SO HRT i Balet riječkog HNK u Lisinskom
Impresivno oblikovanje Posvećenja proljeća uz ovacije orkestru
Dvije večeri zaredom zagrebačka je publika u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog imala priliku iskusiti poseban i za našu – još uvijek prilično tradicionalnim uzusima oblikovanu koncertnu scenu – neuobičajeno osmišljen program.
Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem svoga šefa dirigenta Pascala Rophéa uputio se u specifičan izazov koji je, ako je suditi po ispunjenosti dvorane Lisinski obje večeri, doista izazvao veliko zanimanje publike.
Projekt u čijoj su se realizaciji ujedinili HRT, Lisinski i HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke koncertnu dvoranu preobrazio je u plesnu pozornicu, i to u izvedbi jednog od najinspirativnijih i najintenzivnijih baleta koji je označio prekretnicu u povijesti glazbe te imao dalekosežan utjecaj na daljnji razvoj glazbe i glazbenoga mišljenja, a njegova je burnim reakcijama ispraćena praizvedba ušla u legendu.
Riječ je o Posvećenju Proljeća Igora Stravinskog, u čijoj se izvedbi orkestru pridružila baletna trupa riječkog HNK, interpretirajući koreografiju Maše Kolar.
Prije pravoga plesa, kao uvertira je u prvome dijelu koncerta poslužila plesna orkestralna glazba: dvije skladbe Mauricea Ravela, jedan stilizirani ples i jedna prava baletna partitura, no u koncertnoj izvedbi.
Riječ je o manje poznatoj skladbi Menuet antique (izvorno skladanoj 1895., a orkestriranoj 1929. godine) te o doista „planetarno poznatome“ Boleru, no koji je prvi put u Hrvatskoj predstavljen u izvornom obliku, onako kako je bio skladan i zapisan za potrebe izvedbe plesne trupe Ide Rubinstein u Pariškoj operi 1928. godine.
Izvorna verzija, koja je za izvedbu priređena na temelju nekoliko rukopisnih izvora, dio je projekta pripreme i objavljivanja novih izdanja Ravelova opusa, u kojem uz druge francuske stručnjake, dirigente i muzikologe sudjeluje i Pascal Rophé, a cilj im je postojeća izdanja očistiti od brojnih grešaka te skladbe u novom, sjajnom ruhu predstaviti publici.
Već u kratkom Menuetu Simfoničari su nas oduševili slojevitošću tona, gotovo opipljivom prostornošću koju su ispunili punim i lijepim zvucima, vrlo muzikalno prenoseći skladateljeve ideje.
Izvrsno podcrtane u ovoj su interpretaciji bile ugodna lakoća i nepretencioznost skladbe, uz atmosferično oblikovan srednji, gotovo pastoralni odsjek. Izvedbu Bolera bismo pak opisali kao iznimnu. To je jedna od onih skladbi koju smo svi čuli više puta u raznim izvedbama pa od još jedne izvedbe možda i nismo imali prevelika očekivanja.
Izvrsno podcrtane u ovoj su interpretaciji bile ugodna lakoća i nepretencioznost skladbe, uz atmosferično oblikovan srednji, gotovo pastoralni odsjek
Kakva kriva pretpostavka! Ravelov Bolero čuli smo u doista blistavoj, angažiranoj i do detalja izrađenoj izvedbi, a koncentracija orkestra nije popustila od prvog udarca maloga bubnja pa sve do konačnog orkestralnog praska, djelovali su potpuno predani ovoj hipnotizirajućoj partituri, opijeni njezinom repetitivnošću i zmijolikom melodijom.
Glazbenici kojima su povjereni solistički nastupi redom su opravdali povjerenje, no posebno su se svojom muzikalnošću i izražajnošću ovaj put iskazali mladi glazbenici – saksofonisti Patrik Prežgaj i Jakov Varezić te trombonist Mario Janković.
Dojmljivo je bila ostvarena gradacija dinamike, dirigent je oblikovao dug i vrlo postepen rast intenziteta, zadržavajući se dugo u tihoj dinamici prije rastvaranja u bogatstvo i širinu zvuka, a ova je izvedba Bolera bila lišena česte pompoznosti i žestine udaraca svojstvenijih maršu no plesu, a da pritom nije izostao kontinuiran precizan puls prepoznatljivog ostinatnog ritma koji je iznimnom preciznošću na malome bubnju izveo udaraljkaš Fran Krsto Šercar.
