Zagrebački kvartet saksofona u izvedbi hrvatskog repertoara

Koncert Zagrebačkoga kvarteta saksofona, toga našeg toliko zaslužnog komornog ansambla, održan 18. veljače u malom Lisinskom, bio je nalik susretu sa “starim drugom”. Ili ponovnom čitanja “davno zaboravljene lektire”.

Onaj je to dobro poznat osjećaj: nakon mnogo godina ugledate lice koje vam je nekoć bilo blisko i prva misao glasi – zar je doista prošlo toliko godina? A onda razgovor poteče sam od sebe, bez napora i zadrške, kao da stanke uopće nije ni bilo.

Ili pak ono poput povratka knjizi, koju smo nekoć davno pročitali, sadržaj se postupno vraća, ali svako novo čitanje otkriva i nešto drugo, nešto što nam je nekad promaknulo – kako to ranije nisam primijetio? – što nas ponovno može osvijetliti ili iznenaditi.

Zagrebački kvartet saksofona

Negdje između takva dva iskustva – ponovnog susreta i novog čitanja – odigrao se i posljednji nastup Zagrebačkoga kvarteta saksofona, u programu u potpunosti posvećenom hrvatskoj glazbi i to onoj koja je, većinom, za njega napisana.

Dojam iz publike bio je poznat i familijaran, stoga i prilično ugodan, a opet, kao i kod svakog ponovljenog susreta, nov i nagrađujuć.

Prizor veterana na sceni i prvoligaša – njihovih sljednika – u publici bio je jedan od najupečatljivijih trenutaka koji je obilježio večer. A među publikom i juniori: današnji studenti saksofona, oni koji tek dolaze. Cjelokupna ta slika, simbolična u slojevitosti, bila je možda i najdojmljivije što se, zajedno s iskustvom nastupa i programa ZKS-a, moglo ponijeti s koncerta.

Redom svima dobro poznati Sremec, Merčep, Nestorović i Drevenšek ovim su koncertom obilježili 36. godišnjicu zajedničkog glazbovanja, što bismo ga mogli opisati riječima koje dočaravaju veličanstvenu epopeju. Stvaranje ansambla bilo je svakako pionirski pothvat, zajedno s korpusom novih djela i aranžmana što su ih oni svojim djelovanjem potaknuli, no jednako tako, moglo bi se govoriti i o 36 godina rada, hrabrosti, discipline i upornosti, pa vjerojatno i kompromisa koje je u taj dugogodišnji odnos svatko od njih neizostavno morao uložiti.

Jedno je, međutim, sigurno: Sremec, Merčep, Nestorović i Drevenšek ostaju čvrsta činjenica naše glazbene scene. Veteransku poziciju danas si s pravom mogu priuštiti. No njihov odnos prema glazbi i dalje je obilježen stavom, žarom, odgovornošću i energijom. Pa čak i ponekim nesvjesnim udarcem nogom o pod, koji je možda i omeo izvedbu, ali je svakako bio učinjen „u žaru borbe“.

Nezaobilazni

Vrijedilo je, stoga, susresti se ponovno sa ZKS-om kao sa „starim prijateljem“ i s „gradivom“ koje su oni davno svladali. Zajedno s tim bilo je vrijedno podsjetiti se i činjenice da je upravo ovaj nezaobilazni komorni sastav rodonačelnik komornog muziciranja u formaciji saksofonskog kvarteta u našoj sredini – osnovan 1989. godine, ujedno „agens“ koji je potaknuo stvaranje autentičnog hrvatskog saksofonskog repertoara – bez čijeg proaktivnog djelovanja toga repertoara vjerojatno ne bi ni bilo.

Repertoara koji broji desetke najrazličitijih ostvarenja – u komornom, ali i u koncertantnom žanru; ostvarenja mahom iznimne konzistentnosti i kvalitete, što je pokazao i njihov recentni nastup.

Po toj impresivnoj listi, Zagrebački se kvartet saksofona vrlo vjerojatno može mjeriti jedino sa Zagrebačkim gitarskim triom, čiji je član István Römer te večeri također bio u publici. Oba ansambla u hrvatskoj glazbi njegovala su visoku razinu komornog muziciranja, no – što je također bitno – i jedan i drugi su u hrvatskom glazbenom prostoru uspostavili jedan sasvim poseban set of mind koji nisu uvijek dijelili s drugim glazbenicima, otvoren i znatiželjno usmjeren prema novoskladanoj autorskoj riječi, uvijek spreman na nove skladateljske izazove.

Zagrebački se kvartet saksofona vrlo vjerojatno može mjeriti jedino sa Zagrebačkim gitarskim triom – i jedan i drugi su u hrvatskom glazbenom prostoru uspostavili jedan sasvim poseban set of mind koji nisu uvijek dijelili s drugim glazbenicima

Kako je Srđan Dedić istaknuo u najavi koncerta, ZKS je u jednom trenutku bio prepoznat kao „naš najbolji sastav za suvremenu glazbu“, što je pozicija koja zapravo nije nužno prirodna, ali koju su oni ipak snažno stegnuli uza se. Takav set of mind širili su dalje, zbog čega su uvijek bili cijenjeni u autorskoj zajednici, a što su prirodno i bez nametanja prenijeli i na nove generacije.

