Ambiciozno, smisleno i hrabro

Lijepa topla svibanjska večer potvrdila je da gitarska magija nad zagrebačkom publikom djeluje i dalje jednakom silinom. Naime, zaključni koncert ovogodišnje sezone ciklusa Guitarra Viva, u dupkom punoj Maloj dvorani Lisinski, pripao je Triju Evocación (Luka Lovreković – Ivan Šimatović – Lovro Peretić), a reakcije publike potvrdile su njegov nesumnjiv uspjeh.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Osim finala sve u svemu odlične sezone, koncert je bio i slavljenički u duhu deset godina djelovanja samoga Trija. Programski, večer je bila koncipirana ambiciozno, smisleno i hrabro: u prvome dijelu monumentalne Bachove Goldberg varijacije (u obradi Luke Lovrekovića), dok su drugi okupirale čak tri hrvatske praizvedbe: skladbe Tomislava Uhlika, Krešimira Klarića i Viga Kovačića. Intencija izvođača bila je već na prvi pogled jasna: prikazati gitarski trio kao ozbiljan komorni format, sposoban podnijeti goleme barokne arhitekture, kao i iznijeti sasvim suvremene autorske ideje.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Uvod u sve to opravdano je pripao Goldberg varijacijama, jednim od onih djelâ koja uvijek sa sobom nose određeni rizik. I to ne samo izvođački, nego i slušateljski. Naime, pedesetak minuta neprekinute glazbene gustoće, natisnutog duktusa bez pravih dramskih ‘olakšanja’, zahtijeva ogromnu koncentraciju za sve dionike. U transkripciji za tri gitare taj je izazov možda još i veći jer instrument, unatoč svim svojim kolorističkim potencijalima, nema prirodnu dinamičku širinu kakvu ima, primjerice, čembalo ili klavir.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Lovrekovićeva obrada Varijacijâ vrlo je inteligentno raspodijelila glasove među gitarama, zadržavajući egzaktnost polifonoga sloga i u gušćim teksturama. Posebno su uspješni, i zvučno dojmljivi, bili trenuci u kojima se melodijska linija postupno ‘prelijevala’ iz jedne gitare u drugu, očuvavši dojam fraze čak i kroz smjenu izvođača. U sporijim je varijacijama ansambl pokazao i najviše muzikalne finoće: fraziranje mirno i odmjereno, završeci pojedinih varijacija lijepo zaokruženi, a blaga zadržavanja završnih kadenci osigurala su dodatnu retoričku težinu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ipak, za balans se u pojedinim trenucima moglo primijetiti da je bio blago narušen. Već se u prvoj varijaciji gitari Ivana Šimatovića moglo spočitnuti pretjerano izlaženje u pravi plan, a virtuozniji su odsječci gdjekad davali mjesta zvučnim razmimoilaženjima, no svakako ništa dramatično. Osim toga, određeni slušateljski zamor, pogotovo tijekom srednjega dijela ciklusa, teško je bilo izbjeći. To nadilazi pitanje kvalitete interpretacije i zalazi u samu prirodu djela; Goldberg varijacije golema su zvučna arhitektura čije je elemente, u svom totalu i u koncertnome kontekastu, naprosto teško iznijeti (odnosno – primiti) potpuno koncentrirano.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Drugi dio večeri donio je bitno drukčiju energiju i sugerirao aspekt koji je Triju Evocación očito u fokusu: otvaranje prostora novim hrvatskim skladbama. Od predstavljenih komada, rekla bih da je najzaokruženije djelo večeri – prava mala riznica šarmantnih i smislenih sadržaja – bila Uhlikova Gitalirika, ciklus od četiri slike za gitarski trio.

