Progledaj srcem u Areni Zagreb: Kakav radostan dan!

Rasprodani cjelodnevni koncert Progledaj srcem: Neka vatra siđe u zagrebačkoj Areni pokazao je svu slojevitost kulture i sociologije našeg društva, sve uz lajtmotiv spoznaje, nagovora i uvijek prisutne kušnje

Zagrebačka Arena bila je sasvim ispunjena / Foto: Laudato TV Facebook

U većini slučajeva, izvještaji s koncertnih zbivanja pokušaj su preslike intenzivnog predstavljanja nekog glazbenog djela. Najčešće u trajanju od devedeset ili nešto više minuta, pjevači, bendovi, orkestri ili tko god se već nađe na bini ispred publike, pokušava na najbolji mogući način prezentirati svoj rad. Ako to uopće možemo smatrati radom u klasičnom smislu riječi.  Pisao je uostalom o tome i David Bryne u popularnom djelu Sve o glazbi. U jednom od početnih poglavlja, upravo koncert smješta u sam centar glazbe, povlačeći paralele još tamo s plemenskim okupljanjima gdje je glazba imala izuzetno važnu ulogu, gotovo pa ključnu u vezivnim tkiva pojedinca i njegove okoline.
Uostalom, ta priča traje već tisućljećima. Glazba je zauzela toliko važnu ulogu u životima onoga što se nazadno nekada nazivalo primitivnim društvima, da je vrlo brzo poprimila i sakralni značaj. Takav status, doduše u nešto izmijenjenom obliku, glazba je zadržala do dan-danas, a sedmo molitveno druženje naziva Progledaj srcem savršeni je primjer onoga o čemu je pisao Bryne, a učili nas učitelji i profesori u školi. Iako u najavi i PR objavama nije baš bilo toliko jasno naznačeno kako je riječ o svojevrsnoj duhovnoj obnovi u četiri koraka, vrlo brzo sam shvatio, negdje pola sata od ulaska u samu dvoranu, da će glavnu riječ kroz cjelodnevno druženje ipak imati ono po što smo i došli, a to je glazba.
Rasprodani cjelodnevni koncert u zagrebačkoj Areni, posve logični nastavak onoga što ste imali prilike vidjeti na prošlogodišnjem druženju na rasprodanom stadionu Maksimir, jučer je pokazao svu slojevitost kulture i sociologije našeg društva, sve uz lajtmotiv spoznaje, nagovora i uvijek prisutne kušnje. Uz četiri različita predavanja i, moram priznati, sjajno odrađeni intermezzo voditelja Marina Periša te kasnije predavanje proslavljenog glumca Jima Caviezela (Pasija), ovaj cjelodnevni molitveni događaj je u potpunosti uspio u svom naumu mobilizacije nešto mlađih vjernika. Naravno, to nas je natjeralo na promišljanje ali i neizostavnu usporedbu s drugim društvenim grupacijama i njenim sposobnostima da oko sebe okupi veliki broj članova.

Glazbeni nastupi su imali i prigodne titlove na zaslonima / Foto: Laudato TV Facebook

