čuvarkuća uživo potvrdila snagu albuma 'Kratka deka'

Ranije ove godine izašla je Kratka deka, drugi album čuvarkuće, osječkog benda koji predvodi Hrvoje Dešić. S obzirom na situaciju koju smo zatekli u srijedu navečer u Vintage Industrial Baru, ovakvo okupljanje Slavonki i Slavonaca posljednji sam put doživio na još uvijek neprežaljenom Ferragosto Jamu.

No, krenimo redom. Upadamo u zatamnjeni prostor Vintagea gdje se već odvija koncert predgrupe D I G. Na njih sam došao sasvim nepripremljen, a na kraju izašao ugodno iznenađen. Momci su taman bili usred solo dionica, instrumentalni dio s naglaskom na klavijature je dominirao i nije mi se činilo da se na pozornici nalazi bend koji je prije mjesec dana objavio svoj prvi album naziva Paradox.

U postavi vokal/gitara, bas, klavijature i bubnjevi, četveročlani bend očito voli nešto profinjeniji izgled na pozornici pa su odijela dio standardne opreme uz instrumente. Saznali smo nešto i o vječnoj borbi golubova i vrana pa se publika podijelila na plesače i neplesače. Slušali smo njihovu “Lust” i “No Sign of the Brain”, obje s novog albuma, što je kombinacija jazza, funka, prog rocka, a nađe se tu elektroničke glazbe, s naglaskom na osamdesete i devedesete.

čuvarkuća u Vintageu / Josipa Lešić

Na posljednjoj pjesmi na saksofonu pridružio im se član čuvarkuće Tin Ringsmuth. Imaju izrazitu ritam sekciju koja u solo dionicama pokazuje svoje snagu te zaintrigira publiku. To se moglo vidjeti po lijepo popunjenom prostoru pa i feedbacku koji su D I G dobili od okupljenih.

Zvuk kao vapaj

čuvarkuća je prvi puta nastupao kao kvintet. Petorica svirača na pozornici te svaki sa svojom misijom. Iako zvuk čuvarkuće ponekad može zvučati da svaki instrument kreće na svoju stranu, oni su nevjerojatno kohezivni indie rock s primjesama post punka i lo-fi estetike. S jedne strane, njihov zvuk je vapaj, što zbog ekstenzivnog Dešićevog glasa koji konstantno podupire gitara, dok s druge strane outro pjesama produžena je ruka koja zahvaća publiku i ne pušta.

Kao što sam na početku izvještaja spomenuo, nemali se broj nekadašnjih i sadašnjih žitelja Slavonije okupio na nastupu, Dešić i ekipa nisu novi ljudi na sceni te su u svim dosadašnjim projektima pokazali da se na njih može apsolutno računati da neće odstupiti od svog stila. Bilo je to jasno čim su započeli sa “Znakovima života” i “Kišom”, nastavili sa solistički nabrijanom “Uholažom” te melankoličnim “Utorkom” iako je bila srijeda. Šteta zbog neumoljivog prolaska vremena.

čuvarkuća u Vintageu / Josipa Lešić

Ringsmuth na saksofonu je sveprisutan gotovo jednako kao i Dešić, ponekad ga i nadglasa, možda puhačkim instrumentom, ali nikako glasom koji se razmaše u “Kuče mače”, nabrijanoj, za ples i pjevanje uglas istaknutoj numeri s novog albuma koja je pokosila prve redove. Pjesme su uživo istovjetne studijskim verzijama, uz nadogradnju onog posljednjeg dijela kada netko preuzme dominaciju pa se nečija partitura isprati spontanim aplauzom. Vrijedi to za već spomenute članove benda, ali i za Šimuna Padovana na bubnjevima, Filipa Kralika na basu te Tomislava Glavaša na klavijaturama i akustičnoj gitari.

čuvarkuća ne treba hrvatsku scenu

“Serpentina I” i “Serpentina II”, osim što su na albumu dvije odvojene pjesme iako su jedna za drugom, uživo nisu mogle biti drugačije izvedene nego kao jedna duga, epska numera koja razvojem i atmosferom, a sada bacam udicu jako daleko, podsjeća na “Stairway to Heaven” Led Zeppelina.

Još pod dojmom pjesme zapisao sam da čuvarkuća ne treba hrvatsku scenu, ali hrvatska glazbena scena apsolutno treba čuvarkuću. Potpuno svoji isporučili su u nešto više od pola sata u cijelosti svoj novi album koji je publika primila, sudeći prema reakcijama, kao da je vani već desetak godina pa je sada postao, kako to novinari vole nazvati, “kultni”. Prvu dionicu koncerta i promocije završili su sa “Sve što mi ne treba”.

Kao da su se zastori tada spustili pa se ubrzo digli jer za drugi čin pripremili su svojoj publici još poznatije pjesme s također hvaljenog debitantskog albuma Curino cvijeće iz 2022. godine. Zaredalo se s “Uvijek umoran”, “Već danima”, “Više ništa”, “Dosadan i glup” i “Gladiole”. Kako bi rekao frontmen, nije lako biti budan ovako kasno, pošto se trajanje već približilo ponoći. Možda je do ispucane energije u prvom dijelu, ali koncert kao da se pomalo smirio sve dok se Dešić nije izvadio asa iz rukava i vratio nas u doba Harvo Jaya, njegovog benda koji je eponimski EP i album Sok od agonije objavio sredinom prošlog desetljeća. Glazbeni vremeplov i sjeta učinili su svoje.

čuvarkuća u Vintageu / Josipa Lešić

Zato su “Zajedno” i “Zasad”, dvije pjesme sa Soka, dodale onaj posljednji začin koji nam je falio. Upotpunjeno nam je bilo sve i “činilo se nestvarno” pa je završetak s “Mekim rukama” zaista bio još jedan dodatni touch u kojem se publika činila sasvim razgaljenom pod napadima nostalgije.

Kako su priznali, za kraj nisu imali ništa pripremljeno jer ispucali su gotov sve iz repertoara pa su za posljednju-posljednju još jednom izveli eksplozivnu “Kuče mače”. Tek toliko da netko kući ne ode suh.

Sva svoja razmišljanja o Kratkoj deki naveo sam već u recenziji albuma, a sada se situacija samo potvrdila. Ako ikada vidite da čuvarkuća svira blizu vas, sjetite se ljekovitih svojstava biljke te se zaputite u najbliži koncertni prostor. O indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama – upitajte Hrvoja Dešića.