Uglazbljeni Nazor

Čuješ li? Slušaj bolje!

Zbor se upinje, iz petnih žila, izvesti namjerno pretenciozan, makar koncizan stavak na latinskome jeziku iz Psalma 34, koji se međutim ne čuje, dok dirigent predvodi izvedbu za njega neuobičajenom, širokom i egzaltiranom gestom. Ima slike, al’ nema tona. Uputa u partituri navodi da se stavak izvodi bez glasa, pjevači se trude i široko uprazno otvaraju usta, a to na pozornici stvara teatralan učinak, dok kod publike izaziva znatiželju, zanimanje, pa i opravdani hihot.

U drugoj izvedbi, sad samo sa ženskim zborom, skladbu zaključuje prodoran smijeh ženskih glasova, dok članovi muškoga zbora iz zapozorja ulaze u koloni, jedan za drugim, i zauzimaju pozicije na pozornici. I ta scena bliza je teatru. Nitko od pjevača, međutim, ne pušta glasa i pjevanjem ne sudjeluje u izvedbi. Kad i zadnji muški pjevač zauzme svoje mjesto, dirigent označava kraj.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Ovi nesvakidašnji prizori – zapaženi tijekom jednoga inače po svemu sasvim uobičajena koncerta, pripadaju skladbama Marka Ruždjaka te Viga Kovačića i tako su zapisani u partiturama – jednog akademika, visoke reputacije (koji, nažalost, nije više među nama) i drugog, mladca, skladateljskog šegrta (još uvijek iz studentske klupe Berislava Šipuša).

Kod Ruždjaka piše „ulaze muški, 1 po 1, zauzimaju svoja mjesta“. Kod Kovačića je notirano „cijeli stavak skroz bez glasa, izvoditi s vrlo izražajnim i pretjeranim otvaranjem usta; pokušati sve izvoditi u apsolutnoj tišini“. Uprizoreni na recentnome koncertu Zbora HRT-a pod vodstvom šefa dirigenta Tomislava Fačinija, Ruždjakov Madrigal i Kovačićev Abecedarium upriličeni su 10. veljače na posljednjem koncertu ciklusa Sfumato.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Dva „intermezza“

Na bogatom programu, i Madrigal i Abecedarium odigrali su uloge intermezza – makar to nisu, u večeri hrvatske zborske glazbe, posvećene „uglazbljenom Nazoru“. Pa iako naizgled nemaju nikakve veze sa starim bardom, hrvatskom književnom veličinom, njihov sonorizam – temeljen ne na tekstu, već na jeziku samom, njegovim glasovima i slogovima – također je na stanovit način pridonio potvrdi iskonske glazbenosti Nazorova stiha, koji je te večeri odjekivao Laubom, a što ga mnogi od nas i dandanas povezuju s onim notornom onomatopejom o cvrčku što „cvrči na čvoru crne smrče“.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Čak i Faun (Podne), uglazbljen u Matzovu Faunu, vrlo izravno priziva istog toga cvrčka, samo mu je okruženje nešto drugačije: „Podne. – Cvrčak cvrči na kori česvine.“ Ali i drugi reci Nazorovih Šumskih idila, koje su poslužile kao izvorište Matzovoj zborskoj suiti, obiluju sličnim pjesničkim pismozvucima.

Smisleno nesmisleno

Tekstovi Madrigala i Abecedariuma su, međutim, svojim uglazbljenjima mahom nesmisleni, makar jezik u njima – snažan i elementarno zvučan kao i kod Nazora samog – itekako pokazuje svaki smisao.

Zanimljivom se ukazuje ta poveznica – između Ruždjaka i Kovačića, istovremeno i daleka i bliza, koja govori da su poticaji uvijek isti i da su, zapravo, nepromijenjeni. Ili su skladateljski zadaci uvijek, zapravo, takvi. Jedni, jednaki, nepromjenjivi.

