Funk omnia vincit

U utorak, 8. srpnja, američki gitarist, skladatelj, aranžer i producent Cory Wong zajedno sa svojim bendom održao je jednosatni koncert na šibenskoj tvrđavi Svetog Mihovila. ,,Svirali su samo jedan sat?“ vjerojatno se pitate. Ne brinite, sve ću objasniti. Ali krenimo ispočetka, u punom smislu.

Foto: Valerio Baranović/Tvrđava kulture

Ako ste imalo poput mene (a sigurno jeste, barem malo) s likom i djelom Coryja Wonga upoznali ste se na sličan način kao ja. Kad sam se prvi put susreo s njegovim imenom i prezimenom, ono je krasilo naslov jednog užasno zaraznog broja funk benda Vulfpeck. U toj je pjesmi Wong, osim kao naslovni heroj, nastupio u ulozi ritam gitarista, da bi se Vulfpecku kasnije pridružio kao punokrvni član te nedugo nakon zajedno s Joeom Dartom, Markom Lettierijem i Nateom Smithom osnovao sestrinski bend, The Fearless Flyers.

Sinonim suvremenog funka

Međutim, svo to vrijeme Wong je polako ali sigurno gradio i solo karijeru, s nekolicinom vlastitih diskografskih izdanja na kojima je gostovala široka lepeza različitih glazbenika, od Davea Koza i Toma Mischa, do Joea Satrianija i Kimbre. U proteklih desetak godina Wong se istaknuo ne samo kao gitarist, već i kao skladatelj, aranžer i producent te je prepoznatljivi zvuk koji je kroz to vrijeme kultivirao praktički postao sinoniman sa zvukom suvremene funk glazbe.

Foto: Valerio Baranović/Tvrđava kulture

A za to su zaslužni i glazbenici koje je Wong oko sebe okupio; još za vrijeme studija upoznao je etiopskog basista Yohannesa Tonu, američkog klavijaturista Kevina Gastonguaya i srpskog bubnjara s američkom adresom Petra Janjića te s njima osnovao bend Foreign Motion, a s dodatkom peteročlane brass sekcije Wongov prepoznatljivi zvuk poprimio je svoj finalni oblik. Još od projekta Cory and the Wongnotes, koji je bio dijelom internetski talk show a dijelom album, Wongov je prateći sastav ostao manje ili više konstantan, s tek manjim promjenama u lineupu, te se radi o ekipi koja je s njime bila i tijekom hrvatskog koncertnog debija.

Foto: Valerio Baranović/Tvrđava kulture

Kad je još u ožujku koncert Coryja i ekipe najavljen za ovogodišnju koncertnu sezonu na tvrđavi Svetog Mihovila, valjda ponajboljoj koncertnoj pozornici u državi, kartu sam kupio čim su bile puštene u prodaju, jer sam u startu znao da će to biti jedan od najboljih koncerata godine. To se, mogu odmah i bez nekakvog spoiler alerta reći, i obistinilo, ali ono što nisam mogao znati je što će se sve na tom koncertu dogoditi.

Dan je počeo relativno mirno. Iako je duž cijele obale Lijepe naše najavljivano olujno nevrijeme, činilo se kako će Šibenik ipak biti pošteđen. Oko pola sata prije najavljenog početka koncerta popeo sam se na tvrđavu, gdje me je prvo dočekala serenada u obliku pjesme Black Cow Steely Dana, te sam uz zvuke remek djela iz pera Beckera i Fagena na šanku uzeo piće i zauzeo poziciju na centralnoj tribini kako bih dobio što bolju zvučnu sliku.

Foto: Valerio Baranović/Tvrđava kulture

Crni oblaci i Wongov Matrix

I onda je krenula silazna putanja. Crni oblaci počeli su se nazirati s onu stranu šibenskog zaljeva te ih je ubrzo počelo pratiti i periodično sijevanje, a momci se još nisu bili ni popeli na pozornicu. Valjda je i njih to nadolazeće nevrijeme poljuljalo, te su i oni pomalo oklijevali, ali negdje oko 21 i 30 su ipak izišli i počeli s koncertom. I kakva je to svirka bila…

Foto: Valerio Baranović/Tvrđava kulture

Prva i osnovna stvar koju morate znati vezano za nastupe Coryja i njegova benda je ta da je svirka uživo jednostavno besprijekorna. Jedan sam od onih koji se kategorički ne slažu da je koncert bolji što je zvukom bliži studijskoj snimci, ali u ovom je slučaju bend jednostavno bio toliko uvježban i toliko prokleto tight da se usporedba sa studijskom snimkom jednostavno nameće sama po sebi.

