Vinko Barić: „Trap ne može biti opozicija ničemu nego zdravom razumu“

Nakon dva rasprodana izdanja rock monografije Hrvatski punk i novi val 1976.-1987., jedine kompletne studije o glazbenom fenomenu u Lijepoj našoj, Vinko Barić je u vlastitoj nakladi objavio još jedno enciklopedijsko djelo koje tematizira punk i novi val

Upravo objavljena Diskografija Ex Yu punka i novog vala

Vinko Barić rođen je turbulentne 1980. godine, koja je označila početak političkih previranja u bivšoj državi, istovremeno i eksploziju rock glazbe, posebno novovalnih bendova. Puno se toga može nadrobiti u njegovu životopisu: akademski slikar, vrhunski crtač stripova, punk glazbenik, poljoprivrednik, zanatlija, talentirani kuhar. Ipak, ono što mu je najviše kreativno odredilo život dva su rasprodana izdanja rock monografije Hrvatski punk i novi val 1976.-1987., jedine kompletne studije o glazbenom fenomenu u Lijepoj našoj.

Odnedavno je pridodao još jedno iznimno publicističko izdanje, Diskografiju Ex Yu punka i novog vala. Većinu tema zagrebli smo u ležernoj atmosferi ispijajući kavu, s prekrasnim pogledom na Riku, kako u Solinu zovu rijeku Jadro. Za početak me zanimalo ono esencijalno pankersko pitanje: je li punk mrtav ili nije.

Pa recimo da stari punk još nije sasvim klinički mrtav jer – u Zagrebu sam bio na koncertu legendarnih Vibratorsa, koji su započeli davne 1976., a evo čak i stari, proto punk bend Death nastao 1971. još uvijek svira i nastupa okolo. Slušateljski također ne može biti mrtav jer ga održavam na životu uz punk rock slušaonice koje vodim svako malo u klubu EKS. Izvorni punk evoluirao je osamdesetih i devedesetih u nove hibride iz kojih su izišli Green Day ili Blink 182. U svakom slučaju ponovit ću besmrtnu Exploitedovu parolu – Punk’s not dead! Iako zvuči malko izlizano, punk je još uvijek tu s nama već 45 godina.

Što donosi tvoja knjiga Diskografija Ex Yu punka i novog vala, očekuješ li uspjeh?

Ako se uspjehom može nazvati naklada od tristo komada, onda očekujem uspjeh. Sad šalu na stranu, predviđam istu sudbinu kao i s izdanjima knjige Hrvatski punk i novi val 1976.-1987. jer novi val je zahvalna tema i još se mnogi s nostalgijom sjećaju glazbene eksplozije na ovim prostorima. Ex YU scena mogla je kreativno parirati razvikanoj engleskoj sceni. Ljudi su na hrvatsko izdanje jako dobro reagirali pa nisam mislio da postoji potreba za nekim većim izmjenama. Što se tiče sadržaja i opreme, knjiga je bogato ilustrirana s dosad najkompletnijim prikazom tog vremena. Zastupljeno je 440 bendova i 650 albuma. Kao i s izdanjem o hrvatskom punku i novom valu, do informacija sam dolazio na svakojake načine. Pokušao sam pronaći doslovno sve one koji su glazbenim djelovanjem sudjelovali u velikoj priči jednog vremena. Zanimljiv je, recimo, podatak da je Crna Gora u novovalnoj euforiji imala samo jedan diskografski aktivan elektronički post punk projekt sredinom osamdesetih. Pronašao sam i dvije skupine iz nama tada egzotične Prištine. Diskografija Ex Yu punka i novog vala prikazuje široku paletu i raspon kako bendova i stilova, tako i regija diljem bivše Jugoslavije, tj. koliko je zapravo tadašnja supkultura bila široka i sveobuhvatna. Knjiga je u boji, mada je bilo jako teško doći do kolornih fotki bendova iz sedamdesetih i osamdesetih. No moralo je biti u koloru radi reprodukcija od oko 650 omota LP-jeva, CD-ova, CDR-ova, kaseta i singlica. Neke omote posudio sam iz diskografskih kolekcija prijatelja i poznanika pa sam ih fotografirao ili skenirao za reprodukcije u knjizi. To su mali dragulji grafičkoga postmodernog dizajna kad je on kod nas bio u zenitu. Vrlo inspirativno i poticajno u vizualnom smislu, snažno i upečatljivo.