Ogledaju se tako i Ruždjak i Kovačić jedan u drugog i jedan u drugome, a da toga možda nisu ni svjesni, barem kad je u slučaju potonjeg riječ. A slušatelj ima dojam da se pritom i sve ostale skladbe na programu – one posvećene poeziji Vladimira Nazora, a njih je u večeri bila glavnina, ogledaju u površini istog jezera, u jednom neprekinutom nizu, u dobro osmišljenoj dramaturgiji koncerta, koju je publika nagradila toplim pljeskom, u uzlaznoj putanji intenziteta, sve do posljednjeg glasa.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Nema prolaznih

Nisu u tom smislu bile usputne postaje ni Ruždjakov antologijski Madrigal ni novoskladani Abecedarium, koji je na koncertu doživio praizvedbu. I zapravo nije bilo nijedne skladbe u programu koja bi se mogla označiti prolaznom, zato što se redom radi o klasicima zborskog sloga, uz iznimku možda Matzova Fauna za kojeg smo znali, na koji je Koraljka Kos snažno upozorila 2019., što ga je 2003. snimio i objavio Slovenski komorni zbor s Vladimirom Kranjčevićem (Antologijska djela hrvatske zborske glazbe 2, Cantus), ali smo ga sada zalaganjem Fačinija i Zborista HRT-a dobili priliku i čuti uživo. Čuti ga pa i valorizirati.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Na papiru to ne izgleda tako, no Fačini je kroz više od sat vremena glazbe, prevukao jedan golemi lûk, započet Kuljerićevom glazbom za dan Svih svetih (Seh duš dan), a zaključen apoteozom patriotizma, Gotovčevom Zvonimirovom lađom, također omiljenim djelom hrvatskoga zborskog repertoara.

STDNT TRĆ GDN KMPZCJ

Smislio je on to, kao i toliko puta dosad znalački i vješto, vodeći zahvalnu publiku od točke do točke na programu o „uglazbljenom Pastiru“, uključivši se i sam u izvedbu Kovačićeve skladbe koja u svome prvom stavku, među ostalim duhovito, kroz nizove suglasnika, „otkriva“ svojega autora (VG KVČĆ – što ne traži pojašnjenja, a odmah nakon i: STDNT TRĆ GDN KMPZCJ u značenju: student treće godine kompozicije), zatim autorova mentora (BRSLV ŠPŠ), a onda i onog koji je DRGR izvedbom: J! TMSLV FČN.

Publika je oduševljeno prihvatila mladog autora – koji nije više „student treće godine“, već na završnoj petoj godini u kojoj trenutačno studijski boravi u Milanu (profesor Giovanni Verrando) – pohvaljujući ga zbog spomenute duhovitosti koju je iskazao i ranije (recimo, u skladbi Ecco il nostro nuovo menu napisanoj za Antiphonus u kojoj uglazbljuje, ali također vješto, jelovnik iz pizzerije), kao i očite muzikalnosti koja puno obećava.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

„Nošen mladenačkom fantazijom“

Njegova šesterostavačna suita niz je etida za mješoviti zbor, načinjena živo i spretno, i samo će vrijeme pokazati što nam Vigo, na samom početku karijere, ima dalje za dati. Ima tu svega: i pjevanja i skandiranja i glumljenja i lupanja i jujukanja… i parafraziranja Cageove 4’33” opisanog na početku.

U Abecedariumu Kovačić je zborašima podario izazove koje su oni zdušno prihvatili – pa ne bi čudilo da suita zaživi i na amaterskom zborskom repertoaru, a publici predstavio dinamično i živopisno ostvarenje „nošeno mladenačkom fantazijom i bogatom invencijom“, makar je ovaj citat pred više od stotinu godina zapisao Lujo Šafranek-Kavić za Rudolfa Matza u povodu praizvedbe Fauna.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Publika je VG KVČĆ-a nagradila zdušno, a nagradili su ga i izvođači za koje se zorno vidi da im je „legao“ njegov niz skladateljskih „situacija“ (stavke on, naime, naziva tako) na temu hrvatske abecede.

A sad o Faunu

Faun je bio središnje djelo na programu – barem u pogledu ambicije te proporcija, a Matz ga je, poput Kovačića, skladao rano, 1921., također kao student, u razredu Blagoja Berse na zagrebačkoj Akademiji. Djelo je skladao za Glazbeno društvo intelektualaca o kojem ne znamo mnogo, iako je riječ o amaterskom glazbenom društvu koje je razvilo razgranatu djelatnost.

Na Nazorove stihove iz Šumskih idila, prebogate u prikazanjima čarobnih misterija Prirode te ostvarenih čudesno bogatim leksikom u secesijskome duhu, Matz je odgovorio nekom vrsti secesije i u glazbenom izrazu, jednako tako bogatih harmonija, bujnih linija, dekorativnosti i stiliziranosti, ornamentiranih glazbenih obličja i valovito razvedenih događajnosti.

