16
stu
Intervju

35 godina benda

Stanko Šarić (NHT): „Otvoreni smo za svaku suradnju u kojoj vidimo smisao i izazov“

Fotografija najboljih hrvatskih tamburaša, Stanko Šarić u prvom planu s tamburom u ruci

NHT 35 godina / foto: promo (lustracija: Igor Jurilj)

share

S više od 30 glazbenih albuma i sedam diskografskih nagrada Porin, Najbolji hrvatski tamburaši, nekada Zlatni dukati, perjanica su novoskladane hrvatske narodne glazbe. Ove godine obilježavaju 35 godina profesionalnog djelovanja na glazbenoj sceni. Nakon velikog koncerta koji su održali pred više od tri tisuće prijatelja i poklonika u rodnom Štitaru, taj će jubilej obilježiti i dvama koncertima u KD Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Prvi koncert, koji će se održati 17. studenog, već je rasprodan, dok su za drugi, 20. studenog, karte još uvijek u prodaji.

Uoči prvog rođendanskog koncerta razgovarali smo sa zaštitnim licem sastava, pjevačem Stankom Šarićem, koji je s nama podijelio da je spomenuti koncert rasprodan mjesec dana unaprijed, iako se vijest o njemu širila isključivo usmenim putem i društvenim mrežama, bez plaćenih oglasa.

Za Šarića su društvene mreže neizostavan dio svakodnevice. „Putem njih se informiramo, učimo, ali i s drugima dijelimo informacije o sebi. Ja sam, osobno, prvi profil otvorio više iz neke znatiželje, ali sam vrlo brzo, i za mene iznenađujuće, uvidio njihov potencijal u poslovnom, ali i privatnom smislu,“ kaže Šarić koji, godinama usprkos, ne razmišlja o mirovini.

No priznaje da ga na godine sjete ljudi kojima je okružen, njegova djeca, mlađi kolege u sastavu, poklonici koji se nisu bili ni rodili kad je krenula njegova karijera. Kako sam kaže, sve se češće nađe u situacijama u kojima shvati da je najstariji u društvu. „Stoga mi je dragocjeno provesti vrijeme sa starijima od sebe, čuti njihova iskustva i spoznaje po raznim temama, jer na taj način shvatite kako, uz preduvjet dobrog zdravstvenog stanja, život može biti zanimljiv i sadržajan i u poznim godinama,“ poručuje Šarić. Dodaje da to ujedno znači da je mlađima u svom okruženju baš on ta, zbog iskustva zanimljiva, starija osoba.

Monografija o Najboljim hrvatskim tamburašima, Nek’ me pamte gradovi, objavljena je prije točno 10 godina, u povodu 25 godina profesionalnog djelovanja Najboljih hrvatskih tamburaša. Na gotovo 250 stranica te kroz više od stotinz fotografija opisan je njihov rad od samih amaterskih početaka sve do te slavljeničke 2012. godine. Šarić je za nas izdvojio tri najvažnija trenutka u toj priči.

„Prva je zasigurno 1987. godina, kada smo 1. srpnja započeli našu profesionalnu karijeru. Iako smo svirali i ranije, gotovo u istom sastavu, tog smo dana odlučili napustiti naša dotadašnja radna mjesta i živjeti isključivo od glazbe. Srećom danas mogu reći da nismo pogriješili. Druga velika prekretnica dogodila se 1997. godine kada smo, nakon prekida suradnje s dotadašnjim menadžerom, morali promijeniti ime. Tad smo vjerovali da će „Najbolji hrvatski tamburaši“ biti privremeno rješenje, ali zadržalo se evo već punih 25 godina. I treća bi svakako bila za nas tužna 1999. godina, kada nas je tragično napustio naš neprežaljeni kolega Hrvoje.“

„Prsluci u kojima nastupamo duže od 35 godina stilizirane su verzije tradicionalne muške narodne nošnje iz našeg rodnog kraja, u kojoj smo kratko, još kao amaterski sastav, nastupali. Međutim, kad su se svirke intenzivirale, na prijedlog našeg tadašnjeg menadžera izrađeni su prsluci prilagođeniji pozornici te višesatnom sviranju, a opet dovoljno prepoznatljivi slavonski,“ odgovorio nam je na pitanje čija je ideja bila najdugovječniji zaštitni znak sastava – crveni i zeleni prsluci.

Zanimalo nas je traže li ikad obožavatelji primjerak prsluka za sebe? Naime, nama odraslima u kapitalizmu ti prsluci zvone službeni bendovski merch. „S obzirom na to da je riječ o ručnom radu posebno osmišljenom i izrađenom za nas, rijetko se dogodi da nas netko traži primjerak za sebe, ali bude molbi za fotografiranje u njima što nam, naravno, imponira,“ priznaje Šarić.

Čitajući knjigu Darka Derviševića, Hrvatska tamburaška scena (1980 – 2022.), za koju je Šarić napisao jedan od predgovora, stekli smo dojam da među starim tamburašima ima dosta bunta. On je ponajprije usmjeren na zanemarivu zastupljenost tamburaške glazbe u medijima. Ipak, opća predrasuda da tambure (kao i klape) idu ruku pod ruku s kulturom i drugim politikama, opstaje.

„Možda sam već pomalo i dosadan kada govorim kako mi se čini nedostatnim koliko je tamburaška i uopće hrvatska narodna glazba zastupljena na radijskim i TV postajama, naročito onim javnim za koje plaćamo pristojbu i od kojih očekujem neskrivenu podršku hrvatskoj glazbi općenito, pa tako i narodnoj i tamburaškoj,“ komentira Šarić. „Mi smo u karijeri snimali pjesme i sa žestokim rokerima i s pop pjevačicama i s filharmonijom tako da smo otvoreni za svaku suradnju u kojoj vidimo smisao i izazov,“ odgovara na pitanje bi li surađivao s autorima, koji su nešto direktniji u svojoj kritici vladajućih struktura.

Uskoro će na našem portalu biti objavljen članak o novoj, alternativnoj tamburaškoj sceni, koji propituje njezine postulate i obilježja. Naš sugovornik nije nam rekao puno o tome što misli o tamburaškoj glazbi koja zaobilazi nostalgične, nacionalne i zavičajne teme te pjesmotvoračke obrasce tamburaških pjesama, ali napomenuo je da glazba univerzalni jezik i da uvijek nađe svoju publiku.

„Tako smo i mi početkom osamdesetih na glazbenu scenu donijeli neke nove aranžmane, ali i teme kroz novokomponirane skladbe koje je publika izvrsno prihvatila i od kojih živimo evo već 35 godina“, dodaje Šarić te zaključuje da će o tome „koliko tamburica može biti alternativna na kraju ipak odlučiti publika“.

Život Stanka Šarića, kao i životi drugih članova sastava, odvija se u Zagrebu. „Zagreb je grad u kojem sam odrastao, s obzirom na to da sam u njemu išao u srednju školu i studirao. To je grad u kojem sam počeo svirati, u kojem su rođena i odrasla moja djeca, sad već odrastaju i moji unuci. Samim time, u Zagrebu je moj dom,“ kaže Šarić.

No na kraju se vraća svom rodnom mjestu i ponavlja „Štitar je ono toplo oko srca, najranija sjećanja, ona sigurnost i radost dječjih dana, doživotna veza i prijateljstva te vječita profesionalna inspiracija.“

Moglo bi Vas zanimati