Semi-mono-opera: Djelo koje ni po čemu nije polovično
Scarlatti ih je ‘štancao’ kao na proizvodnoj traci, a Beethoven se mučio dok nije jednu jedinu iznjedrio… Rossini je u stvaralačkim ‘međučinovima’ smišljao recepte novih kulinarskih poslastica, a Bach od silnih obiteljskih i ostalih obaveza nije imao vremena ni pomisliti na nju… Mozartove su toliko popularne da njihove melodije pjevušimo u bilo koje doba dana ili noći, a onih nekoliko iz pera Ivana Šibenčanina možda nikada nećemo doznati kako su zvučale…
Wagner nije štedio ni vremena, ni truda, ni materijala, ni novaca da od svoje ‘glazbene djece’ učini spektakl na sceni, a moderni autori s početka trećeg tisućljeća puno toga rješavaju multimedijalnim, svjetlosnim i vizualnim efektima. Bila je poprište potresnih ljubavnih tragedija, spektakularnih herojskih pothvata, prikrivenih političkih propagandi i banalno smiješnih zapleta. Novac – ako ga i nije bilo, moralo ga je biti – jer ona je bila i ostala kraljica umjetnosti!
Možda bi ovako glasio početak neke romantizirane priče o Njoj, višestoljetnoj Njezinoj povijesti i skladateljskoj opsjednutosti idejom koju Ona predstavlja. A Ona jest – OPERA.
Foto: Matej Grgić
Nije joj mogao izbjeći ni On – Silvio Foretić. Nije to nimalo čudno jer odrastao je uz oca opernoga pjevača i mnoge je dane djetinjstva proveo okolo kazališnih pozornica. No, Foretić je svoj odnos s ovom glazbeno-scenskom vrstom duge tradicije odlučio preformulirati u ponešto drukčijem formatu. Rekli bismo, u svome stilu. Prošao je Foretić tridesetu godinu života kada je prvi put, na osobit način, odlučio odgovoriti na pitanje koje si On postavlja (i koje mu drugi postavljaju): „Zašto već jednom ne napišeš tu operu?“
U svibnju 1979. godine na pozornici Teatra &TD, na Muzičkom biennalu Zagreb, Silvio Foretić praizveo je Semi-mono-operu, opisanu kao semioperu semiseriu / poluozbiljnu poluoperu „za jednog aktera (polupjevača) i mnogo glasova u jednom činu s epilogom“. Na pitanje kojim započinje ovo djelo odlučio je Foretić odgovoriti na sebi svojstven način, kao što to uvijek i čini predstavljajući jedinstvenu Autorsku (s velikim A!) ličnost na suvremenoj hrvatskoj glazbenoj sceni.
Foto: Matej Grgić
Semi-mono-opera ogledni je primjer instrumentalnog teatra, ‘žanra’ koji je žario i palio europskom (i svjetskom) glazbenom scenom 1960-ih i 1970-ih godina, a koji je odgovor na traženje novoga u glazbi našao u suptilnim suodnosima unutar trojstva: glazba (zvuk) – tekst (riječ) – akcija (gesta).
Foto: Matej Grgić
Silvio Foretić na osobit je način upotrijebio ovo trojstvo, kreirajući svojevrsni ‘foretićevski’ instrumentalni teatar, upravo zato što je on idealni instrument ovakvoga tipa promišljanja glazbene umjetnosti – on je skladatelj i kreator svih segmenata glazbeno-scenske ideje, interpret i tumač svojih djela u ruhu pijanista, pjevača, glumca i po potrebi dirigenta, on je publika, slušatelj i gledatelj koji prima, procjenjuje i ocjenjuje predočenu mu glazbenu viziju.
Foto: Matej Grgić
Semi-mono-opera jedno je od četiri djela koja pripadaju užem pojmu instrumentalnog teatra, no Foretićev opus sadrži još mnoga koja uključuju određeni oblik gestičnosti, i još dalje od toga, gotovo da nema djela koje ne uključuje određenu dozu angažiranosti (kasnije je Foretić, ipak, skladao i ‘pravu’ operu – Maršal – koja je, možda je to neki prst sudbine koji stalno golica autora, ‘morala’ imati i popratnu ‘teatraliziranu’ priču.)
Foto: Matej Grgić
Dvadesetak godina Foretić je sam izvodio djelo, sve dok iz zdravstvenih razloga više nije mogao. Nakon toga postavilo se pitanje hoće li djelo ikada više biti izvedeno. Treba li se pojaviti na pozornici, odvojeno od svoga idealnog interpreta – autora? Može li itko na približan način prenijeti skladateljsko-interpretativni koncept? I tako je prošlo još dvadesetak godina, sve dok Muzički biennale Zagreb nije odlučio, u suradnji s autorom, rekreirati Semi-mono-operu i ‘objaviti je svijetu’.
U sklopu pretprograma 32. MBZ-a revidirana verzija Semi-mono-opere Silvija Foretića premijerno je izvedena 10. listopada 2022. godine u dvorani Teatra &TD u Zagrebu. S istom originalnom idejom, ali s novim kreativnim konceptom zasjala je u izvedbi tenora Ladislava Vrgoča u glavnoj i svim ostalim ulogama. Dakle, ipak je nađen ‘novi’ idealni interpret!
