Baby Lasagna na Šalati vedrio publiku unatoč pljusku

Na prvom velikom koncertu u Zagrebu, na Šalati Baby Lasagna je 12. rujna predstavio pjesme toliko različite od svega što smo dosad čuli kod nas

Baby Lasagna kao da se natječe sam sa sobom u tome koliko različitih pjesama može napisati koristeći iste motive / Foto: Matej Grgić

“Uvijek neke vremenske drame oko ovih datuma” objavili su organizatori Los Angeles Agency uoči trodnevnog kraljevanja Baby Lasagne na Šalati. Unatoč tome što je lijevalo gotovo cijeli dan, nebesa su barem nakratko pomilila zagrebačku publiku pa je nastup u četvrtak, 12. rujna, započeo bez kiše. Koncerte nije bilo moguće premjestiti nigdje unutra jer u gradu nije bilo slobodne dvorane, na društvenim mrežama počele su se masovno prodavati i poklanjati već kupljene ulaznice, roditelji su negodovali jer nisu htjeli na pljusak izvesti svoju djecu, a da budem posve iskrena, ni mene baš nije privlačila ideja da stojim na kiši.

“Napokon!” uzviknuo je Baby Lasagna nakon uvodne istoimene pjesme. “Tri mjeseca spremanja i evo nas! Nismo znali šta će bit’, ali hvala vam od srca što ste tu usprkos kiši, usprkos daždu! Respect! Stvarno nas je guzica stisla!” kazao je iskreno i odmah na početku nasmijao publiku.

Još uvijek nije objavio onaj za jesen najavljeni album i koncert na Šalati trajao je svega pedesetak minuta, ali bio je sjajna prilika da predstavi glazbu koju je uspio napraviti jašući na ovako velikom valu popularnosti. Nastup je bio izrazito dobro koncipiran i dobila sam dojam da baš ništa nije prepušteno slučaju. “Stvarno smo se potrudili! Vatra, bombice, ekrani, da bude, onako, dobro”, izjavio je Purišić i potom priznao kako mu je neke pjesme još uvijek naporno pjevati i da mora skupljati dah. To uopće nije čudilo jer čovjek nije prestajao skakati otkad je izletio na pozornicu. “IG BOY” već je bio sljedeća kojom je potpirio publiku naoružanu kabanicama i čizmama, a surf rock “Good Boy Lasagna” ostavio je dojam kao da je sa soundtracka Pulp Fiction.

Rim Tim Tagi Dim / Foto: Matej Grgić

Lasagna se obratio i roditeljima koji su na koncert doveli njegove najmlađe fanove i podijelio svoje iskustvo odlazaka na koncerte svojih tada najdražih glazbenika. “By the way, ovdje ima puno mladih i moje godište, nema puno u nas mlađih, ali znam da su ti mlađi došli u pratnji roditelja. Stajali ste ovdje na kiši i čekali ste! Respect! Moj naklon! Mene su isto mama i tata vodili na Psihomodo pop i na Urbana. Sad su mi rekli da izgledam kao Urban isto”, našalio se i bacio pogled na svoje suknja-hlače. “Sigurno će dica pamtit!”, zahvalio se i posvetio im pjesmu “Stress”. Poslije je otkrio kako ga ruke u zraku uvijek podsjete na ono kad su svirali s Miach i Gršom koji imaju takve fore. “Meni je fora kako se sad glazbena industrija mijenja. Malo jedem gov*a, ali kao, malo su neka nova imena. Nije sve staro!” zaustavio se i uz smijeh najavio “Less Than Great”, a onda se zadržao u prostoru onih mirnijih pjesama s ljetnim hitom “And I”.

Baby Lasagna kao da se natječe sam sa sobom u tome koliko različitih pjesama može napisati koristeći iste motive. Ako pomnije slušate, postaje sve očitije kako su njegove pjesme dijelovi konceptualnog albuma. U “Demons and Mosquitoes” stavlja naglasak na “stress” pa “Stress” postaje nova pjesma (“Let’s throw a party, baby / You and my demons, baby”), “IG BOY” dobiva nastavak u “Good Boy Lasagna”, “Biggie Boom Boom” zbog brojalice neminovno podsjeća na “Rim Tim Tagi Dim”, a s porukama poput “You are less than great, but you are perfectly fine” ili “Don’t hate yourself, but don’t love yourself too much” ostavlja neki pozitivan primjer u informatičkom dobu definiranom salvom kratkih video zapisa i ovisnošću o telefonu. Baby Lasagna na suptilan način razbija iluziju našeg idealiziranog virtualnog ja i izaziva slušatelja da hrabro živi dalje, vođen vlastitom potragom za autentičnošću.