Kako je primljena tvoja prva knjiga?

Ljudi iz struke i brojni bendovi pohvalili su prvo izdanje shvaćajući kako ogroman rad nije ostao nezamijećen, što me jako veseli. Koliko sam dobio informaciju, Siniša Škarica me čak preporučio za književnu nagradu Kiklop, ali sumnjam da ću je ikad dobiti jer bi za takvo što iza mene trebala stajati čitava jedna mala mašinerija, veze i poznanstva. Oni koji me dobro poznaju znaju kako u tom segmentu ne stojim baš najbolje.

Žao mi je što si se opet ograničio na vremensko razdoblje od 1976. do 1987. Smatraš li da glazbena kreativnost nakon tog vremena nije bila vrijedna tvojega istraživačkog rada?

Vrijeme poslije jednostavno stilski ne upada u izvorni punk i novi val. Došli su novi stilovi, a s njima bih mogao produživati vremenski period do beskraja. Ima, eto, i enciklopedija hrvatskoga milenijskog rocka, koja, nažalost, nije dobro obrađena. Recimo, ne spominju nijedan od moja dva punk i electro punk benda, a bilo nas je na sceni. Smatram da bi opet netko drugi trebao kvalitetnije obraditi devedesete godine u hrvatskom rocku, a i sedamdesete.

Enciklopedije i monografije iziskuju puno vremena i studioznosti, ali uz današnje tehnološke alate posao je dosta olakšan. Koliko sam upoznat, nisi imao tu privilegiju jer mnogi od navedenih bendova nisu internetski zastupljeni. Kako si dolazio do svih silnih podataka?

Čestim istraživačkim putovanjima i razgovorima s oko devedeset sudionika ondašnje scene, jednim dijelom ipak putem famoznog interneta pa uvidom u fotografske, diskografske zbirke, arhive, npr. tadašnjega omladinskog tiska. Frontmen Parafa poslao mi je paket od kilograma ugovora, flajera, originalnih fotki i negativa, novinskih izrezaka i slično. Nešto mi je materijala ustupio i Zlatko Gall, koji je napisao predgovor te rock novinar Jerko Radić. Je, pomoglo je tu dosta ljudi, to je obiman materijal. Za potrebe prve knjige kupio sam pedeset brojeva Poleta iz razdoblja od 1980. do 1982., pedeset brojeva Džuboksa iz istih godišta, a posjećivao sam i novinsku arhivu Muzeja grada Splita te Sveučilišnu knjižnicu, pa fonoteku Radio Študenta u Ljubljani i slično. Uđeš u rudnik i onda kopaj podatke koji ti trebaju, uz puno rada i strpljenja.

Čuo sam priču kako si nakon dvije godine rada na prijašnjoj monografiji većinu materijala bacio u smeće i krenuo iznova. Istina ili marketinška floskula?

Na nesreću, nije floskula. Istina jest da prvi rad još nije bio do kraja stilski uobličen, bio je nešto tipa, work in progress. Nakon prvih dodatnih istraživanja i jednog dijela rukopisa, odlučio sam sve ponovo napisati. Učio sam pišući i radeći, izgrađivao polako svoj, vlastiti stil. Iza mene je ostalo oko stopedeset stranica odbačenog rukopisa. Inače, drugi pokušaj koji je uspio nastao je prvo u rukopisu i tek onda sam tekst unosio kompjutorski u fajlove. Možda izgleda čudno, ali tako mi je lakše pisati i raditi.

Vinko Barić i njegov drugi enciklopedijski rad

Koje su glazbene scene po tebi odigrale najveću ulogu u promociji punka i novog vala?

Najveća je unutar Jugoslavije bila upravo hrvatska punk i novovalna scena u kojoj je prednjačila Rijeka, a po inventivnosti i originalnosti najbitnije su bile ipak slovenska i makedonska. Slovenski punk i makedonski dark žanrovi izvorni su sami po sebi i nisu kopija zapadnih uzora. Ne treba zanemariti ni sjajnu beogradsku alternativnu scenu početkom osamdesetih te sarajevski pokret new primitives.

