čuvarkuća i Kandžija na možda posljednjem Slamanju

U osječkoj Tvrđi, koja desetljećima važi za nezaobilaznu stanicu izlaska u gradu na Dravi, ulogu utočišta za gradske alternativce i njihove prijatelje posljednjih pet godina igra prostor u ulici Kamila Firingera broj 3. Ondje je u sklopu platforme Slamanje dosad održano 26 koncerata s izložbama. Uz osječke bendove Dalstory, Syndrome, Layku i Harvo Jay, čiji su članovi pokrenuli taj glazbeno-izložbeni program, ondje su svirali ŽEN, Porto Morto RØLØ, Nemeček, Svemirko i Reper iz sobe, a svoje izložbe imali Nikola Faller, /’fu:bar/, AMIO MON, Hana Tintor i Alma Drnovac te više studenata osječke Akademije za umjetnost i kulturu.

Osječani taj prostor zovu jednostavno „prostor“ ili „Slama“ po Udruzi koja ondje djeluje, a pitanje je kako će ga zvati ako se ispuni namjera Grada Osijeka da prostor prenamijeni. U tom je znaku 28. siječnja prošla promocija albuma Curino cvijeće, čuvarkućina prvijenca, koji je prvo cjelovito predstavljanje imao prije nekoliko tjedana u KSET-u. Rekordan odaziv, gotovo pa jednak onom na zagrebačkoj promociji, svjedoči o tome da se može biti prorok u svom gradu, pa makar u njegovom unterstadtu. To podcrtava činjenica da svirka, iako je bila možda posljednja u Slami, nije bila tako oglašavana, a nepoznat je bio i bend iznenađenja. Posjetitelje iz svih gradskih supkultura ondje je privuklo ime čuvarkuća, čiji članovi od 2018. godine sudjeluju u organizaciji Slamanja.

čuvarkuća u Slami / Tomislav Šilovinac

čuvarkuća: spontano i uigrano

Čuvarkuća je stariji brat grupe Harvo Jay, a njezini su članovi Hrvoje Dešić, Šimun Padovan, Tin Ringsmuth i Igor Dešić zadnjih par godina možda najrelevantniji glasnici neproslavljene, neopjevane i slabo njegovane periferije. Međutim još uvijek su nesvjesni svoga značaja pa se uvijek iznenade činjenicom da im barem petina publike zna pjesme napamet. Njihovi su nastupi obilježeni tom praktičnom spontanošću otpornoj na razočaranja, ali ipak redovno pokazuju da se radi o ozbiljnom i uigranom sastavu koji vas s lakoćom torpedira pravo u muziku. Curino cvijeće čini osam zapisa romantičnog neurotika, a iz mase sličnih albuma izdvaja se smislom za fuziju pop forme i glazbenog eksperimenta, s mjerom i bez narušavanja cjeline. Stoga je setlista promocije bila preslika popisa stvari s albuma.

Te su stvari ovog puta bile nešto sirovije i glasnije, iako nije preskočen niti jedan meditacijski pasaž ključan u iznošenju njihova dinamičnog programa. Curino cvijeće zapravo je zahtjevan komad glazbe za čije bi prenošenje dobro došao još koji par ruku i glasnica. Dok u buci povremeno žrtvuje vokalne i instrumentalne finese, podvrgavajući se  zakonima polja, četvorka spretno lovi pažnju i poigrava se njome. Naime, sirovije i bučnije imperativ je tog prostora i njegove izbirljive, ali ponosne publike. Dešić i ekipa dobro je poznaju pa ne kompliciraju stvar sve do kraja rezerviranog za uskrsna jaja: tajnu traku, obradu, novu pjesmu koju nitko ne zna i repere iznenađenja – Kandžiju i Gole žene.

Kandžija i Gole žene: redoviti čageri na čuvarkući

Baš je djelomični prepjev hita grupe KIM, “Ljubi me brzo, žurim”, odnosno “Ljubi me sporo, ne žurim“ spojio čuvarkuću sa svestranim Stjepkom Galovićem zvanim Kandžija. On jednim uhom uvijek sluša zbivanja na osječkoj sceni pa je tako snimio i čuvarkuću, tada tužnog bratića. Sada je već uobičajeno vidjeti ga rasplesanog na čuvarkućinim svirkama i ne čudi što je baš on nastupio kao gost iznenađenja. Već oznojena publika nastavila je u razvikanom ritmu, prateći Kandžiju kroz setlistu stih po stih. Na škripavoj bini Slame Stjepko i njegove Gole Žene, odnedavno pojačani s domaćim klavijaturistom Vjekom, napravili su presjek karijere od Narodnjaka i Koktela od rakije do Plafona. Njima je ovo bila prilika za usviravanje pred dugo iščekivani gig u Vintage Industrial Baru. Međutim njihov je nastup uspio ostati tajna. Naime, kako je Slama ujedno i prostor za probe nekolicini lokalnih sastava, tako nije suludo reći da je svaki peti posjetitelj te subote bio član barem jednog od njih, zbog čega je bazen potencijalnih iznenađenja bio dubok. No nitko nije ostao razočaran. Za one kojima dva benda nisu bila dovoljna da izmore noge, do kasno u noć trake je vrtio Problem, sad već, može se reći, in-house house DJ.

Sve to zvuče kao simptomi zdravlja jedne provincijske scene, ali istina je da se radi o sceni na kojoj već dugo nema puno prostora za optimizam. No bilo je prostora za prostor, njezin sine qua non, čiji bi gubitak bio novi početak nekog novoga kraja ionako ranjive alternativne scene u gradu s manje od sto tisuća stanovnika i dvadeset tisuća studenata.

čuvarkuća u Slami / Tomislav Šilovinac

Osječka Slama je ekvivalent zagrebačkoj Medici

Onima koji ne vide dalje od Zagreba, Slamu bismo mogli opisati kao osječku Mediku, ali kompaktniju, ne toliko zloglasnu i nedovoljno afirmiranu. Ulaz u Slamu čuvaju dva jelena i zmaj. Složeni od žice i slame, a položeni na šareni mozaik blatnih pločica signaliziraju ulazak u magnetno polje kreativnosti. Kad pređete prag nađete se u oslikanom toaletu otvorenog tipa s velikim pozlaćenim ogledalom, a koji vodi pravo do pulta, centralne prostorije koja ulaz spaja sa zapozorjem. Ključne stanice ipak su duga i svijetla izložbena dvorana u kojoj će najviše vremena provesti oni koji na koncerte dolaze da bi komunicirali te zelena, zaparena dvorana namijenjena izvođačima i posjetiteljima koji su došli plesati.

Versatilni prostor ispunjen je detaljima kakve već po navici možete očekivati od stoljetnog prostora s više korisnika kojima je glavni komunikacijski kanal spojen s rukama. U Slami nitko ne mlati praznu slamu, iako je uvijek ima na podu. Sve u svemu, baš kao i ponajbolji klubovi u državi, Slama na sve namjernike ima učinak magnetskog polja i nije lako vizualizirati prostor u kojemu bi bilo mjesta za preseljenje svih njegovih silnica. Stoga sve zaljubljenike u decentralizaciju i intermedijalnost pozivamo da pogled svrate na Firingerovu 3.