Upravo zato Fauna nije uputno pratiti bez čitanja teksta pa bi čak i recitiranje poezije za neku sljedeću prigodu, ako se ukaže takva, moglo biti dobrodošlo.

Poeziju se tijekom izvedbe ipak moglo pratiti iz poslovično bogatih programskih brošura, koje redovito uključuju i poeziju – u izvorniku i prepjevu kad je potreban, što je posebna, dodana prednost ciklusa Sfumato te na čiju vrijednost, kad takve vrijednosti postaju iznimka umjesto pravila, valja posebno ukazati.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Glazbeni intelektualci

Kompleksnost sloga i razvedenost događaja Matzova Fauna daje naslutiti nešto i o izvedbenim kapacitetima društva „glazbenih intelektualaca“ što ga je Matz osnovao 1919., zajedno s drugim kompozicijama na programu svjedočeći o kapacitetu današnjeg Zbora HRT-a kao profesionalnog vokalnog ansambla.

Upravo profesionalnost dopušta im u istoj večeri posegnuti za tako stilski raznolikim i tehnički različnim skladbama. Sam Fačini išao je pritom još za jednim: da se program doživi kao velika cjelina, u čemu je uspio te što je ostavilo poseban dojam.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Uvodni Kuljerićev Seh duš dan, iako ni po čemu samo uvodan, predstavljen je zato u uravnoteženoj ekspresiji, dobro postavljene i vođene arhitekture, koja unatoč temi ne prelazi u pojedinačnu ekspresivnost, dok je Zvonimirova lađa Jakova Gotovca zasjala kao veliki finale večeri bez inače često prisutnoga neukusnog patosa i patetike te usiljeno epske deklamacije.

Seh duš dan tako nije „zapeo“ po putu, nego je uspješno došao do završne slike u kojoj samo ružmarin ostaje na grobu preminula sina, dok je Zvonimirova lađa „prodisala“ upravo kroz tretman pjesničkoga predloška čija je infleksija prirodno gradila infleksiju i glazbenog izraza.

„Sad kreće zadnji stavak!“

Poseban je dojam ostavila Galeotova pesan u kojoj je sve „hranilo“ i poticalo jedno drugo – poezija, glazba i interpretacija međuse, kroz dramatične prikaze stravične sudbine galijota Ilije, zatočena u utrobi mletačke galije, koji sluti skoru smrt i čezne za zavičajem i majkom, sve do završne uspavanke koju more pjeva Iliji dok tone zajedno sa svojom „drevenom rakvom“.

Na početku, kao i na tome kraju, Kuljerićeva partitura svjesno je oslobođena taktne crte, kako bi na početku prikazala nepreglednost morske pučine što uporno lupa o oplatu Ilijine galije, a ponovno i u završnom fragmentu, u kojemu uspavanka „Trajna, nina, nena“ više nije majčina pjesma, nego odjek nesretnih duša poput Ilijine, što odjekuju iz neizmjernog morskog prostranstva.

Upravo takvim ozračjem odjekivala je izvedba Galeotove pesni te večeri u ciglenoj utrobi Laube. Baš tako oslobođeno od zapisa doimao se završetak Kuljerićeve kompozicije.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

„Slušaj bolje!“

Tko to želi, koncert Zbora HRT-a, nakon izravnoga radijskog prijenosa, može poslušati na digitalnim platformama HRT-a, a tko je pak zainteresiran pobliže se upoznati s vokalnim opusom Igora Kuljerića, to može učiniti put reprezentativnoga albuma Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a u izdanju HRT-a iz 2023. godine, na kojemu će naći i Galeota, ali i More, Gumbelijum rožu te antologijski Kanconijer.

„Još samo malo!“

Madrigal Marka Ruždjaka kretao se prema pitanju „Čuješ li?“, a nastavio imperativom „Slušaj bolje!“. Nastup Zbora HRT-a pokazao je da hrvatska zborska glazba „još je tu“. Za sve one koji još uvijek žele – slušati bolje.

„Uglazbljeni Nazor“ donio je puno toga raznolikog za čuti, vidjeti, doživjeti, pročitati. U Situaciji 0’33” čak i – tišinu.

U to ime, za kraj – kako je ono napisao VG KVČĆ:

Iju! Ž!

(pljesak)

(lupiti nogom o pod)

Foto: Jasenko Rasol/HRT