Foto: Matej Grgić
Posao osmišljavanja inscenacije povjeren je iskusnom redatelju Mariju Kovaču, a među ostalim suradnicima bili su scenografkinja Andrea Lipej, kostimografkinja Iva-Matija Bitanga, dizajner svjetla Bojan Gagić, tonski majstori Višeslav Laboš i Tihomir Vrbanec te Ivan Josip Skender zadužen za završnu produkciju snimke. Treba istaknuti i Hrvatski gudački kvartet koji je realizirao snimljeni dio izvedbe te Igora Valerija kao korepetitora.
I samoga Foretića koji je, za ovu revidiranu verziju, doradio originalni tekstovni predložak (u talijanskom prijevodu Lidije Parać) te prilagodio glazbenu realizaciju.
Foto: Matej Grgić
U priči o Njemu i Njoj – skladatelju kojega neprestano ispituju kada će napisati operu, kojega doktor Freund potiče da svoju nutrinu ispolji kroz operu jer će jedino tako moći doživjeti smirenje (a ne gutati pilule koje mu propisuje), koji sa žudnjom čeka da mu se ona objavi, i operi koja stalno tinja u njemu, žulja ga kao zrnce prašine – nema pobjednika, nema rješenja. Njihov odnos ostaje upitan kroz činjenicu da on gubi kontakt sa stvarnošću, utapa se u vlastitim iluzijama i više nije jasno što je zbilja, a što utvara.
Je li sve to samo plod kakvoga polusna? U ovoj ‘poluozbiljnoj poluoperi’ Foretić se igra sa svim elementima koji tvore ukupnu strukturu djela – glazbom, čiji elementi sežu od tradicije talijanskog bel canta, preko ‘avangardnijega’ zvukovlja do pop utjecaja; tehnologijom zvuka, kojega traži u rasponu od živog izvođača, preko reprodukcije snimljene glazbe do elektronički manipuliranih segmenata; gestom, koja je prisutna u fizičkom smislu na sceni, u načinu shvaćanja tekstovnog predloška, u višeslojnim porukama koje otkrivaju autorovu (skladateljsko-umjetničko-društveno-političku) angažiranost.
Foto: Matej Grgić
Tekst je u prvome planu, a ono što Foretić čini jest da postupa s tekstom na način kompozicijskih tehnika, od monologa s početka djela kontinuirano gradi polifonu tekstovnu strukturu do konačnoga rasapa u jednoj (a ujedno i početnoj) naglo prekinutoj monofonoj rečenici. Kreirati zaokružen lǔk – nije li to jedna od elementarnih ideja kompozicijskoga postupanja?
Redateljski koncept Marija Kovača usredotočio se na jedan jedinstveni prostor – sobu (ili vlastiti um!) u kojoj On proživljava svoje najintimnije trenutke. U skučenom, kvadratnom prostoru smješteno je sve što je potrebno: pijanino, na njemu kristalna kugla i radio-prijamnik, starinski stolac i lampa, stol s bocom pića i telefonom, vješalice i paravan s kostimima te stalak s onim što bi trebala postati partitura opere.
Foto: Matej Grgić
U toj sobi odvija se sve, tako da je vizualna i auditivna pažnja gledatelja uvijek fokusirana na središte zbivanja: glavnoga lika i glazbenu radnju koja ispunjava prostor oko njega, pri čemu pod glazbenom radnjom podrazumijevamo Foretićeve manipulacije sa svim elementima instrumentalnog teatra. Reflektori obasjavaju glavnoga lika i njegov prostor kretanja, a drugi glasovi, kada se počnu javljati, vizualno se prezentiraju u uspravnim uskim svjetlećim elementima simetrično raspoređenima s lijeve i desne strane pozornice, izvan sobe, što još povećava osjećaj disocijacije glavnoga lika (od sebe samoga).
Foto: Matej Grgić
U takvoj fokusiranoj koncepciji, na Njemu je velika odgovornost. K tomu, biti – nakon autora samoga – prvi ikada koji će iznijeti djelo publici, graniči s trenutkom od povijesne važnosti (zvuči to pomalo i fatalistički!). Zato treba naglasiti da je tenor Ladislav Vrgoč svojim vokalnim umijećem i glumačkom pojavnošću izvrsno interpretirao ulogu glavnoga lika i opravdao dano mu povjerenje.
Foto: Matej Grgić
Sigurno je vladao vokalnim zahtjevima, kako pijevnima tako i deklamacijskima, svoju pjevačko-glumačku dramaturgiju vješto je uklapao u dramaturgiju cjelokupnog zvukovno-vizualnog koncepta, bio je siguran i uvjerljiv tijekom čitave izvedbe, zadržavši se u ulozi čak i nakon što je izvedba završila.
Foto: Matej Grgić
Četrdesetak godina nakon nastanka i dvadesetak godina od zadnjih Foretićevih izvedbi, Semi-mono-opera dobiva priliku za novi život. Revidirana verzija djela, odnosno, ova premijerna izvedba, imat će svoj audio i video zapis. No, prava bi šteta bila arhivirati i ovu novu snimku jer skupljati prašinu i biti spomenuta tek kada su kakve obljetničke prigode Semi-mono-opera nije zaslužila. Ona mora komunicirati s publikom jer je, čak i nakon toliko godina, aktualna – sadržajno, glazbeno, koncepcijski, kontekstualno.
Novo vrijeme upisivat će u nju nova značenja, no drugačije niti može niti treba biti.
Foto: Matej Grgić