Sjajno je kako šaljivo koristi reference, pa tako na pjesmi o dopaminu, ecstasyju i ketaminu ubacuje “ooga chakka hooga hooga” iz “Hooked on a Feeling” švedske rock grupe Blue Swede koja je svoju novu popularnost doživjela kroz film Guardians of the Galaxy, dok je milenijalcima poznatija kao obrada Davida Hasselhoffa. Naime, Björn Skifs i njegov bend Blue Swede zauzeli su prvo mjesto američke Billboardove ljestvice 6. travnja 1974., a isti je dan, zanimljivo, i ABBA pobijedila na Eurosongu s pjesmom “Waterloo”.

Bend je pokazao silnu energiju / Foto: Matej Grgić

Lasagna je profesionalac koji ne propušta priliku obraćati se publici ne samo između svake pjesme, nego i tijekom izvođenja, pa je bilo dosta upita “‘Smo živi?”, “Je l’ OK?”, “‘Smo još tu?!”, a na engleskom se obratio i svojim stranim obožavateljima koji su na zagrebački koncert došli iz SAD-a, UK-a, Poljske, Njemačke. Na uzvik fanova iz Škotske našalio se kako ne bi ni za svog brata potegnuo na tako daleki put.

Ne iznenađuje da je bend sjajan kada nastupa uživo – energija je opipljiva od početka do kraja, ali još su impresivnije melodije koje se ističu iznad snažne i bogate produkcije, čineći iščekivani album ne samo zabavnim, već i vrlo detaljnim i odmah pamtljivim. Koristeći hipnotičke elemente, Lasagnina glazba zvuči moćno, ali to nije ništa u usporedbi s energijom koju odašilje na pozornici i izvan nje. Šalatom je vedrio unatoč kiši i više-manje nepoznatom glazbom rasplesao baš sve ljude koji su se pojavili na koncertu.

Za nedavno objavljenu “Biggie Boom Boom” kaže da mu je najdraža, s druge strane, meni je najupečatljivija bila plesni pop “Stockholm Syndrome” s neočekivanim saksofonskim dijelovima, ali ako tražimo najjači trenutak ovog koncerta, to je nedvojbeno najiščekivanija “Rim Tim Tagi Dim” koja je imala posebno dug uvod tijekom kojeg se Baby Lasagna presvukao u svoju poznatu eurovizijsku opravu.

Lasgnina glazba zvuči moćno i energično / Foto: Matej Grgić

Plesačice iz Rijeke bile su posebne gošće, treba spomenuti i Teyu Doru i Freaktion koji su nastupili su prije ovog prvog koncerta, a koje, nažalost, nisam uspjela čuti. Danas su predizvođači Alen Vitasović i BluVinil, a sutra IDEM i EoT.

Cijela priča oko Baby Lasagne gotovo je bajkovita i nisam znala što točno mogu očekivati na Šalati nakon svega nekoliko objavljenih singlova, no moram priznati da me iznimno iznenadio. Kao što je kroz “Rim Tim Tagi Dim” dao naslutiti kako promišlja o glazbi, na ovom koncertu je predstavio pjesme toliko različite od svega što smo dosad čuli kod nas. Svakom je podizao atmosferu, lomio je na neobične načine i održavao u nekoj dobroj napetosti. Može se naslutiti da će debitantski album biti jedno dosljedno i koherentno izdanje, besprijekorno ugodno, i kao da je izumljen jedan novi žanr, baby lasagna žanr, koji nadilazi generacije. Sada je već sasvim očito da vrsta glazbe koju snima zadire, nesvjesno ili ne, u dalekosežniji senzibilitet koji zapravo ne zahtijeva od onih koji ga prakticiraju da budu dio ‘scene’ i što već.

Posljednjih mjeseci gledam The Office ponukana Purišićevim izjavama da je ova serija bolja i od Prijatelja, i naravno, posve sam se navukla. Za kraj ću se poslužiti izjavom Michaela Scotta, lika iz serije, koju si je prisvojio od hokejaša Waynea Getzkyja – “You miss 100 % of the shots you don’t take”. Tako je i Marko Purišić iskoristio svaku priliku da pokuša ostvariti ono što želi, od lude ideje da se prijavi na Doru, da kao rezerva pobijedi, odleti u Malmö i osvoji cijeli svijet, potpiše ugovor s inozemnim diskografom do toga da taj život živi s publikom kojoj je zanimljiv i koja će kupiti ulaznicu za njegov koncert. Prekrasan trijumf koji raduje! Što je onda malo kiše uslijed prvog i najvećeg samostalnog koncerta?

Ne propustite priliku da doživite spektakl Baby Lasagne još jednom uživo danas i sutra na Šalati! Prognoza je, navodno, naklonjena.

Što je malo kiše uslijed prvog i najvećeg samostalnog koncerta? / Foto: Matej Grgić