Ova je izvedba Bolera bila lišena česte pompoznosti i žestine udaraca svojstvenijih maršu no plesu, a da pritom nije izostao kontinuiran precizan puls prepoznatljivog ostinatnog ritma
Orkestar se elegantno zibao partiturom, doista plesao, a pod jasnom rukom Pascala Rophéa svi su se elementi povezivali u čistu i preciznu cjelinu. Činilo se da se orkestar i njegov dirigent savršeno razumiju.
Iznimno dug pljesak publike i brojni uzvici odobravanja potvrdili su da je već prvi dio koncerta bio izniman glazbeni doživljaj, a tek nas je čekala “glavna stvar”.
Fokus večeri bio je na Posvećenju proljeća Igora Stravinskog, čija je partitura prvi put javno predstavljena prije točno 110 godina.
Hrvatska publika rijetko ju je imala priliku čuti uživo, a još rjeđe doživjeti i njezino scensko, plesno uprizorenje. Brojni pojedinci zasigurno pamte scenski iznimno efektnu izvedbu Posvećenja koje je 2013. godine, u povodu 100. obljetnice praizvedbe djela, postavio Muzički biennale Zagreb u suradnji s HNK u Zagrebu, kada se djelo prvi put našlo na baletnom repertoaru tog nacionalnog kazališta (koreografija Edwarda Cluga).
No, tom prilikom glazbeni dio izveden je na klaviru (četveroručno), a živa orkestralna izvedba izostala je i pri postavljanju baleta u riječkom HNK 2021. godine, od kada datira koreografija Maše Kolar koju smo imali priliku doživjeti i u Lisinskom, jer je tada balet izveden uz snimku.
Svjedočili smo tako vjerojatno prvoj hrvatskoj izvedbi ovoga baleta s punim izvođačkim snagama, a Simfonijski orkestar HRT-a za potrebe izvedbe proširio se i dopunio kolegama iz drugih ansambala. Da bi se otvorio prostor za plesače, koncertna dvorana se morala donekle modificirati, uklonjeni su stolci iz partera Velike dvorane te je postavljen plesni pod, dok je orkestar zadržao svoje „standardno“ mjesto na pozornici.
Koreografija Maše Kolar pokazuje iznimno razumijevanje glazbe, a oduševila nas je i svojom fluidnošću te upečatljivim gestama koje su, prema riječima autorice, bile inspirirane faunističkim svijetom.
Koreografija Maše Kolar pokazuje iznimno razumijevanje glazbe, a oduševila nas je i svojom fluidnošću te upečatljivim gestama
Naime, Posvećenje proljeća tematizira ritualnost, plemensko žrtvovanje u čast zemlje, koja se dolaskom proljeća budi i ponovno oživljava nakon zime. Maša Kolar temu je prevela u današnji svijet, u kojem se ne žrtvujemo mi za prirodu i u njezinu čast, već je priroda ta koja je žrtva naših postupaka i egocentričnosti naše civilizacije.
Orkestar je svirao raskošno, snažno i izražajno, silovito, ostvarujući s plesačima nevjerojatno intenzivno vizualno i auditivno iskustvo koje je preplavilo osjetila publike. Poneke nesigurnosti u orkestru su se pojavile upravo u trenucima kada su partituri pristupali s oprezom i zadrškom, onda kada bi se potpuno i hrabro prepustili njezinoj kompleksnosti i iščašenosti, tada su zvučali impresivno, nadmoćno.
Još se nije niti ugasio reflektor (oblikovanje svjetla: Nuno Salsinha) nad plesačem u posljednjoj, izvrsno koreografski osmišljenoj solo sceni, a Lisinskim se već proširio val ovacija, koji je sve umjetnike više puta pozivao na naklon. Najveći pljesak pripao je upravo orkestru, koji je zvučao bolje no ikad, a ova se glazbeno-plesna večer u Lisinskom uistinu može ubrojiti u najiznimnije umjetničke trenutke ove sezone, pa i šire od toga.
Velik izazov i velik zalogaj uistinu iznimno zahtjevne partiture (koji je Rophé svjesno odabrao, želeći pogurnuti svoj orkestar u vatru) pokazali su se kao izniman poticaj za glazbenike. Čini se da su oni ne samo željni izazovâ, već i spremni na njih izvrsno odgovoriti. Stoga – veselimo se idućoj sezoni i idućim koncertima uz nadu da će maestro Rophé orkestar sigurno i uspješno voditi u nova otkrića, dosežući nove razine izvrsnosti.
Čini se da su oni ne samo željni izazovâ, već i spremni na njih izvrsno odgovoriti
Snimka izravnog radijskog prijenosa dostupna je na platformi HRTi i u Slušaonici Hrvatskoga radija.