B’s FUNstallation i Tamara Obrovac Quartet

Srijeda 29. ožujka donijela je treću večer programa Ožujak u bojama jazza JazzHR-a. Na dugoj i dobro osmišljenoj koncertnoj večeri u zagrebačkoj Tvornici kulture nastupali su najprije sastav B’s FUNstallation, a potom Tamara Obrovac Quartet.

Foto: Matej Grgić

B’s FUNstallation grupa je od šest glazbenika koji se poznaju iz brojnih drugih muzičkih projekata, a koje je trubač Zvonimir Bajević okupio još prije desetak godina. Uz Bajevića, sastav čine saksofonist Mario Bočić, gitarist Davor Doležal, klavijaturist Luka Žužić, basist Goran Rukavina te bubnjar Borko Rupena. Te večeri predstavili su svoj treći album naziva Hold On, u prošlogodišnjem izdanju Mast produkcije (čiji se vinil očekuje uskoro), a koji je ove godine nominiran za Porina u kategoriji Najboljeg jazz albuma.

Foto: Matej Grgić

Koncert je donio autorske skladbe s novog albuma koji donosi moderan zvuk jazza s fusion elementima. Prva skladba večeri bila je zanimljiva Buy the Ticket, Take the Ride Luke Žužića, prepuna fluidnih klavirskih pasaža, a objavljena na prošlom albumu Blue Line.

Foto: Matej Grgić

Njome je započeo koherentan i zvukovno usklađen nastup glazbenikâ, koji se nastavio ljupkom Awakening Davora Doležala, punom ponavljanja i plutajućih harmonija. U fusion jazz (post-rock) maniri, s iskoracima na trubi sa sordinom te električnoj gitari, uslijedila je Jugo, nastala prema skicama Damira Šuljka i Boška Reljanovića; a potom zanimljivim vijugavim melodijama i paralelizmima na puhačima i gitari Polaris, skladba koja je nominirana za Porina u kategoriji Najbolje jazz skladbe.

Foto: Matej Grgić

Nastup su nastavile dvije skladbe Zvonimira Bajevića: polaganija Lament for Friends,  s više udaraljki i nježnih melodija na puhačima, posvećena pokojnim prijateljima; kao i dosad neobjavljena, premijerno izvedena Baja, pokretljivija, s finim rifom u basu i s ritamski zanimljivom temom.

Foto: Matej Grgić

Na kraju smo čuli i naslovnu skladbu albuma, Hold On, koja je svojim funky klavijaturama, brojnim solažama i pamtljivim refrenom u puhačima dobro zaključila nastup tijekom kojeg se dvorana u međuvremenu napunila gotovo do zadnjeg mjesta.

Foto: Matej Grgić

Album je tijekom koncerta zazvučao življe negoli na snimkama. U solažama su svoje stilove dobro predstavili svi osim ritam sekcije; no svima je zajedno nedostajalo ono čega je na sljedećem nastupu bilo napretek: slobodn(ij)e improvizacije.

Foto: Matej Grgić

Učinilo mi se kao da je izostalo međusobnog razumijevanja u pojedinačnim glazbenim izletima, koji su mogli otvoriti glazbeni izraz i učiniti ga neposrednijim.

Foto: Matej Grgić

Takav slobodan i spontan pristup uvijek je prisutan u ansamblima skladateljice i vokalistice Tamare Obrovac, a naročito u onom s kojim je još 1997. izdala svoj drugi album Ulika – njezinu kvartetu.

Foto: Matej Grgić

Klavirist Matija Dedić, kontrabasist Žiga Golob i Krunoslav Levačić zajedno su uz Obrovac tijekom 25 godina zajedničkoga rada stasali u organizam koji s lakoćom i trenutačno razmjenjuje glazbene misli i mijenja glazbene tokove skladbi, koje gotovo svaki puta zvuče jedinstveno i drugačije.

Foto: Matej Grgić

Album koji su te večeri predstavljali, Nuvola (na talijanskome oblak), a u izdanju Cantusa, donosi sedam skladbi prilično introvertne naravi. Tim možda netipičnim, mračnijim atmosferama skladbi, kao objašnjenje stoji posveta albuma Tamarinu pokojnom ocu. Slušajući album prije koncerta, primijetila sam brojne metafizičke konotacije, koje su me na prvu iznenadile kao tako izravne – da bi na koncertu poprimile svoje pravo značenje.

Foto: Matej Grgić

Prva izvedena skladba Na nebu postelja dirljivo je i nježno prenijela osobni gubitak svoje autorice, uz potpisno scat pjevanje utemeljeno u tradiciji istarskog tarankanja. Isto se nastavilo i u uspješnici s albuma Ulika, skladbi Ojnana. Naslovna skladba Nuvola dočarala je mjesto iz kojeg je album izašao, prizivanjem stihova Danijela Načinovića: Dove va, chi lo sa? Che fara, se saparira? La mia nuvola (Kamo ide, zna li tko? Što radi, hoće li nestati? Moj oblak.).

Foto: Matej Grgić

Izvedba je iznjedrila podužu improvizaciju koja je dočarala razinu glazbene šaljivosti kvarteta, unatoč inače tmurnoj atmosferi skladbe.

Foto: Matej Grgić

Skladba koja je uslijedila Obrovac je najavila s „udri brale“: Dvi divojke, pokretljiva i ritmična sa sjajnom improvizacijom Levačića na bubnjevima.

Foto: Matej Grgić

Moj osobni favorit, Niki drugi svit, nastavila je uz objašnjenje da je to „pjesma o djeci, pjesma o bezuvjetnoj i potpunoj ljubavi u kojoj nema kalkulacija, nema očekivanja,  i sve je kako treba“ – uz prigodne jecaje jedne bebe iz publike na koje se Obrovac, u trenutku, osvrnula.

Foto: Matej Grgić

Skladba Oče moj objasnila je Tamarinu „bez pretenzija“, gotovo zen duhovnost: molitva je promijenjena u opipljivu, osobnu poruku vlastitu ocu. Na trenutak je ritam ponovno ubrzan živahnom „antistresnom“ Zatancaj, nakon čega je kvartet izveo zadnju skladbu novog albuma, Kovarske litaniji, odnosno rudarske litanije, ponovno na stihove Danijela Načinovića.

Foto: Matej Grgić

Kao bis, kvartet je izveo svoju poznatu hrvatsku inačicu jazz standarda Afro Blue, s dodatkom ključne riječi: Istra. Promijenjenim, vrlo zanimljivim tekstom, kvartet je zaključio koncert dugom, vrlo nepredvidivom improvizacijom u kojoj su još jednom pokazali snagu kreativnosti i povezanosti ansambla.

Foto: Matej Grgić

Obrovac je tijekom koncerta zabavljala brojnu publiku, osim glazbom, i komentarima i koreografijama, te je inzistirala na improviziranim glazbenim „razgovorima“ s članovima ansambla, kao što su i oni inzistirali na njima međusobno, a vodili su ih vrlo uspješno – dok je puna dvorana pažljivih slušatelja bila dokaz živog interesa za modernu autorsku jazz glazbu, kako noviju tako i onu već dublje usidrenu u svijest zagrebačke publike.

Foto: Matej Grgić