Mašinko u Tvornici: Postigli su sve što su htjeli

Četiri albuma, nekoliko EP-eva, brojni singlovi i više od desetljeća emocije, stvaralaštva, pjevanja, ispijanja piva i druženja

Mašinko/Filip Bušić

Sve su to omiljeni domaći pankeri 21. stoljeća proslavili u petak u zagrebačkoj Tvornici kulture na svom najvećem samostalnom koncertu do sad. Nove pjesme dokazale su se kao budući favoriti, a stari hitovi nikad se nisu orili glasnije.

Hladan tuš za početak znojave večeri. Tako bih opisao Nabod!, prve goste Mašinka. Klasični tvrdokorni punk bend došao nas je zagrijati iz Beograda. Brzo, u glavu i jasno – momci se drže provjerenog recepta za dizanje revolucije ili, barem, kvalitetnu i čvrstu kritiku Vučićevog režima i lažnosti današnjeg društva. Pred njima sve maske padaju, prodrmane minutnim potresima distorzije i tekstovima koji ne prežu ni pred kime.

IDEM/Filip Bušić

Fešta se nastavila u nešto lakšem i mekšem tonu. Na pozornicu u Šubićevoj popeo se, uvijek nasmijan i zarazno pozitivan, Antun Aleksa, odnosno, IDEM, uz vjernu pratnju Vlade Remeša. Isprva zbunjena publika, osim par ekstatičnih prvih redova, čudom se čudila dvojcu s laptopom. Bilo je puno starijih likova koji su došli slušati Mašinka pa im nije bilo jasno kakve su sad ovo egzibicije bez konkretnih instrumenata. Zašto sad ovaj s naočalama pjeva o nekim tamo osjećajima, čak se usuđuje i zaplivati u falseto? A i neki tu s čudnim naglaskom skakuće oko njega da popuni prazan stejdž….

IDEM/Filip Bušić

No, kako to biva sa svakim tko se susretne s ovom zarazom, Antunov jednostavan, ali pobjedonosan spoj popa i akustičnog punka uspio je otopiti i najledenija srca te izvući osmijehe s najsmrknutijih lica. Tako je to kad se na sceni dogodi fenomen kakav je IDEM. Jako se brzo i uspješno uvlači u srca starijih, mladih i najmlađih (al’ stvarno, iznad mene, na tribini, uz Antunove pjesme cupkala je curica od desetak godina, ona i mama nosile su Mašinkove majice). Pitanje je vremena kad ćemo ga gledati na istoj pozornici, ali na samostalnom koncertu. Dajmo mu još malo vremena da skupi materijala za repertoar dulji od 25 minuta i, nadajmo se, okupi neki bend da to stvarno bude više od laptopa.

Antunu se, inače, na nastupima, na zadnjim stvarima pridruži ostatak benda kako bi odsvirali solo s Par puta godišnje kako treba i ponovili neke omiljene onako baš uživo. Ovog puta to nisu bili dečki iz Trophy Jumpa, već cijeli instrumentarij Mašinka. To je bilo jako lijepo iznenađenje i pokazatelj prijateljstva između dvaju bendova i dugogodišnjih znanaca. Ekipa u Tvornici je pomahnitala.

Mašinko/Filip Bušić

A onda, nakon kraće stanke, krenuo je bend koji su baš, baš, svi čekali i, konačno, dočekali. Na bini je, osim uzvišenog seta bubnjeva, stajala kožna fotelja, a povrh svega, u pozadini, visjela je ogromna crna zavjesa na kojoj je tiskanim slovima bilo ispisano: „MAŠINKO“.

Lovro, Andrija, Bojan, Srki i Perica primili su se svojih uloga i zauzeli pozicije pa je i frontmen Marin konačno izišao i zasjeo u onu fotelju. Ista je kasnije poslužila kao postolje na postolju, pozornica na pozornici. A kad ni njezino sjedište nije bilo dovoljno visoko i nestabilno, Marin bi balansirao na naslonu kao da je na skejtu.

Mašinko/Filip Bušić

Uslijedila je parada novih i starih hitova. Ne bih izdvajao ništa posebno jer mislim da dobar izvještaj nikad ne čini nabrajanje popisa pjesama. Naravno da je set završavan s “Kako je potjeh tražio rakiju“, “Sretan“, “Kad idemo van“ i posebno emotivnom izvedbom “Kada vjetar kaže stani“, ali to ćemo čuti na svakom Mašinkovom koncertu, to znamo i volimo.

Ono što je ostavilo poseban dojam, smatram, su baš stvari s novog albuma. Kad sam ga, prije koji mjesec, recenzirao, napisao sam da će ove pjesme sjesti baš onako kako trebaju i do kraja, tek onda, kad ih čujemo uživo. to se i dogodilo. Zasjale su. I tek sad se želim vratiti albumu Pozovite rapsode, slušati ga u autu, na roštilju i ostalim druženjima ili kad mi je teško.

Mašinko/Filip Bušić

Nisam ni sumnjao da će horda vjernih Mašinkovih fanova već svaku od novih pjesama naučiti napamet, ali moram priznati da su se nove pjesme posebno izdvojile i da će, ubuduće, postati jednaki traženi klasici kao ove spomenute. Pogotovo jer ih krasi ista formula uspjeha s ključnim sastojkom kao i u ostalima – himnični refren koji, u slučaju da ne znaš, naučiš u dvadeset sekundi pa ga već na sljedećem ponavljanju pjevaš sa svima ostalima i nazdravljaš plastičnom kriglom kao da nema sutra.

Sve u Mašinku ima smisla jer je pravljeno u dobrom duhu i iskreno. Pa tako i čak tri gitare. Svako bi rekao da je to u punk bendu sasvim nepotrebno. Ali zašto ne? A isto tako, terce kojima si znaju dopunjavati na nekim riffovima i solažama odišu duhom heavy metala pa, zapravo, funkcioniraju baš dobro i nekako su, ipak, sve tri potrebne. Isto je i s harmonijama u refrenima. Nisu savršene, ali pašu. I svi ih vole baš zato jer su, poput refrena, srčane.

Mašinko/Filip Bušić

Tin Kovačić Koca iz Debelog bio je prvi gost, na opće veselje ekstatične mase iz prvih redova. Odmah iza te ekipe na ljepljivom floru formirala se crna rupa promjera dobrih deset metara u kojoj je divljala i sve u sebe uvlačila masovna šutka. Svako toliko nova irokeza povezana na znojno tijelo isplivala bi na površinu gdje bi je, s jedne na drugu stranu, nosili valovi istetoviranih ruku. Od dima i kapljica piva, Mašinko se, s tribina i zadnjih redova, skoro nije ni vidio. Nesuđena druga gošća trebala je biti Dunja Ercegović kao Lovely Quinces kako bi upotpunila pjesmu “Jedne davne jeseni“. No, pošto se Dunja razboljela, nije došla, pa nije stigla ni davna jesen, Dunjo moja.

Mašinko/Filip Bušić

Mašinka već neko vrijeme možemo smatrati jednim od najvažnijih punk bendova 21. stoljeća u Zagrebu definitivno, a možda i Hrvatskoj. Prvo su ih zavoljeli studenti. Onda su ti studenti odrasli pa su došli neki novi koji su, skupa s ovim starima, pjevali iste pjesme.

Zajedništvo i veselje zatim se prenijelo i na klince i na starce i sad ih svi skupa rado slušamo na gotovo svakoj brucošijadi, ali i alternativnijem festivalu. Sinoćnji koncert u Tvornici ovaj je status potvrdio, a uspjeh pjesama s novog albuma naznačio je čvrstu stvaralačku budućnost.