Pršteći romantizam u sjećanje na Barezu
Majstorski ciklus u spomen majstoru
Uz glazbu Dore Pejačević, Richarda Wagnera i Richarda Straussa, prilično popunjena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog bila je mjesto posebne posvećenosti vrhunskome u glazbenoj umjetnosti, u skladateljskom, repertoarnom i izvedbenom smislu. Jer kako drugačije nego izvrsnošću odati počast maestru koji je cjelokupnim svojim djelovanjem težio upravo toj osobini i po njoj ostao upisan u hrvatsku, europsku i svjetsku povijest interpretacije.
Nikša Bareza preminuo je prije godinu dana, a njegov Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, koji s pravom možemo zvati njegovim jer mu je bio predvodnik gotovo puna dva desetljeća, pripremio je u četvrtak, 26. siječnja 2023. godine u Majstorskome ciklusu koncert in memoriam svojemu najdugovječnijem šefu dirigentu.
Foto: Jasenko Rasol / HRT
Orkestrom je u ovoj posebnoj prigodi ravnao Ivan Repušić, hrvatski dirigent iznimnoga ugleda koji već dugi niz godina uspješno gradi svjetsku dirigentsku reputaciju. Odabir koncertnog programa bio je dostojan sjećanja na maestra Barezu i njegovu glazbeničku ostavštinu, i to iz više perspektiva – obilježavanja kulturološki važne obljetnice, brige za hrvatsku glazbenu baštinu, njegovanja kasnoromantičarskoga simfonijskoga zvuka, težnje ka sveobuhvatnoj interpretacijskoj izvrsnosti.
foto: Jasenko Rasol / HRT
Godina Dore Pejačević
Budući da je otpočela godina u kojoj hrvatska glazbena kultura obilježava stotinu godina od smrti najistaknutije skladateljice u povijesti hrvatske glazbe, Dore Pejačević, izvedba njezine Simfonije u fis-molu, op. 41, bila je okosnica koncertnog programa.
Foto: Jasenko Rasol / HRT
Stavivši je na početak koncerta, a ne u drugi dio kamo obično bivaju smještena simfonijska djela, Repušić i orkestar dali su naglasak na ovu važnu obljetnicu, ali i na određeni način “rekonstruirali” trenutak praizvedbe djela. Naime, na (prvoj cjelovitoj) praizvedbi Simfonije 10. veljače 1920. godine u Dresdenu upravo je djelo Pejačevićeve otvorilo koncert, a nakon toga su slijedile dvije kraće skladbe njemačkih skladatelja Maxa von Schillingsa i Richarda Wagnera.
Foto: Jasenko Rasol / HRT
Jedan od njih i ovoga je puta našao svoje mjesto na programu, a to je Richard Wagner s Čarom Velikog petka iz opere Parsifal, posljednje skladateljeve opere. Nakon Wagnera, večer je zaokružila izvedba simfonijske pjesme Smrt i preobraženje Richarda Straussa. Oba skladatelja obilježila su dirigentsku karijeru Nikše Bareze, stoga je bilo sasvim logično odabrati ih kao glazbenu posvetu maestru.
Foto: Jasenko Rasol / HRT
Repušićeva borba za izvrsnost
Nepregledne mogućnosti koje se kriju u tkivu simfonijskoga izvođačkog aparata privlačile su Barezinu pažnju, a tim stopama vidimo da kroči i Ivan Repušić. Pred orkestrom zrači snažnim dirigentskim autoritetom, ali ujedno i toplinom geste kojom prodire u minuciozne predjele partitura. Zbog toga od orkestra može dobiti što god poželi, a Repušić uvijek želi izvrsnost.
Barezinim stopama kroči i Ivan Repušić koji pred orkestrom zrači snažnim dirigentskim autoritetom, ali ujedno i toplinom geste kojom prodire u minuciozne predjele partiture
Moglo se to primijetiti u suptilnoj “mahlerovskoj” motivičkoj igri, gustim modulativnim kretanjima i karakternim kontrastima kojima obiluje Simfonija Pejačevićeve, u kreiranju Wagnerove beskrajne melodije koja orkestralnu teksturu nosi u kontinuiranoj idejno-strukturno-izričajnoj napetosti te u bogatstvu orkestralnoga bojenja programne niti Straussove Smrti i preobraženja. Upravo navedenim elementima Simfonijski orkestar HRT-a reagirao je na Repušićeve poticaje pokazavši veliku muzikalnost i jedinstvo u načinu iznošenja navedenih glazbenih djela.
