Josipa Lisac publici: "Ja zapravo imam samo vas. Nikoga više."

Karlo Metikoš i Josipa Lisac najpoznatiji su glazbeni par hrvatske glazbene povijesti. Neki će usporediti s Bonnie i Clydeom, Romeom i Julijom, neki s Arsenom i Gabi, ali čemu usporedbe? Karlo Metikoš, pionir hrvatskoga rocka, iznenada je otišao zauvijek pred Božić 1991., a njegova muza i slavujica, prisjeća ga se svakog adventa legendarnim napjevima uz veliko i vjerno društvo. Trideseta obljetnica Josipu je vratila u zagrebačku koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog gdje nas je rasplakala vjernošću, raznježila uspomenama, rasplesala grooveom i razoružala humorom… Dame i gospodo, ovo je bio dnevnik jedne ljubavi.

Ekstravagantna umjetnica nije mapirala jednu ljubav, nego je koncertima u sjećanje pioniru hrvatskoga rocka napravila kartu hramova kulture hrvatske metropole. Nastupala je na slavnim daskama zagrebačkih kazališta, od prvog obljetničkog koncerta 1992. u kazalištu ZKM, preko Kerempuha, HNK, kao i na pozornicama od Tvornice, Doma sportova, pa do Lisinskog. Svjedočila je nastanku i nestanku mnogih, kao i dragih joj ljudi i suradnika, a svaka od njih slušala je intimne zapise dnevnika jedne ljubavi.

„Ljubav može prestati, a onda sam se naprosto borila da ju sačuvam sâma za nas dvoje.“

Dvoranu dupkom ispunjenu zamaskiranim licima prije nastupa zvijezde večeri milovala je samostalna obrada klasika “Da li sam ti ikad rekla da te volim” pijanista Zvjezdana Ružića – mladog virtuoza koji je ponovno oživio Karlov i Josipin klasik iz 1983. Po klavirskoj izvedbi na scenu kroči sama protagonistica u potpisnim baršunastim rukavicama koja odmah dobivenu pažnju posjetitelja vraća na mladog Ružića. Osvrnula se tako na suradnju kao jednu od inkarnacija Karla i ostavštine koja ne može zamrijeti ako je nastala iz nabujalog kreativnog impulsa: „u daljini sam to očekivala. Da će doći neki mladi ljudi. Vjerovala sam u mladost i bunt. To tjera dalje. To sam osjetila u tebi, a mi se nismo slučajno sreli.”

A ako je vjerovati Josipi, ni s Karlom se ljubav nije slučajno srela, te nas je podsjetila na rane šezdesete i istovremeni boravak u Parizu, kao i ljubav koja će se roditi nekoliko godina kasnije i živjeti zauvijek. Pa tako pričljiva pjevačica koja je „večeras donijela malo glamura“ objašnjava kako je zadnjih trideset godina ljubav s Karlom „nekako htjela oživjeti. Ljubav je može prestati, a onda sam se naprosto borila da ju sačuvam sama za nas dvoje.“

I tako dok u medijima slovi kao diva, ta je imenica postepeno postala pejorativan pridjev s konotacijama nedodirljivosti, ali jedna od najvećih živućih glazbenica ne propušta dati počast svim suradnicima. Snažno ‘hvala’ više je puta tijekom večeri obgrlilo njezine sklopljene dlanove pred licem i odaslano kvartetu koji joj čuva leđa, kao i dionicima njezine koncertne produkcije, kao i nezaboravnom Karlu Metikošu.

Među brojnim Karlu, odmiče se od ljubavi svog života koju, neočekivano, ne drži na pijedestalu, nego ga gleda kao jednu od ličnosti na koju se moglo zaboraviti zahvaljujući nemaru, kao što je s mnogima koji su zadužili hrvatsku kulturu, pa pomalo razočarano govori:

“Kroz sve ove koncerte koji se ovdje održavaju, mislim na Karla, ali i na sve druge koji su bili daroviti i ostavili su fantastična djela, a nisu s nama. To me smeta, da se brzo zaborave takvi ljudi. Na neki način sam se osjetila u misiji da malim trenutkom u svemiru može se pokazati da se volimo.“