Kad već spominješ riječku scenu, nije li čudno da bendovi poput tada iznimno popularnih Termita, sjajnih alter rockera Grada, Fita, ispaljenog Grča ili, po meni najboljih predstavnika power popa, Ogledala, u to vrijeme nisu mogli pronaći izdavača u realnom vremenu?

Da, s izuzetkom Parafa, Grča kojima je slovenski SKUC objavio zajedničku kasetu 1983. s Mrtvim kanalom i Termita koji su početkom osamdesetih predstavljeni na kultnoj kompilaciji Novi punk val 78-80 s tri svoje pjesme… Istina, nepravda je djelomično ispravljena tek devedesetih i dvijetisućitih, i to arhivskim izdanjima ovih bendova. Zašto nisu prepoznati u realnom vremenu, to je pitanje za širu diskusiju. Ipak, moram istaknuti, tadašnji Jugoton je Termitima dao šansu za LP još te iste 1981., no oni su svoju priliku propustili zbog vlastite greške ili ludosti. Ali, to su Termiti. Bilo je još dobrih bendova bez samostalnog vinila, recimo srpske Fleke ili izvorne Boye.

Moja generacija u formativnim  godinama bila je uvijek kontra političkog elitizma. Izdavali smo fanzine, kreirali provokativne radijske stanice, omladinski tisak, borili se za bolje stvari u društvu. Danas gledam mlađe generacije udubljene u mobitele, igrice, nezainteresirane za bilo kakve promjene… Ili je trap možda novi punk?

Trap novi punk? Ja bih to nazvao bizantinskim folk-rapom, nema to baš nikakve veze s undergroundom. Pa pogledaj, čovječe, kako se samo oblače, kao da se vraćaju sa svinjokolje! Mlađe generacije toliko su inertne… Evo, tzv. generacija Z svojim najnovijim dostignućem smatra polusatne šetnje s isključenim mobitelom. I kako takva omladina, jedino obučena za svinjokolju, a drugi udubljeni u smartfone može biti politički i društveno svjesna ili relevantna? Traperi pjevaju o tome kako skrivaju pet grama speeda u mudantama i oduševljavaju se botoksom nafilovanim guzicama, a to nije politička svjesnost niti ikakva opozicija. Ne mogu nikako bit opozicija ičemu osim zdravom razumu.

Nakon iznimno zabavnog punk benda Ilija i zrno žita, oformio si Naporno suicid,  koji se više naslanja na elektroničke ritmove. Čini mi se da je legendarni prepjev pjesme “Croatio iz duše te ljubim (Nek tebi kušin bude stina)” i dalje forte tvojih koncerata. Pjesma, koliko mi je poznato, nije svima najbolje sjela. O kome je riječ?

Pa ako nije sjela Braliću i klapi Intrade, meni će bit baš drago. To je već naša prastara pjesma, a imamo i dosta novijih s još aktualnijim temama. Vremena se mijenjaju, teme se stvaraju, a na nama je da ih upratimo i komentiramo na svoj način. Borba protiv konformizma se nastavlja. Upravo pripremamo mini turneju zvanu B.R.P Tour sa svirkama u Benkovcu, Rijeci i Puli, kojoj smo pridodali i Zagreb. Moram se pohvaliti da smo čak dvaput nastupili i u Pragu.

Dinko i Vinko: naš novinar Dinko Fazinić i Vinko Barić

Nedavno smo na našem portalu ugostili Franu Mihalja, koji tvrdi kako dalmatinska rock scena nije bila odavno tako živa. On je nabrojio par bendova na koje treba obratiti pozornost. Imaš li ti neke svoje favorite?

Iskreno ne pratim sve stilske izričaje. Što se tiče punka za koji sam relevantan, u Dalmaciji su Šibenik i Zadar meni zanimljivi gradovi. Recimo, sviđa mi se ovaj comeback šibenskih bendova Nula, kao i Stratusa, koji se uspješno vratio na scenu nakon 27 godina. U Zadru je glazbeni comeback uradila skupina Alergija. Od splitskog nazovimo undergrounda, koji je skoro pa nečujan, očekivali smo Vucu nakon njegovih najava o novom, sedmerostrukom albumu sa Živim blatom, ali on je odlepršao u Južnu Ameriku.

