u Dalmaciji ne postoje mjesta gdje bi bendovi mogli svirati. Usprkos toj činjenici koncertno ste itekako aktivni…

Naša svirka nije okrenuta nekom posebnom regionalnom području pa taj podatak, koliko god bio poražavajuć, nama ne igra ulogu jer sviramo po cijeloj državi. Tijekom godina ostvarili smo puno poznanstava i prijateljstava koja nam pomognu kad treba. Zajedništvo je ključ uspjeha. Nakon pandemije nije nam bilo lako reaktivirati kontakte, no u zadnje vrijeme napokon opet imamo booking agenta i sve se pomalo vraća na staro.

 Svirali ste s mnogim popularnim glazbenim skupinama. Je li vas se netko posebno dojmio?

Imali smo sreće svirati s najvećim imenima estrade, a većinom su to odlični ljudi s kojima dijeliš zajedničku strast prema glazbi. Nikad nam se nije dogodilo da smo naletjeli na bend kojem smeta to što nastupamo prije njih ili iza. Dapače, s mnogima smo ostali odlični prijatelji. Od bendova koje bih istaknuo definitivno bih spomenuo naše dobre prijatelje iz TBF-a, koji su nas među prvima prepoznali, vjerovali u nas i zvali nas više puta da sviramo s njima. Nedavno smo nastupili dva dana zaredom s Artan Lili u Beogradu. Bojan i ekipa su najdivniji ljudi na svijetu, naši veliki prijatelji. Takva podrška se rijetko viđa. Da te netko zove da sviraš s njima bez ikakvog drugog motiva osim da te podrži, nešto je najljepše što ti se može dogoditi!

Uz vas, u  Makarskoj djeluju još dva zanimljiva benda, post-punk bend Spiridon i jazz sastav Ma Bossa. Ima li ih još?

Nadodao bih Pardon, Riks i Tople Mungose, Ischariotzcky, Kuglu… Ima nešto bendova, stilski je šareno, neki su ambiciozniji od drugih, ali tako to ide: mala smo sredina i mnogo odličnih glazbenika iz Makarske rivijere živi u Zagrebu. Nikad se nije išlo u Makarsku baviti glazbom nego turizmom i građevinom. Uglavnom, onaj tko se želi baviti glazbom, bježi odavde.

Osim Ramonesa, u glazbi Rezervi ima utjecaja i Toma Pettya, The Clasha, The Strokesa…

Gledajući veći dio vaših spotova, primijetio sam da je u izradu uloženo mnogo truda, vjerojatno i novca. U jednom od spotova gostovali su glumci splitske kazališne skupine PlayDrama.  Bendovi se sve više žale kako se spotovi sve manje puštaju na hrvatskim TV stanicama. Isplati li se onda ulaganje?

Da, volimo spotove i nekako smo odmah u početku imali ambiciju da taj dio radimo kako treba. Novac od svirki skupljamo pa ulažemo u spotove i dim mašine. Jedino tako se može pratiti nivo koji mi želimo. O formatu televizije u Hrvatskoj nema se što puno trti reći; ako nemaš dobar PR, da ti gurne spot u neku emisiju poput Kod nas doma i sl., ostaje samo YouTube. Opet, ne treba se žaliti… Kako je tek bilo bendovima prije YouTubea? Mi smo mišljenja da se svako ulaganje isplati i da bendovi najčešće griješe kada važu treba li u nešto ulagati ili ne.

Nakon što se četiri puta nagrada Milan Mladenović (simbol glazbene inovacije i umjetničkog izričaja novih autora) održala u Beogradu, prošlogodišnja  nagrada dodijeljena je u Makarskoj. Za one rijetke koji to ne znaju, Milanova majka bila je Makaranka, a jedan od najvećih hitova EKV-a ”Modro i zeleno” posvećen je Makarskoj. Uz Partibrejkerse i Artan Lili svirali ste i vi. Kako je bilo?

Da, velika nam je čast bila nastupati na makarskom izdanju tog festivala. Bilo je odlično i spomenuo bih da je velikim dijelom za realizaciju toga događaja u Makarskoj odgovoran naš gitarist Ante Puharić, koji je i sudjelovao u organizaciji samog festivala i ideji da se taj događaj dovede u naše mjesto. Podržavamo takve događaje i svaku mogućnost da se baci svjetlo na nova umjetnička imena.