Svjesna glazbenih uspomena i njihovih prizivanja kroz obljetničke koncerte, možda je najviše dirnula u srca ispunjenog Lisinskog najiskrenijom porukom nama; onima zbog kojih sjećanje na Karla živi prvenstveno kroz njezinu priču, pa na rubu suza poručuje:

“Ja zapravo imam samo vas. Nemam nikoga više. Zahvalna sam vam.“

I dok čitam ove vlastite retke koje ne smijem propustiti, moram promijeniti ploču i podijeliti kako sam u Lisinskom otkrio Josipine scenske dugovječnosti i mladosti. Prije svega tu je njezina neutaživa glad za transformacijom; ne samo modnom na koju nas je desetljećima navikavala, nego i za onom u vlastitoj glazbi. Navigirajući među prošlim koncertima, svatko će se od nas prisjetiti kako je opus Josipe Lisac redovito začinjen, izmijenjen i izmješten iz zone očekivanoga. Veličini poput njezine bilo bi jednostavno raširiti ruke i ne otvoriti usta da bi se sinkronizirala s auditorijem, ali to nije dio njezina umjetničkog potpisa.

Zahvaljujući svom vrhunskom bendu jazz korijena, kojim se opipljivo ponosi pred zajedničkom publikom, svaka od njezinih pjesama novim koncertima živi u nekom novom ruhu, kao i ona sama na pozornici. Josipa se tako dičila nadarenim Tonijem Starešinićem (klavijature), Elvisom Penavom (gitara), Bornom Šercarom (bubanj) i Davorom Črnigojem (bas gitara), kao svojim šulkolegom. Zanimljivo je bilo čuti samu duhovitu pjevačicu u jednom intermezzu kako se osvrće na upite ljude koji je pitaju „Kak’ se pripremate za koncerte? –Pa nikak. Ja sam uvijek pripremljena“, pa čak i kada se radi o prvim koncertnim izvedbama novih pjesama, poput “Sreće”.

Među ganutljivim poglavljima uspomena jedne ljubavi našla su se tako redovito i duhovita, pa i komična poglavlja kao u trenucima kada nas časti mali stand upom zbog suhog zraka u dvorani ili pak zbog primjećivanja glazbenih trendova i hiperprodukcije, na što gleda kao suvremenu površnost. No najšašavija je kada želi raziti razočaranje prema nemaru i neznanju ‘čuvara vrata kulture’ – osvrćući se na produkciju filma Za dva kovčega slave. Opominje kako nemar omogućuje zaborav velikana,  pa tako u navali komičarske inspiracije u prisjećanju pregovora o filmu govori „pa kaj da nekome sjekirom otpilim prst da nešto napravi? A gdje se kupuju sjekire?“. Pritom me sarkazmom i humorom kao obranama vjernosti partneru i ljubavi prema glazbenoj umjetnosti podsjetila na sličnu priču legendarne Patti Smith sličnog garda za ono što čuva svojim životom.

Dvosatni dnevnik jedne vjernosti pun emocionalnih amplituda nalik samoj dinamici života nekonvencionalna vokalistica zaokružuje čitanjem balade „Više nego ikad“, da bi svojoj publici pokazala da je ‘danas luda’ i „iako mrzim bis, danas mi je nekako došlo.“ Nakon raskošnog večernjeg kostima, na bis koncerta posvećenog rock legendi vraća se kao 20-godišnjakinja. Poskakujući u predimenzioniranom hoodieju s likom Karla Metikoša na jednu od prvih r’n’r pjesama “Don’t Say Goodbye” Matta Collinsa i Koralja iz 1964., a onda rock verzijom pjesme “Ispočetka“, Josipa je iznenadila svojom fizičkom dinamičnošću atipičnom za njezin izraz. Još jednom potvrđena sposobnost vladanja pozornicom, glazbom i publikom…

U jednom je televizijskom razgovoru prije točno pedeset godina, mlada Josipa svojim prepoznatljivim glasom najavila “jednog dana kada više ne budem sposobna, povući ću se s pozornice.” No taj dan nije ni blizu.