Druga tvoja velika ljubav su stripovi. Do sada si objavio pet-šest stripova, bio urednik fanzina Majdanska garaža. Čini mi se da stripovi – kao i sva ostala tiskovina – prolaze fazu slobodnog pada. No, kao da prkosiš tom trendu jer vani je tvoj friški strip Lavanderman – Zatvorske priče, čiji scenarij potpisuje Toni Faver. Što je posrijedi?

Riječ je o tvrdoukoričenom albumu od 160 stranica, a sjedinjuje epizode Lavandermana koje sam crtao od 2009. do 2023., kao i dvije potpuno nove epizode te ilustriranu kuharicu uvrštenu u album. To je moj šesti strip album od 1997. Znači, paralelno uz promociju nove knjige ide i promocija tog strip albuma. Čeka me intenzivan promocijski period i to me jako veseli jer volim interakciju s ljudima.

Kultni vinkovački crtač stripa Dubravko Mataković tvoj je veliki fan, no ima i onih koji ne dijele ushit tvojim radom. Je li to uistinu tako?

Točno, radi se o pojedinim facama koji su roman Dogodovštine Baroknog Čovjeka proglasile nepismenim, samim tim uskrativši novčanu potporu za njegovo izdanje. To govori o njihovu kulturnom dosegu i svjetonazoru, a čini mi se po starome dobrom običaju kako se sredstava dijele po rođačkoj osnovi. U principu, ta komisija sastavljena je od nekih profesora, neuspjelih književnika i pjesnika amatera, kao i od propalih kritičara pa im je to idealno mjesto za liječenje frustracija. Međutim, ne da nije naštetilo stripu, dapače, rasprodao se rekordnom brzinom. Mogu reći da su mi čak učinili dobru reklamu i ja im se od srca zahvaljujem.

Koga predstavlja Barokni Čovjek?

Naš poznati strip crtač i ilustrator Milan Trenc jednom mi je rekao da ja u svaki svoj strip unesem maksimalno sebe i mislim da sam ga poslušao. Tako, Barokni Čovjek donekle predstavlja dijelom i mene, iako ja nemam toliki uspjeh kod žena kao on. No, Barokni Čovjek, iako vremenski pripada vremenu 18. stoljeća, u globalu predstavlja ironičan prikaz modernoga zapadnog čovjeka koji je prepun mana pa je tako Barokni sklon razvratu, alkoholu i sumanutom trošenju novca, manipulacijama. Volim Baroknog Čovjeka, to mi je najdraži lik koji sam stvorio. Osim u stripu prisutan je i na nekim mojim oslikanim javnim muralima u Splitu i Solinu.

Prije dvadesetak godina diplomirao si slikarstvo, ali osim par izložbi ne sjećam se tvojih većih aktivnosti po tom pitanju. Možda najviše ono što mi je ostalo u sjećanju su naslikani Zečevi u rock klubu Kocka…

Dosad sam održao preko 35 samostalnih izložbi (od 1994., op. a.) i preko tridesetak skupnih, a sudjelovao sam i na važnim art festivalima i manifestacijama. Od toga oko šest-sedam izložbi stripova također, no sve je to možda u sjeni mojih strip i glazbenih knjiga. Trenutačno sam se prijavio na strip rezidenciju 2024. u Angoulemeu u Francuskoj pa ako prođe bit će super. A i radim novi strip u boji – Kapetan Yugoslavia po scenariju Tonija Favera.

O tebi kruže glasine kao talentiranom kuharu. Što je danas na jelovniku?

Moram priznat – mater mi zbog ljubomore ne da baš često ući u kužinu, kaže: „Moja je, ja sam je platila“. No danas će mi dopustit da napravim pekinšku patku po skraćenom postupku. To je možda i najbolje jelo koje od gušta skuham.

Baš sam i mislio da će jelo sadržavati ime nekog punk benda.

Ha-ha, tako je ispalo.