Nemeček u Močvari: Valovi buke za kraj svijeta

Domaća noise i post rock senzacija Nemeček u zagrebačkoj Močvari su, u petak, okrunili srednjoeuropsku turneju na kojoj su promovirali hvaljeni drugi nastavak svojih Prokletija.

Precizno – kao da smo svi tamo došli u dogovorenih 21 i 30 i stisnuli play – krenule su druge Prokletije. Masu ljudi s dvorišta i oko šanka prizvao je prvi basoviti ton na klavijaturi Lea Beslaća. Nešto se krenulo tresti. Vibrirao je cijeli prostor. Znali smo da je došlo vrijeme za transformaciju.

Iz, dupkom pune, dvorane Močvare rijeke ljudi izlijevale su se kroz sva tri izlaza kad su krenuli dramatični udarci „Osi svijeta“. Transformacija koju sam spomenuo došla je s taktovima Prokletija. Iz petka uvečer u klubu, postali smo bezvremenska kapsula.

Nemeček u Močvari / Dario Radović

Dvorana je postala komora koja probija fabriku stvarnosti, oglasile su se sirene, na ulice izišli gladni vukovi, informacijski sustavi počeli su padati, stihijske vatre uništavale sve pred sobom. A petstotinjak sretnika na Trnju, u Močvari, štitila su trojica glasnika kraja s tamburom, bubnjem i sintesajzerom koji su opjevavali apokalipsu.

Vrhunska igra svjetla

S prvim Beslaćevim interludijem na klavijaturi došlo je vrijeme da se početni dojmovi slegnu. Pogled lijevo, pogled desno, koga znaš, a koga ne, gdje smo, što smo i koliko je para u novčaniku ostalo.

Nemeček uživo zvuči skoro pa identično kao na studijskim verzijama, no, rekao bih, bolje jer se Živkovićev glas na albumu često pogubi, stopi se s neobuzdanim kanalima buke, a kad je čovjek pred tobom, zaurla onako kako treba i vriskom probije ostatak benda, uključujući svoju tamburu.

Nemeček u Močvari / Dario Radović

Kad sam prvi put gledao ovaj bend na Substrat showcase festivalu (podsjetnik organizatorima: što se ikad dogodilo s tim? Kad će sljedeće izdanje? Zadnji put je bilo super) na istom mjestu kao sinoć, manjak scenografije mi je bila jedina zamjerka. Njih trojica sjede, sve je vrlo statično. Glazba je, srećom, bila dovoljan poguranac. Ovog su puta na pozornici imali repliku velike Babićeve slike Crna zastava koja se nalazi i na omotnici albuma. Uz to, svjetlosna igra reflektora koju organizator može ponuditi u tom prostoru bila je na vrhuncu. Možda samo još kad bi i neki stroboskop zabljesnuo na užarenim dionicama, bilo bi savršeno.

I dalje smatram da Nemeček ima potencijala za veći prostor, primjerice, neko kazalište. A nad njima trojicom na platnu bi se mogli projektirati svakakvi motivi. Staroslavenski običaji, rituali, visoki krijesovi, psihodelični vizuali i slično. Bio bi to fantastičan multimedijski projekt. I možda bi ušutkao svakoga tko dođe pa ne zna poštivati umjetnika svojim brbljanjem na tihim dijelovima.

Bezvremenska kapsula

Znao sam da devetominutna, intimna i sanjiva „Olovni“ neće izdržati žamor sebičnih debila. Radi se o jednoj od najvažnijih pjesama s albuma koja služi kao strašno dojmljiv i tih predah od buke i repeticije udaraca. I onda ti je unište nestrpljiva djeca u tijelima odraslih kojima nije dovoljno ni da si dobace potiho u uho što trebaju, već misle da njihova primjećivanja moraju čuti baš svi. Vas dvojica starih prdonja u sredini flora koji ste se nadurili i bili još glasniji nakon što vas je masa ljudi upozorila, nadam se da čitate ovo i da vas je sram. No dobro, takva dvojica, na neku foru, nađu se  baš na svakom koncertu koji zahtijeva imalo tišine i pažnje. Fascinantno. Neshvatljivo.

Uslijedila je „Mirila“ koja me uvijek podsjeti na galop konja po nekoj pustoši. Kad slušaš Nemečeka na velikim zvučnicima, u glavi si svoj lik u igrici. Jašeš kroz vrijeme. Močvara ne postoji, na njezinom mjestu ponovno je šaš i mulj pritoka Save kao prije 500 godina, i kao što će biti nakon najavljene apokalipse. A prije manijakalnog kraja, istu je najavilo „Jurjevo“ s prvih Prokletija kojim su nas počastili kako setlista ipak ne bi bila prekratka. No, sudeći po oblačnoj i vjetrovitoj proljetnoj noći koja nas je okruživala, bio je to dosta dobra odluka.

Nemeček u Močvari / Dario Radović

Evo zelenoga Jurja kirales! Stigao je konačno i svojim kopljem razorio opnu one naše bezvremenske kapsule. Desio se krah stvarnosti i zbilje. Veselje je postalo jad, a sreća ludilo, slijep je progledao, gluh poslušao, a jezici su stali pričati unazad. Umjesto suza potekla je krv i nebo se otvorilo da nas kazni biblijski potop. Kakvo iskustvo! Govorim, naravno, o pjesmi „Kuvet“.

Nakon instrumentalnog odjavljivanja „Miredite“, na bisu su ponovili prve dvije. No, ritual je za mene već bio gotov. Prokletije II takve su da ih moraš poslušati od početka do kraja, bez pauze. A onda si miran neko vrijeme. Sit si nemira i gorčine, sudnji dan je prošao. Stisnut je reset i sad si neka nova, a ista osoba.