Foto: Valerio Baranović/Tvrđava kulture

Prvih pola sata koncerta je bilo odlično; Janjić je neprekidno ,,štancao“ najrazličitije grooveove, solirao, podupirao tuđa sola i pozivao publiku na pljeskanje, vječito nasmijan. Brass sekcija je, s druge strane, nosila taj unikatni slog svojim melodijskim doprinosima i blještavim big bendovskim upadicama, dok su se njeni pojedini članovi periodično također pridruživali Coryju tijekom nekolicine improvizacija.

Foto: Valerio Baranović/Tvrđava kulture

Gastonguay je na klavijaturama taj slog neprestano podupirao, a vrijeme za soliranje je također zdušno iskoristio. Tona je sve to, gotovo iz sjene, držao na okupu, a njegovo soliranje izazivalo je instantni stank face, pogotovo u momentima kad bi taj svoj solo istodobno svirao i pjevušio. A sam Wong, najlabavija ruka Nashvillea? Samo promatranje njegova desnog zapešća, tijekom njegova patentiranog pick-hand ,,helicopter“ strumminga, odavalo je dojam kako se jedini on kreće u punoj brzini, poput Nea u Matrixu, dok mi obični smrtnici cijele svoje živote provodimo u slow motionu.

Foto: Valerio Baranović/Tvrđava kulture

Energija kao zalog za povratak

Negdje oko 22 sata, tijekom sola saksofonista i čestog Wongova suradnika Eddieja Barbasha, koji se u tom trenutku nalazio na tribinama među publikom, krenula je kiša. Isprva je to bilo tek par kapi, ali vrlo brzo je postalo očito kako će količina oborina biti itekako obilna. S pojačanim intenzitetom kiše, nekolicina članova publike napustila je koncert, ali oni koji su ostali – neki s kabanicama, neki s kišobranima, a moja malenkost ni sa jednim od to dvoje – istodobno su svjedočili magiji i čistom ludilu.

Foto: Valerio Baranović/Tvrđava kulture

Vjetar je nosio opremu i kišom zasipao pozornicu, grmljavina je periodički obasjavala mračno nebo poviše tvrđave, a članovi benda su svejedno samo svirali i svirali, još uvijek s osmjesima od uha do uha. Istini za volju, stalno su se morali relocirati na suhe dijelove pozornice te pokrivati svoje instrumente, ali koncert su svejedno nastavili identičnim intenzitetom i istom zaraznom, pozitivnom energijom koja je nadjačavala vremenske neprilike i tvorila dojam da se svi zajedno nalazimo u mjehuriću, zaštićeni od svih vanjskih utjecaja. Ipak, taj je mjehurić kad-tad morao puknuti, te su oko 22 i 30 momci ipak bili prisiljeni koncert privesti kraju, s obzirom na to da je nastaviti nastup jednostavno predstavljalo preveliku opasnost.

Foto: Valerio Baranović/Tvrđava kulture

Pišući ovaj tekst dan nakon koncerta, teško se oteti dojmu kako je barem s neke objektivne strane koncertu uistinu nedostajalo tih pola sata kako bi bend mogao publici iznijeti svoj cijeli set. To se očitovalo i u tome da su Cory i ekipa za koncert zapravo posezali gotovo isključivo za Wongovim autorskim pjesmama, dok su iščezli aranžmani pjesama iz domene Vulfpecka i The Fearless Flyersa. Međutim, ono što smo kao publika dobili (a vjerujem da je taj transfer energije osjetio i sam bend) čini mi se kao ipak nešto više od do kraja izvedenog seta, jer ta je energija uostalom i esencija funka kao takvog.

Foto: Valerio Baranović/Tvrđava kulture

Ne bi bilo zgoreg, naravno, da se momci vrate u Šibenik, ili bilo gdje drugdje u Hrvatsku. Ako ne za koncert u punom trajanju, onda barem još tih pola sata.

Foto: Valerio Baranović/Tvrđava kulture