JazzHR - Dvostruka promocija i novi prostor za novu publiku

Jazz.hr u Tvornici

Početak JazzHR sezone, odgođene nekoliko mjeseci radi epidemije donio nam je u jednoj večeri koncertne promocije dva albuma. Izgleda da, nažalost, postaje normalno da ovaj ciklus više ne ugošćuje strane goste, no tako su barem naši glazbenici Sandra Halužan i Ivan Bonačić dobili priliku pokazati što rade.

Zagorje in blue, jazz vu plavem

Na prvom koncertu večeri nastupila je pjevačica Sandra Halužan, sa svojim kvartetom. Ona je upravo objavila album Vu plavem na kojem je aranžirala devet zagorskih popevki i približila ih jazzu, odnosno bluesu. Prepoznatljivi zagorski melos pjesama koje mahom znamo s krapinskih ili sličnih festivala zabavne glazbe tako je ponuđen na definitivno nov način.

Foto: Matej Grgić

Melodije su mahom sinkopirane, harmonski ponešto uslojene, no s jazzom su se počele sretati tek nakon što bi se odsvirala tema, a glazbenici prepustili improvizaciji. Bojan Skočilić vrstan je i silno muzikalan basist predivnoga tona, njega je veliki užitak slušati kad se posve prepusti, a Joe Kaplowitz je na klaviru pokazao da se doista od bilo kakvog osnovnog materijala može proizvesti sasvim solidna, štoviše izvrsna svirka. Pogotovo kad se zagorske balade pokušavalo približiti bluesu, gdje je Joe najjači.

Foto: Matej Grgić

Otpor tradicijske glazbe jazz idiomu

Tako je čuvena Paljetkova i Domjanićeva “Fala” pretvorena u neku varijantu St. James Infirmary Bluesa, što je doista zvučalo izvrsno, no i tu je, baš kao i u gotovo svim drugim obradama, bio problem u osnovnom materijalu, u zagorskoj popevci odnosno, zagorskom melosu koji se poprilično opire ovakvim obradama.

Sandra Halužan je Zagorka, iz Desinića i razumljiva je njena ljubav prema ovoj glazbi i ona je vrlo lijepo pjeva. Njen glas je školovan, pun, vrlo lijepe intonacije i izražajnosti, odlična je u vokalizama, izvrstan je bio duet koji je izvela s Lelom Kaplowitz, svojom mentoricom i te večeri gošćom, no čini se da ova „etno podloga“, kao toliko kurentna receptura u posljednje doba, zapravo više smeta nego što se nudi kao podatan materijal za ovakve obrade.

Foto: Matej Grgić

Sandra Halužan je također i zasvirala saksofon, klarinet i indijansku flautu, solidno, no ona svakako bolje pjeva, a njeni instrumentalni dosezi nisu ni blizu Skočilića i Joea Kaplowitza, kao i, sasvim u drugom planu, bubnjara Antuna Profete.

Foto: Matej Grgić

Razgdragana atmosfera nove jazz publike

Na ovom koncertu bilo je dosta nove jazz publike, prijatelja i navijača, što je odlično, jer je atmosfera bila razdragana, no hoće li Sandra ustrajati u ovom ‘novom žanru’ ostaje vidjeti. Jer ovo je tek njen pionirski album.

Foto: Matej Grgić

Bonačićev dream team za Dream Aviary

Dubrovački saksofonist Ivan Bonačić te je večeri promovirao svoj drugi autorski album, Dream Aviary. Bonačić je svoj kvartet pokrenuo još za vrijeme studija u Grazu, a danas ga čine (to je i postava koja je snimila ovaj album) Viktor Lipić na Hammond orguljama, Filip Pavić na gitari i Borko Rupena na bubnjevima.