Foto: Jasenko Rasol / HRT
Fantastične izvedbe pružili su članovi drvene puhačke sekcije orkestra, osobito u 2. i 3. stavku Simfonije u kojima Pejačevićeva vodi motivske elemente kroz pojedinačne instrumente i sve dionice, u raznim međusobnim kombinacijama, otkrivajući tako čitav spektar orkestralnih boja i vlastito umijeće instrumentacije. Vrlo sigurna i upečatljiva zvuka bili su i limeni puhači čija je uloga izrazito važna u odabranoj kasnoromantičarskoj vrsti repertoara. Rogovima u svojoj Simfoniji Dora Pejačević daje važnu ulogu (čak ih u 4. stavku traži šestero), stoga je izrazito važno zadržati maksimalnu koncentraciju jer jedna mala nesigurnost na ključnome mjestu – što se dogodilo – može znatno narušiti zvukovnu cjelinu.
Foto: Jasenko Rasol / HRT
No, izuzev tog trenutka u 1. stavku, rogovi su pokazali veliku tonsku skladnost i melodijsku pokretljivost koju od njih često traži Pejačevićeva. Gudači su nosili suštinu glazbenoga tkiva i karakterne promjene kojima obiluje partitura, a Repušić je znao balansirati zvukom orkestra kako bi u važnim trenucima došle do izražaja boje harfe ili udaraljki.
Foto: Jasenko Rasol / HRT
Izvođački izazov Wagnera i Straussa
Wagnerova glazba uvijek je potencijalno sklizak teren, a Simfoničari su Čar Velikog petka odsvirali kompaktnoga zvuka i tražene doze iščekivanja koje ne jenjava već teče u kontinuitetu prolazeći uvijek nove suptilne transformacije glazbenih ideja. Zavidnom samouvjerenošću Repušić je vodio orkestar kroz instrumentacijski i orkestracijski vrlo zahtjevnu partituru Straussove Smrti i preobraženja, punokrvne kasnoromantičarske simfonijske pjesme čija programna pozadina pronalazi u orkestralnim dionicama izuzetno širok spektar karakternih nijansi i time postavlja pred izvođače veliki zadatak. No, zadatak s kojim su se Simfoničari uspješno uhvatili u koštac i ostvarili odličnu izvedbu.
Foto: Jasenko Rasol / HRT
Uz Wagnera i Straussa kao neke od glavnih uzora, i Dora Pejačević je, kako njezina Simfonija u fis-molu pokazuje, stasala u umjetnicu respektabilnih skladateljskih sposobnosti.
Dora Pejačević danas pripada glazbenome svijetu što potvrđuju brojne recentne izvedbe njezinih djela, posebno onih strukturno opsežnijih i izvođački zahtjevnijih, o čemu govori muzikologinja Nataša Leverić Špoljarić u popratnome tekstu programske knjižice. Put jest bio dug, a na njemu posebno valja istaknuti zasluge akademkinje Koraljke Kos (u muzikološkom smislu) i Muzičkoga informativnog centra (u nakladničkom smislu), i što je najvažnije, urodio je plodom.
O Dori Pejačević više ne trebamo govoriti paradoksalnim terminima poput “žena skladateljica” ili “grofica koja je bila i skladateljica” – njezina glazba treba govoriti o njoj i o nama
Dora Pejačević više nije slabo poznato ime, njezina glazba više nije nedostupna i o njoj više ne trebamo govoriti paradoksalnim terminima poput “žena skladateljica” ili “grofica koja je bila i skladateljica”. Njezina glazba treba govoriti o njoj i o nama, a na širokoj glazbeno-obrazovnoj i glazbeno-reproduktivnoj zajednici je da tu zadaću nastavi kontinuirano sprovoditi.
Onim žarom i posvećenošću kojima je to za hrvatsku kulturu činio maestro Nikša Bareza.
Foto: Jasenko Rasol / HRT