Uhlik piše vrlo zahvalno za instrument: razumije njegovu pjevnost, boju i sposobnost stvaranja suptilnih polifonih slojeva, ali pritome ne sklizava u praznu afektivnost – uzima princip više negoli prokušane modele. Već prva slika, Tempo di valzer, iskorištava pomaknuti valcerni karakter u kojemu se lagano iskrivljena polifonija i sanjiva melodika neprestano isprepliću. U Uhlikovoj viziji gitarske lirike postoji nešto nostalgično, gotovo u zvučnome duhu starih crtanih filmova, ali bez pretjerane sentimentalnosti. Drugi stavak, Andante sostenuto, bio je možda i najljepši trenutak čitavoga koncerta.

Lovrekovićeva gitara ovdje je izvučena bila izrazito pjevno, a harmonijski obrisi i ornamentika povremeno su prizivali mediteranski, čak andaluzijski ugođaj. Trio je vrlo pažljivo gradio dinamiku i dopuštao melodiji dovoljno prostora da ‘diše’, ne inzistirajući pritom na pretjeranome izrazu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Sljedeća praizvedba bio je Trio, za tri gitare, Krešimira Klarića, koji je krenuo iz posve jednoga drukčijeg zvučnog svijeta. Skladba se razvija iz uskih intervalskih jezgri koje se postupno šire i pretvaraju u gust, gotovo vrtložan zvuk. Već od početka jasno je bilo da su Klariću u fokusu prije svega energija i kontrast. Unisoni motivi neprestano se vraćaju kao svojevrstan leitmotiv skladbe, a uzlazni ljestvični i kromatski pokreti pritome su pokretački princip cjelokupnoga glazbenog toka.

Za kraj večeri ostavljena je Kapodatastrofa Viga Kovačića, skladba koja se suštinski odmiče od ideje glazbenosti ili, bolje rečeno, glazbeno teleološkog, te se primarno oslanja na izvanjsko, teatarsko – na scenski humor i simulirane sukobe među izvođačima. Već od prvih ‘taktova’ postaje jasno da se gitaristi „ne mogu dogovoriti“: neusklađeni su međusobno, nastaju nesporazumi, dvojica se udružuju protiv trećega, instrumenti kao da se nikako ne mogu ‘sastati’, kako u ideji, tako i u zvuku, a zvučni plan čini bezbroj neuspjelih početaka skladbe.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Završni obrat otkriva razlog kaosa: jednome od gitarista, naime, nedostaje kapodaster, a koji se na kraju pronalazi u publici. Publika je vrlo spontano reagirala na takav tip humora i očito uživala u predstavi, premda glazbeno – skladba ostaje više niz efektnih dosjetki negoli zaokružena cjelina.

Kovačić kombinira fragmente gotovo dječjih melodija, poskočne ritmove i tipične gitarske, kao marševske idiome; u cjelokupnome kontekstu večeri, Kapodatastrofa (a zašto ne – Kapodastastrofa?) imala je funkciju laganijega, zabavljačkog završetka nakon ipak ambicioznijih i sadržajnijih djelâ prethodnicâ.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

No, na kraju, ovakva je programska širina možda i najbolje konturirala ideju Trija Evocación: različite koncepcije, različiti glasovi, uz izvođački angažman koji je u svojoj predanosti bio apsolutno konstantan i dosljedan. Ideja spajanja mastodontskih kanonskih djela uz promidžbu novih domaćih ostvarenja, pokazala je da ovaj gitarski trio bez poteškoća izlazi iz okvira muzealiziranog pristupa instrumentu, afirmirajući se kao živo komorno izvođačko tijelo, koje unatoč svim svojim inherentnim osobinama (u prvoj liniji – specifičnoj zvučnoj ekonomiji i prirodno diskretnijoj zvučnoj projekciji), može ravnopravno odgovoriti na zahtjeve različitih estetikâ i autorskih rukopisâ.

Završetak sezone Guitarra Viva, zaključno, nije bio samo puka obljetničarska večer, nego i podsjetnik da se repertoarna hrabrost višestruko isplati.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr