Krešimir Seletković: Izazov suvremene vokalnosti
Zbor Hrvatske radiotelevizije predstavio je u utorak, 12. travnja, drugo i posljednje djelo Krešimira Seletkovića nastalo u okviru njegove uloge rezidencijalnoga skladatelja ansambala HRT-a. Podsjetimo, u prosincu je Simfonijski orkestar HRT-a predvođen svojim budućim šefom-dirigentom, Pascalom Ropheom, praizveo Seletkovićevu Dystopiju, svojevrsni koncert za orkestar, o čijem su uspjehu i dobroj recepciji publike te kritike govorili i tekstovi što su ih za glazbu.hr napisali Nina Čalopek i Borko Špoljarić.
Druga Seletkovićeva „rezidencijalna“ skladba, Pet stadija žalovanja, bila je namijenjena Zboru HRT-a kojem je Seletković pridružio violončelo (Branimir Pustički), a praizvedbom u Laubi ravnao je Tomislav Fačini.
Foto: HRT
Zadani okviri suradničkog odnosa
Institucija rezidencijalnog skladatelja koju su unatrag nekoliko godina uveli HRT i Zagrebačka filharmonija (Filharmonija je doduše zastala samo na jednom autoru, Davorinu Kempfu, dok ansambli HRT-a kontinuirano provode ovaj program već gotovo deset godina) svakako ima mnogo vrijednosti. Riječ je o kontinuiranom poticanju glazbenog stvaralaštva i istovremenom aktivnom obogaćivanju repertoara za velike sastave.
U slučaju HRT-a, od skladatelja se (u najvećem broju slučajeva) očekuju dvije narudžbe – za dva ansambla ili njihovu kombinaciju. Najčešće kao prvo ostvarenje u svom rezidencijalnom statutu skladatelji odabiru prestižni sastav simfonijskoga orkestra (uz ili bez solista), za koji rijetko imaju priliku skladati, dok je drugo djelo povjereno zboru – a capella ili uz pratnju manjeg ili većeg instrumentalnog sastava.
I dok je za neke skladateljske kreativne osobnosti ovakva konstelacija odlična prilika da svoje stvaralaštvo prikažu u dva sasvim različita ruha, drugima će ovako zadani okvir biti nešto problematičniji i neće nužno pružiti poticaj ili nadahnuće, već ih usmjeriti prema nečemu što možda ne bi bila prirodna posljedica njihova skladateljskoga razvoja. Ne mislim nužno da je svaki izazov loš i da se potrebno kretati isključivo u granicama vlastitih razmišljanja i zone ugode, naprotiv, no trebamo prihvatiti da se neće svako izlaženje u nove situacije pokazati jednako uspješnim.
Trebamo prihvatiti da se neće svako izlaženje u nove situacije pokazati jednako uspješnim
Krešimir Seletković primarno je skladatelj instrumentalne glazbe. Svoje majstorstvo u baratanju različitim instrumentalnim i orkestralnim sastavima dokazao je već mnogo puta.
Foto: HRT
Spomenimo neke od odličnih i više puta izvođenih skladbi: disORDER za komorni ansambl, Animo za komorni orkestar, Koncert za violončelo, klavir i gudače, Lacrimae za gudače, ali i glazbu za balet Air (koju smatram jednom od najsnažnijih suvremenih hrvatskih glazbi pisanih za scenu, koja je zaživjela i kao instrumentalna suita) te naposljetku i najrecentniju Dystopiju za orkestar, uz Air drugi vrhunac njegova stvaralaštva, spoj kreativnosti, zanatskog majstorstva i utjelovljenja vlastitoga „ja” – ovaj letimičan izbor svjedoči o tome koliko Seletković rado i vješto (ali i uspješno) piše za različite instrumentalne ansamble.
Poznavanje prirode instrumenata i njihova spajanja u zvuku dodatno je produbio kao naš najcjenjeniji glazbeni producent, snimajući doista nepregledan broj interpretacija hrvatske i svjetske glazbe, posebno u suradnjama upravo s ansamblima HRT-a.
Foto: HRT
Glas u opusu
Glas se u Seletkovićevu opusu javlja sporadično, gotovo slučajno. Pogledate li popis njegovih djela, uz Misu za simfonijski orkestar, sole, mješoviti zbor, dječji zbor i orgulje (njegov diplomski rad), nailazimo na još jednu studentsku zborsku skladbu (Quando corpus morietur), prilično staru Uspavanku (2007.) te nešto noviji Oče naš (2012.) nastao na narudžbu ansambla Antiphonus.
Foto: HRT
Postaje jasno da Seletković tijekom svoje karijere nije osjetio snažan ‘poziv’ ili impuls skladati za glas, da mu vokalna glazba nije bliska u stvaralačkom smislu, a iz toga proizlazi i da promišljanje vokalne te zborske glazbe nije nešto što je u fokusu njegove stvaralačke osobnosti.
Foto: HRT
Sigurna sam, stoga, da je za njega narudžba za novo djelo za Zbor HRT-a bila mnogo veći izazov nego za neke skladatelje u rezidencijalnom programu prije njega. Uzmemo li u obzir i da se između redova, u komentarima koje je o djelu davao uoči koncerta, moglo iščitati i da je tematska okosnica djela ustvari kompromisno rješenje prihvaćeno nakon nekih prijedloga koji su mu možda bili bliskiji, no odbijeni su – ne mogu se oteti dojmu da je Seletković skladbi pristupio više kao zadatku koji je potrebno riješiti, nego još jednome djelu u kojem će moći u potpunosti iskazati svoj individualni kreativni karakter. Neupitno je da je Seletković ovome zadatku, kao i ostalom svome stvaralaštvu, pristupio ozbiljno i profesionalno.
Foto: HRT
Okret od klasične vokalnosti
Tema kojom se u djelu bavio jest popularna teorija psihologinje Elisabeth Kubler-Ross o pet stadija nošenja s tugom ili traumom. Baš kao i njezin model, i Seletkovićeva skladba (nazvana vrlo jednoznačno – Pet stadija žalovanja), odvija se u pet koraka/stavaka: Poricanje, Ljutnja, Pregovaranje, Depresija i Prihvaćanje.
Foto: HRT
Mješovitom zboru Seletković je, neuobičajeno, pridružio i solo violončelo, instrument koji mu je u ovome djelu poslužio kao svojevrsno utočište u poznato, instrument koji je pjevao i onda kada to nisu činili glasovi. A glasovima je Seletković namijenio vrlo malo pjeva.
Violončelo – instrument koji je pjevao i onda kada to nisu činili glasovi
Slušajući ovo novo, četrdesetominutno djelo, činilo se kao da je njegovo rješenje suočavanja s nepoznatim terenom vokalne glazbe bilo potpuno se okrenuti od klasične vokalnosti, pjevanja, dokinuti konvencionalno i tretirati glasove gotovo kao instrumente.
U prilog tome govori i činjenica da je Seletković skladao zborsko djelo koje nema nikakav pa ni skriveni ili pozadinski tekstualni predložak, skladao je programsku zborsku glazbu u kojoj nam sadržaj ne prenose riječi (zbor mumlja, uzvikuje i jeca), već nam sadržaj ili ideju (baš kao u slučaju instrumentalne programske glazbe) treba prenijeti glazba sama – svojim karakterima, mijenama i dramaturgijom.
Čini mi se da je upravo ovo posljednje izostalo u Seletkovićevoj novoj skladbi. Svaki od njegovih pet stadija korištenjem različitih glazbenih postupaka teži utjeloviti psihološko i emotivno stanje koje sugerira, nekad to čini suptilnije, a nekad izravnije i plastičnije (primjerice, Ljutnju vrlo jasno definiraju uzvici te uznemiren govor, mrmljanje na izmišljenom jeziku).
Foto: HRT
Ipak, na dramaturškom se planu, ako promatramo cjelinu, ne događa razvoj i diferencijacija glazbenog sadržaja koje bismo očekivali, a ne nastupa ni očekivano razrješenje, katarza – završno pomirenje i prihvaćanje. Seletkovićev protagonist kao da je zastao u jednoj od faza žalovanja i, nesvjestan toga, ne uspijeva pronaći izlaz. Seletkovićev pristup možda je ovaj put bio suviše suptilan da bi se mogao shvatiti na prvo slušanje.
Seletkovićev pristup možda je ovaj put bio suviše suptilan da bi se mogao shvatiti na prvo slušanje.
Neki od uspjelijih trenutaka su sam početak, lijepo oblikovan iskaz distancirane boli u fazi poricanja, postignut suhim, suspregnutim, gotovo asketskim korištenjem glasa uz osjećajne istupe violončela; zatim vjetru sličan huk koji postiže specifičnim korištenjem glasova u stavku Pregovaranje, a naposljetku i sam kraj skladbe, u kojem pušta glasove da pjevaju i susreću se gradeći suzvučja (možda nam Seletković na ovaj način donosi katarzu koju smo tražili?).
U drugome stavku, Ljutnji, iščitala sam i posvetu Marku Ruždjaku i njegovoj, mnogima, pa i Seletkoviću omiljenoj zborskoj skladbi Ubu, čiji glazbeni svijet gotovo citira, a zatim transformira kroz vlastiti skladateljski izraz.
Zbor HRT-a i dirigent Tomislav Fačini pružili su korektnu, ali ne suviše angažiranu izvedbu ove tehnički-izvedbeno iznimno zahtjevne partiture; moguće je da nije bilo potrebne inspiracije koja bi potaknula snažniju prisutnost izvođača, aktivnost i energiju.
Foto: HRT