Tek natuknuto

Ne bi, stoga, zgoreg bilo razmišljati o njihovu repertoaru i u kontekstu nekog šireg i ambicioznijeg projekta; diskografske antologije – možda, ili, recimo, festivalskog programa. Tek takva sveobuhvatnija inicijativa mogla bi otkriti ono što je ovim koncertom bilo izrečeno, ali je zbog samog opsega repertoara zapravo bilo samo natuknuto. U hrvatskoj glazbi, dakle, zaslugom upravo Zagrebačkog kvarteta saksofona, a potom i aktivnošću onih koji su ga slijedili, imamo bogatu reprezentaciju autora i djela, a ta reprezentacija s dugom klupom može igrati i u nekoj ozbiljnijoj ligi.

Ili riječima samog Dragana Sremeca uoči koncerta: „Ponosni smo i zahvalni što su od samog početka našeg djelovanja svi najvažniji hrvatski skladatelji (Papandopulo, Bjelinski, Horvat, Kuljerić, Radica, Klobučar, Ruždjak, Tarbuk, Šipuš, Uhlik…) prepoznali našu umjetničku i izvođačku izvrsnost pa su nam posvetili svoja djela. U mnogim slučajevima su nas samo obavijestili da ‘pišu nešto’ i gotovo nikad nisu bile potrebne posebne konzultacije jer su, nakon što su čuli naše koncerte, točno znali što i kako trebaju pisati, a mi smo im se odužili velikim brojem izvedbi njihovih djela širom svijeta.”

Kultura zaborava

Predstavljene skladbe Horvata, Ruždjaka, Dedića, Šipuša i Kuljerića potvrđuju ove Sremecove riječi. Takav program, međutim, jednako tako, jednim je svojim dijelom progovorio o još jednom fenomenu, a taj je kultura brzog zaborava, koja pogađa i našu sredinu. U malih nacija, naime, nije lako održati plamen sjećanja na osobe koje su još do jučer stvarale i gradile tu istu sredinu – zar vrijeme tako brzo leti? Da, leti, toliko da opuse skladateljskih veličina poput Stanka Horvata ili Marka Ruždjaka sad već vidimo sve teže i rjeđe, prekrivene sve gušćom maglom.

Večeri poput ove i ansambli poput ZKS-a tu su da to barem ublaže. No to neće biti dovoljno.

„Stara“ umijeća

Ipak, izvedba skladbe Rocambole barem je na trenutak podsjetila na svu vještinu Stanka Horvata u oblikovanju glazbenog sloga, razvoju glazbene misli i slaganju instrumentalnih boja, da ne govorimo o neočekivanoj duhovitosti kojom se jedan prilično profani glazbeni motiv „rastočio“ kroz elaborirane i maštovite, stalno promjenjive instrumentalne intervencije i ekscese.

Skladba Fessure prizvala je, pak, u sjećanje umijeće Marka Ruždjaka u građenju glazbene forme, vaganju izražajnih sredstava i izvođenju raznolikih zvukovnih tekstura, istodobno iznenadivši bogatstvom zvukovnih situacija i mikstura – toliko da je, čak i u slučaju sonorističkog senzibiliteta ruždjakovskoga formata, nešto za što ne možemo reći da se samo tako sreće u svakoj, makar bila i Ruždjakova skladba.

Fressure je doista izrasla iz „same fiziologije svirke“ – kako je Ruždjak znao reći, u ovom slučaju iz same naravi Zagrebačkog kvarteta saksofona, a oba su djela očigledno bila napisana s puno respekta prema članovima ZKS-a, baš kao i skladbe koje su predstavljene u nastavku: Im Garten deiner Liebe Berislava Šipuša te Tri razglednice iz baleta Riki Levy Igora Kuljerića. Jedina skladba koja nije izvorno izrasla iz ZKS-ova tla bio je Cantus fractalus Srđana Dedića, makar su ga baš oni čvrsto prigrlili na repertoaru.

Sjećaš li se?

U 36. godini ansambla, Zagrebački kvartet saksofona najvjerojatnije ne svira isto; gotovo je sigurno kako svira manje fletno, no danas u njihovoj svirci ionako trebamo tražiti posve druge kvalitete.

U zreloj tridesetšestoj svirka ZKS-a je jesenje plodna, osjeća se iskustvo minulih ljeta, a odlikuje je i dubinsko razumijevanje glazbenih materijala.

U 36. godini ansambla, Zagrebački kvartet saksofona najvjerojatnije ne svira isto; gotovo je sigurno kako svira manje fletno, no danas u njihovoj svirci ionako trebamo tražiti posve druge kvalitete

Zvuk ansambla nekad je vjerojatno bio ispoliraniji, dok se sad u njemu čuju četiri lica: kulerski i baršunasti Nestorovićev tenor, pedantni i delikatni Merčepov alt, drčni i snažni Drevenšekov bariton te prodorni i moćni Sremecov sopran. Karakteri su i dalje jaki, ali je suživot – kako pokazuje koncert – i nakon 36 ljeta još uvijek moguć, dok im u tuttiju zvuk na trenutke poprima boju starog zlata.

Sjećanje jest možda prolazno. A prisutnost zaborava snažna.

No jedno je u slučaju ZKS-a sigurno: sve te godine im jednostavno ne smijemo zaboraviti. Dok oni pokazuju kako je još godina pred njima.