Modro zeleno u Makarskoj: Rock za smiraj ljetne sezone

Drugu godinu zaredom Makarska je domaćin nagrade “Milan Mladenović”, te glazbeni nastupi Jonathana, Pips, Chips & Videoclipsa, M.O.R.T.-a i Ljubičica, prošlogodišnjih dobitnika nagrade

Bendovi su pred domaćim i straniom turistima pokazali snažan potencijal / Foto: Filip Kovačević

Modro i zeleno je festival koji  živi na ostavštini Milana Mladenovića i EKV-a i koji, sasvim legitimno, želi na površinu izvesti relevantne bendove iz susjedstva. Festival je nastao kao ekstenzija nagrade “Milan Mladenović” relativno mlade nagrade koja je simbol inovacije i umjetničkog izraza mlađih stvaralaca iz regije. Uz samu dodjelu ovu manifestaciju prati i izložba ispred Dvorane Arte ,,Kao da je bilo nekad” te tribina ,,Nepristajanje ili kako je Ekatarina Velika postala veliki bend”.

U prvoj večeri festivala nastupili su riječki Jonathan i zagrebački Pipsi. Atmosfera na Kačićevom trgu bila je tipično kasnoljetna – kako i priliči pravom festivalu, bilo je dovoljno ljudi koji su došli ciljano poslušati te bendove, no bilo je ipak više ljudi koji su se tu našli slučajno, očekujući zabavu.

Jonathan i, začudo, Pipsi jako su se dobro uklopili u ovaj festival u sumraku sezone. Dva jaka benda našli su se pred publikom koja u većinom nije upoznata s njihovim opusom i  ispunili su i više nego dobro datu zadaću.

Jonathani su otvorili glazbeni dio festivala sigurno i uigrano. Prvi put su nastupili u Makarskoj i publika je izuzetno dobro reagirala na njih. Dijelom zbog glazbe na tragu Editorsa i Interpola, ali dijelom i zbog tekstova na engleskom kojim su približili zadnji val turista na Jadranu ovoj manifestaciji s predznakom balkanske regije. Dobro posložena setlista šaroliko je obuhvatila sve dosadašnje albume, a najbolje reakcije publike bile su pjesmama s novog albuma – najveće ovacije pokupila je pjesma “Coming On Hard” s novog albuma Everyone Else Is Ok, u kojoj su i publika i bend se našli na istoj valnoj dužini i kliknuli savršeno.

Jonathan / Foto: Filip Kovačević

Jonathan stvara svjetsku glazbu, jako je razumljiva svima koji su ikad slušali Editorse, Placebo ili Interpol, te novu publiku privuku, osim zvukom, pretežno energijom s kojom toliko profesionalno raspolažu. Svaka njihova pjesma, uključujući “Maggie” i “Never Meant to Be There” kao pjesme s početka te “Coming On Hard” i “Who Lies to Whom” kao novi materijal zvuči jednako bitno i relevantno, isključivo zbog energije benda koja je prenosi, dajući maksimum u svakom nastupu.

Pipsi su ipak drugačija priča. Voljeli vi ili ne voljeli Rippera i/li Pipse, nitko ne može osporiti njegov obol hrvatskoj glazbi. Ripper je u klasi Urbana i Rundeka i tijekom tridesetak godina nakupio je podosta velikih pjesama u svoju pjesmaricu. Ono što još spaja svu gorenavedenu trojicu je to što odbijaju živjeti na staroj slavi – iz albuma u album ponovno izmišljaju sebe u glazbi, rastu i pružaju nešto drugačije svojoj publici. Lijepo je to kad netko ima sve adute (čitaj hitove) u ruci, a onda ti servira zadnji album jer toliko vjeruje u njega. Za to treba imati muda, a Ripper, fala bogu, ih ima napretek.  Sve njegove nastupe ove godine koje sam ispratio započeo je s novim albumom, toliko jako i u glavu, kao da je to jedino što ima za ponuditi.

Pips, Chips & Videoclips / Foto: Filip Kovačević

Zašto to ističem? Zato što u Pipsi pojam konstantne promjene – toliko albuma, toliko pjesama rezonira s ljudima koji ne žele nešto novo, nego žele da taj njihov bend kojeg vole i dalje ostane to što im se svidjelo u startu. No Ripper, sasvim legitimno, to ne želi, već iznova stvara Pipse sa svakim novim albumom. I to i jesu Pipsi – konstantna promjena, konstantan trud da se napravi nešto novo, nešto što dosadašnja publika možda ne želi, no Ripper želi i smatra da je potrebno. I zato vječnom hejteru skidam kapu – na toj potrebi da opet izmisli sebe, Pipse i stvori smisao glazbenom sebi. Nije ga briga tko to puši, bitno da je on zadovoljan svojom kreacijom. I to, ruku na srce, i je jedino što je bitno od takvog autora.