Foto: Matej Grgić

Sjajno snalaženje u sputanosti prostora i Grada

Bonačić se oslanja na američku jazz tradiciju, kao svoj uzor redovito spominje Joea Hendersona, no inspiraciju pronalazi u Dubrovniku, gdje živi. U prirodi, moru, oblacima nad Lapadom, brdima i za taj grad toliko karakterističnim lastavicama. No, u Dubrovniku nije lako biti jazz muzičar. Nema organiziranih jazz koncerata ni mjesta gdje se redovito svira, u tome nije pomogao ni fantastičan uspon tamošnjeg elitnog turizma, a Dubrovnik Jazz Outbreak, pokrenut 2019. (koji je umjetnički odlično postavio upravo Bonačić) nakon uspješne prve sezone izgorio je u godinama pandemije, kao da ga nikad nije ni bilo.

Ivan Bonačić / Foto: Matej Grgić

No, Bonačić je svoj drugi album napravio upravo u tom pandemijskom razdoblju, odatle i taj neobičan, gotovo poetski naziv albuma, Dream Aviary, kao neko snovito, metaforičko viđenje kontroliranoga prostora u kojem ptice smiju „slobodno“ letjeti. Bonačić svoj prostor muzičkog, umjetničkog djelovanja očito tako doživljava, sputano, no u tom se svom prostoru sjajno snalazi.

Ivan Bonačić / Foto: Matej Grgić

Bonačić nije ekstravagantan – postiže posebnu atmosferu u kojoj ima dovoljno prostora za solaže svih instrumenata

Osnovni zvuk njegova kvarteta određuje spoj baznih, masnih hammond orgulja i gotovo kremaste gitare, da bi se na toj harmonskoj podlozi otvorio prostor za rezak, prodoran zvuk saksofona. No, Bonačić nije ekstravagantan, on se rado sklapa s bendom i tako postiže posebnu atmosferu, u kojoj ima dovoljno prostora za solaže svih instrumenata koje paperjasto mekim ritmovima svojih bubnjeva i šuškalica prati uvijek nevjerojatno suptilni Borko Rupena.

Foto: Matej Grgić

Skladbe s novog albuma vrlo su žive i različite. Od “Phantom’s Jadea” koji se naslanja na hard bop, preko “Microcosmus Sulcutus”, morskog jajeta i neke podmorske sambe, preko naslovne sjajno izbalansirane “Dream Aviary”, do “Swallow’s Elegy“, balade u kojoj Bonačić svira flautu i dodaje s njom neku finu mekoću koja potpuno mijenja zvuk cijelog sastava. Nakon toga slijedile su “Awayday” i “Clouds Over Lapad”, također dubrovačkim iskustvima inspirirane skladbe o dokolici, kojima završava album.

Ipak, nakon njih Bonačićev je kvartet izveo još nekoliko brojeva s njegova prvog albuma od kojih je najdojmljivija svakako bila “Raven’s Dilemma”, skladba gotovo u formi suite, lijepo razrađene dramaturgije, balada sasvim posebna ugođaja, koju su posebno oplemenile udaraljke Borka Rupene.

Foto: Matej Grgić

Tvornica se, unatoč svojim akustičkim limitima, pokazala kao prostor koji odiše dobrom atmosferom za koncerte ovakvoga tipa.

Bonačić je vrlo zanimljiv skladatelj, kao i vođa sastava koji jasno zna što želi i kako da to postigne. Koliko će mu se prostora otvoriti, to je pitanje. Drugi album svakako mu je dao priliku za ovaj nastup i on je to, baš kao i momci iz kvarteta, sjajno iskoristio.

Foto: Matej Grgić

Šteta što nije bilo više publike, no to je više do organizatora nego do glazbenika. Promotori u Zagrebu prečesto zaboravljaju da je teško privući jazz publiku i s reklamom, a pogotovo kad gotovo da nikakvih obavijesti o koncertu gotovo da uopće nije bilo. Šteta, jer se Tvornica, unatoč svojim akustičkim limitima, pokazala kao prostor koji odiše dobrom atmosferom za koncerte ovakvoga tipa.