Susret je započeo relativno rano za pojmove koncerta, već u 14 sati. Nakon kratke molitve za sve prisutne ali i neometan rad sve sigurnosne i audio-video opreme, po prvi put sam osjetio snažnu poveznicu i vjerojatnu inspiraciju koja je stigla iz SAD-a. Cjelodnevno molitveno druženje organizirao je Laudato TV, vjerski TV kanal koji na trenutke neodoljivo podsjeća na televizijski program koji je žario i palio SAD-om osamdesetih godina. Doduše, u Americi je takav modus operandi uglavnom povezan s evangelicima koji podosta agresivno promoviraju vjeru putem malih ekrana. Iako sam se kroz cijeli dan povremeno podsjećao na američke mega-crkve, propovjednike poput Teda Haggarda i slične, Progledaj srcem se pokazao taman toliko drugačijim da ne poprimi tu američku, komercijalno-konzumerističku notu. Čak je i sam voditelj sramežljivo pozvao prisutne na štandove Laudata kako bi podržali televiziju u njenom daljnjem radu, uz opasku: “Ne morate”. Prvi je na binu izašao fra Ivan Matić uz bend Mateja Galića i uz prozračno popunjenu dvoranu koja se nije prestajala puniti, prezentirao ono što nas očekuje u prvom dijelu programa, a to je pročišćenje.
Nisam, iskreno, očekivao pretjeranu raznovrsnost glazbenog i propovjednog sadržaja ali moram priznati da je tempo poruka-pjesma-poruka-pjesma uz neizostavni krešendo zajedničke molitve itekako upalio i usmjerio prisutne na introspekciju. A tu nastupa glazba. Realno, izvan niše kršćanskog rocka u Hrvata, malo tko zna za Amorose ili primjerice Emanuel ali domišljatost i neke zdrave navike organizatora napravili su od glazbene izvedbe poziv na pjesmu i molitvu baš svima.
Ne znate tekst? Nema problema, tekst ide uz izvedbu na videozidu. Sram vas je ustati? Nema problema, bit će te jedini koji je ostao sjediti, pa će vam biti neugodno što jedini sjedite. Premda je Matko Galić sa svojim sastavom tek lagano zagrijavao atmosferu, soft rock koji zvuči poput nekog laganijeg Coldplaya izazvao je suze u prvim redovima, a one su naravno bile zabilježene kamerom. Opet blagi podsjetnik na SAD, čak i na dokumentarac Jesus Camp no suze su manje-više jedina poveznica zagrebačkoga molitvenog druženja i tog poprilično kontroverznog dokumentarca.

Glazba je spojila sve sudionike događaja / Foto: Laudato TV Facebook

Jedina šteta, ako ćemo gledati čisto racionalno i pomalo sebično u odnosu na zadatak s kojim smo otišli u Arenu, je činjenica da je glazba taman odlazila na pauzu kad bi se jedan od bendova dobrano povezao s publikom. Pomagali su naravno i duhovni voditelji koji su nagovorom uvjerili i vašeg novinara da ustane iz mračnijeg kutka tribine i pruži zagrljaj okupljenim vjernicima oko sebe. Izvedbeno, svirke, barem sve one koje sam ulovio u potpunosti, nisu imale zamjerki. Produkcijski se organizator itekako potrudio da cijela dvorana podjednako sudjeluje u programu pa tako bina nije imala jedan, već dva fronta po ključu dok svira lijeva strana bine desna se štima za iduće predavanje i obratno.
Oni koji su se osjetili posebno insipirirani događajima oko sebe, imali su priliku otići na ispovijed. U jednoj od svojih mnogobrojnih šetnji kroz katove Arene prošetao sam kraj barem deset punktova s velikim redovima za ispovijed. Organizirane su i radionice za djecu, a to sad spominjemo jer je zgodno za uvesti u pogled na demografiju događanja. Prosjek godina bio je doslovno od 9 do 99, s time da sam baš puno pažnje dao  pregledu okupljenih, posebice mladih. Zašto? Jer mi je možda i najveći motiv odlaska na ovo molitveno-koncertno okupljanje bila znatiželja. Znatiželja vidjeti koliko je Laudato TV, koji je ipak primarno televizijski a onda tek internetski medij, uspio probiti svoju poruku do mladeži među kojom vladaju neki posve drugačiji, ne baš sakralni trendovi.
Progledaj srcem je po tom pitanju itekako uspio. Mladih i njihovih roditelja, vjerojatno i baka i djedova je bilo velikom broju, no očit je maleni odmak između primjerice subkultura i vjerskih zajednica koje ipak i dalje ciljaju na nešto tradicionalnije medije poput TV-a. Stoga, teško je očekivati neki golemi odaziv mlađe populacije, pogotovo one koja tek treba religijski progledati.
Moram pohvaliti ipak sjajnu digitalnu pokrivenost na samom događaju, bilo da ste u dvorani, ispred nje ili negdje u blizini na pauzi, mogli ste ispratiti sve. Facebook stranica Laudata je u stvarnom vremenu objavljivala snimke koncerata u tijeku uz ključne poruke fratara i velečasnih, pogotovo uz Miju Grozdanića i popularni Emanuel.

