Sto godina Mingusa i barem toliko priča

Koncertom Mingus Big Banda, jednog od najboljih svjetskih jazz orkestara, u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u utorak 22. studenoga zatvoren je ovogodišnji 13. Zagreb jazz festival.

Foto: Matej Grgić

S jedne strane, bio je to još samo jedan odličan koncert pred mnogobrojnom i vrlo raznolikom publikom. Nigdje nije bilo naguravanja, nisu se potezali noževi, niti jedan bas ili stolac nije bačen ili slomljen. Čak nitko nije uzeo pušku i pucao u strop. Pa ipak, četrnaest glazbenika koliko ih se pojavilo na pozornici uspjeli su pokazati svaki svoju glazbenu osobnost, a da su pritom bez ekscesa ostali vjerni duhu jednog od najvećih velikana jazza – kontrabasista i skladatelja Charlesa Mingusa.

Poznat po jedinstvenom načinu izražavanja, svojoj originalnosti, neposrednosti, strasti, prkosu, karakteru prepunom suprotnosti, od ljubavi i nježnosti do bijesa i neustrašivosti, Mingus je u svojoj glazbi u jednakoj mjeri, ako ne još i više, težio stilskoj raznolikosti spajajući blues, crkvenu glazbu, be-bop i klasiku svirajući uvijek beskompromisno – samo Mingusa.

Foto: Matej Grgić

Tako je i Mingus Big Band, koji je u Zagrebu nastupio u sklopu turneje kojom se obilježava stota obljetnica Mingusova rođenja, izborom

Tako je i Mingus Big Band koji je u Zagrebu nastupio u sklopu turneje kojom se obilježava stota obljetnica Mingusova rođenja izborom repertoara pokazao sve kvalitete njegove vrlo kompleksne glazbe. Band je osnovala 1991. godine nedavno preminula Mingusova udovica Sue Graham Mingus, kao neku vrstu proširenja tada već postojećeg sastava Mingus Dynasty za poticaj očuvanju i daljnjim istraživanjima Mingusova opusa uz najbolje njujorške jazz glazbenike od kojih su mnogi i sâmi imali sreću s njime svirati.

U zagrebačkoj postavi samo je bas trombonist Earl McIntyre bio dio tog nasljeđa, no jačina ovog sastava nalazi se upravo u pomnom biranju najboljih glazbenika svih generacija bez obzira na porijeklo i boju kože, baš kako bi sâm Mingus, da može, zahtijevao.

Foto: Matej Grgić

Ovo nije bio prvi nastup Mingus Big Banda u Hrvatskoj, već je 2019. godine isti promotor, Dražen Kokanović, uspio band dovesti u Istarsko narodno kazalište u Puli. Dugogodišnji vođa sastava ruski kontrabasista Boris Kozlov i trubač Alex Sipiagin 2011. su na poziv našeg saksofonista Saše Nestorovića s Mingusovim programom bili gosti Jazz orkestra HRT-a. Uostalom, Alex Sipiagin već je znan gost Grožnjana i Hrvatske glazbene mladeži, a čini se da će mu se ondje slijedeće godine pridružiti i sam Kozlov.

Foto: Matej Grgić

No, koncert u Lisinskom je među publikom ipak pokrenuo posebnu oluju. S jedne strane, u dvorani je zavladala neobična koncentracija. Ovaj puta ne zbog uobičajenog problema sa zvučnom slikom, već zbog intenziteta kojim je sastav krenuo. Dok je zvuk u valovima napadao, orkestar je na pozornici djelovao opušteno i spremno na međusobne izazove. Na rasporedu su bile zastupljene neke od najpoznatijih Mingusovih skladbi, danas već poznati jazz standardi.

Foto: Matej Grgić

Opće je poznato koliko je ova glazba osebujna, kompleksna i maštovita. Mingus je, uostalom, i vrlo vješt pripovjedač. Svaka njegova skladba predstavlja neku priču, sadrži poruku. Ove su večeri glazbenici kroz glazbu odlučili pričati i o umjetnosti, ljubavi, prijateljstvu, nepravdi. Započeli su s duhovitom “E’s Flat Ah’s Flat Too”, nastavili s glasovitom “Fables of Faubus”, pričom o rasnoj segregaciji na američkom Jugu.

Foto: Matej Grgić

Ulijedila je “Peggy’s Blue Skylight”, prekrasna balada “Sues’ Changes” posvećena supruzi Sue Mingus, velikoj pokretačkoj snazi, predstavljenoj upravo kroz promjene, ritmičke zamahe, kontrastno i slobodno. Osim ljubavi, Mingusu su bila vrlo važna prijateljstva, a čini se da o prijateljstvima ovise i glazbenici ovog sastava. Osjetilo se to u skladbi “Goodbye Pork Pie Hat” koju je Mingus svojedobno spontano prvo odsvirao, pa tek naknadno zapisao kada je čuo za prerani odlazak prijatelja, legendarnog saksofonista Lestera Younga.

Osim ljubavi, Mingusu su bila vrlo važna prijateljstva, a čini se da o prijateljstvima ovise i glazbenici ovog sastava

Poslastica večeri bila je skladba “Moanin’” uz nevjerojatno inspirativan solo mlade bariton saksofonistice Lauren Sevian. Uvjerljivo i s gardom, a opet krhko i vrlo istančano baš onako kako žena može.

Foto: Matej Grgić

Podsjetila me na solo iz iste skladbe koji je za Međunarodni dan jazza ove godine posve muški izveo također na bariton saksofonu Damir Horvat uz Jazz orkestar HRT-a. Inače, lijepo je bilo vidjeti veliki broj jazz glazbenika na koncertu, od kojih je mnogo njih bilo upravo iz Jazz orkestra HRT-a, među njima i spomenuti Horvat.

Foto: Matej Grgić

Kada je 1979. Mingus preminuo – a njegov pepeo prosut u rijeku Ganges, jer je vjerovao u reinkarnaciju – možda nije mislio na reinkarnacije koje se događaju pri svakom koncertu koji izvodi ovaj i slični orkestri kada sasvim iskreno i s velikom ljubavi prenose nasljeđe koje je iza sebe ostavio. Mingus je mogao biti ljut, čak i nasilan, ali i pun ljubavi i nježnosti, a sve smo to čuli u njegovoj glazbi u Lisinskom.

Foto: Matej Grgić

Svatko ima, ili može imati sasvim svoju priču o Mingusu

. U ljubavi i ratu sve je dozvoljeno, kažu, a ljepota, iako samo u oku promatrača, uvijek je iskrena, kao i u glazbi. Ona se ne može sakriti, a nisu je skrivali niti ovi glazbenici. Bili su svoji, a svirali su Mingusa. Dio toga prenio se i na publiku koja je s ushitom komentirala učinke koje je glazba na njih imala. Čini se kako zato svatko ima ili može imati sasvim svoju priču o Mingusu.

Foto: Matej Grgić

Kao što je jednom sam rekao, “Pokušavam svirati istinu onoga što jesam. Razlog zašto je to teško je taj što se stalno mijenjam.” Nije li to i bit jazz glazbe i života koji živimo?

Foto: Matej Grgić