Spektakl u Areni uistinu je bio za pamćenje / Foto: Laudato TV Facebook

Očekivano, najviše se duha ostavilo za misno slavlje na kraju jer sam dojma da je zapravo središnja točka jučerašnjeg programa ipak bio glumac, a ne glazbenik, Jim Caviziel. Čovjek čija će karijera zauvijek ostati u znaku uloge Isusa Krista u Gibsonovoj Pasiji, svakako je svojevrsni highlight cijeloga dana jer je Caviziel došao taman pred snimanje novog i naravno ambicioznog projekta koji će prikazati tri dana od Isusove smrti do uznesenja. Redatelj je neizostavni Mel Gibson, tko drugi.
Iskreno, teško mi je bilo u hodu uopće pohvatati neki motiv ili rečenicu oko koje ću rotirati svoje viđenje njegovog predavanja. Jer kakve veze ima glumac u dresu naše reprezentacije s glazbom? Na kraju je odgovor nekako stigao sam od sebe. Naime, Jim je u 90 minuta svoga poslanja uglavnom govorio o mladima, usput se referirajući na stvarnu Golgotu koju je prošao snimajući Pasiju. Dislocirano rame, udar groma i još pokoja zalutala šiba na njegovim leđima. A onda mi je sinulo da Jim zapravo ima dosta sličnosti s Henryjem Rollinsom kojeg smo srećom mogli poslušati u sličnom formatu u Tvornici kulture početkom godine.
Isto kako je Jim svakodnevno tratio sate i sate čekajući snimanje pod debelim slojem šminke, tako je i Henry osamdesetih, kako je i opisao u svom djelu Upadaj u Kombi jeo sirovo brašno kako bi preživio na turneji po Europi. No, Henry je mašina koja se ne gasi punih 120 minuta. Jim nije takav, on je sinoć pokazao svu slojevitost svoje vjere i usput malo izreklamirao svoj novi krimić koji se bavi međunarodnom trgovinom djecom. Tzv. Spoken word u ovom obliku funkcionira, jedino je možda simultani prijevod uživo mrvicu usporio tempo. Imam osjećaj da Jim ima puno više za reći i jedva čeka da nastavi dalje. Isti je i Henry samo što on vjerojatno nikome ni ne da doći do riječi.
Cjelodnevno druženje je svakako došlo do usijanja uz Jimove suze, ali i kadrove svečane lože u kojoj je sjedio i Zlatko Dalić. Kasnije se još prenosila i sveta misa ali isto tako provodilo slavlje, sve do 22:30 čime je ova maratonska subota i završila. S obzirom na količinu pruženog sadržaja, svu silu predavanja i zadovoljavajuću količinu duhovne glazbe, vjernici će Tijelovo dočekati spremni.
Na početku smo zaključili da duhovnost i glazba idu ruku pod ruku još od davnina. Veseli nas što ide i danas, bez obzira na atomsko ubrzanje naših života gdje mjesta i vremena za duhovnost, kulturu ili nešto slično, ima sve manje. Bez obzira na povod, motiv ili cilj, lijepo je vidjeti kako se ljudi prepuštaju nečemu, u potpunosti uronjeni u sigurnost duhovno-glazbenog vodstva.  Koncerti kakve sam ja najčešće pohodio i pohodim duhovnost drže negdje drugdje, ali sve se to na kraju dana svodi izgradnju duboke povezanosti sa samim sobom i zajednicom. Uz glazbu i njenu zvonku radost. Bili vjernik ili ne, jučer je u Areni bilo radosno. A to je, pretpostavljam, bila i poanta.
Pripadnost crkvi, pa čak i nekom velečasnom ponaosob sinoć mogla se usporediti sa štovanjem nekih rock-glazbenika. Voditelj Marin Periš je još sve to sa svojim komentarima potencirao i napravio podsvjesno jedan vjerski lineup duhovnosti i glazbe. Baš kao festival, za svakog ponešto. Zaključno, premda mnogi trendovi pokazuju kako je religija u padu kada gledamo zapad Europe, u Hrvatskoj očito nije tako. Idući tjedan Laudato seli u Pulu, čisto da u Areni pokažu kako Maksimir lani nije bio slučajan, baš kao ni jučerašnja manifestacija.

ARena Zagreb je za ovu prigodu imala postavljenu pozornicu u središtu dvorane / Foto: Laudato TV Facebook