Zajedničko uznesenje Bijelog dugmeta i Laibacha ukazuje se u finalnoj pjesmi na vinilu, ”Die Kanone”. Posrijedi je live-verzija slovenske inačice pjesme koju sa Simfonijskim orkestrom RTV Ljubljana u ime Laibacha pjeva Milan Fras. I to je onaj prepoznatljivi Laibach kojega se kontekstualno ugrađuje u originalno autorsko rješenje Gorana Bregovića i razrađeni vokal Željka Bebeka

Kadar iz spota “Die Kanone”

Dvije godine nakon objave spota, na tržištu se pojavila zaokružena suradnja Laibacha i Bijelog dugmeta “Die Kanone” (Matrix Music) na vinilu, na CD-u i na streaming platformama, sa šest (vinil, stream), odnosno osam (CD) verzija. Ovo izdanje sa sobom nosi mnoge reference, pun je meta razina i ima mnogo širi kontekst od inicijalno najavljene suradnje dva benda u povodu 50 godina djelovanja Bijelog dugmeta. Sama činjenica da je posrijedi suradnja dva najvažnija autorska glazbena izvozna proizvoda iz bivše Jugoslavije (Goran Bregović i Laibach) upućuje na generalno tumačenje kako je posrijedi i najvažniji diskografski proizvod s ovih prostora.

Laibach je obradio skladbu “Top” sa samog početka karijere Bijelog dugmeta. U mnogo napisa navedeno je kako je posrijedi prvi singl Bijelog dugmeta iz 1974., no i tu ima nesuglasica. Neki će kao prvo diskografsko izdanje benda označiti drugi singl grupe Jutro s pjesmama “U subotu mala” i “Kad bi bio bijelo dugme” (na ovitku i na labelu pogrešno je ispisano: Kad bi bio bjelo dugme), a snimljena je za PGP Radio Kruševca 1973. godine. Singl je kasnije reizdao PGP RTB, sa zamijenjenom A i B stranom, a 1975. objavljen je s trećim omotom, koji izgleda identično kao ovitak prvog albuma benda snimljenog za Jugoton i koji se zove Kad bi’ bio bijelo dugme. U bendu su svirali Goran Bregović, Ismet Arnautalić, Gordan Matrak i Zoran Redžić, a skladbe je, nepotpisan, otpjevao Željko Bebek. Jutro se uskoro raspalo zbog animoziteta dviju autorskih ličnosti – Gorana Bregovića i Ismeta Arnautalića, a na njegovim razvalinama nastalo je Bijelo dugme. Indikativno je da je od grupe Jutro službeno u njemu participirao samo – Goran Bregović. Bebek je bio nepotpisan, a Redžić je nekako ispao iz kombinacije.

Zarana je bend izazivao kontroverze pa je još nejasno koji je prvi singl pod imenom Bijelo dugme. Bijelo dugme je sarajevskom Diskotonu ponudilo singl s pjesmama “Top” i “Ove ću noći naći blues”. Diskoton je isprva odbio snimke pa je bend potpisao petogodišnji ugovor s Jugotonom. Za sljedeći singl “Glavni junak jedne knjige” Goran Bregović ipak je sklopio poseban dogovor i s Diskotonom, pa su obje kuće 1974. objavile svoje izdanje gotovo istodobno. Izdanje su se razlikovala omotima i pojedinostima u naslovima i autorskim potpisima. Diskotonova verzija izašla je prva, u ožujku 1974. a Jugotonova, 30. travnja 1974. “Top” je izašao 29. ožujka 1974. i s obzirom na to da nema točnog datuma za Diskotonovo izdanje, nije razvidno koji je, zapravo, prvi singl Bijelog dugmeta objavljen.

Za Croatia Records, sljednika Jugotona, nema dvojbe – to je “Top”, i stoga su napravili repress singla koji su dodali u divot box-set sa svim studijskim albumima Bijelog dugmeta. Na poleđini ovitka, tada prigodno nazvanog VIS-a Bijelo dugme fotografija je četvorice članova (s istog sessiona objavljena je fotografija i na poleđini Diskotonovog izdanja singla “Glavni junak jedne knjige”), a nedostaje Zoran Redžić. U to doba, zapravo, basist Bijelog dugmeta bio je Jadranko Stanković, no njega nema ni na fotografiji, ni na snimci, tako da je na ovitku maxi-singla “Die Kanone” njegovo ime pogrešno navedeno među izvođačima. Pjesme “Top” i “Ove ću noći naći blues”, gdje je i naveden kao koautor, snimio je basist Ambasadora Ivan Vinković. Singl je producirao Nikola Borota Radovan, koji je zaslužan za launch karijere Nede Ukraden i koji podvriskuje u pjesmi.

Poleđina ovitka singla “Top”

“Top” se nije našao na prvom albumu grupe, samo na kasnijim kompilacijama (nije se nešto ni puštao na radiju jer je uvodni stih Topom ću te gađat moja mala mnogim radijskim urednicima u to doba bio isuviše eksplicitan). Pjesma nije našla mjesto ni u repertoaru obrada (premda su mnoge njihove skladbe u ovih pola stoljeća doživjele covere, od “Na zadnjem sjedištu moga auta” do “Ipak poželim neko pismo”), sve dok se u prosincu 2024. nije pojavila Laibachova obrada pjesme na slovenskom jeziku pod nazivom “S topom te bom ciljal, moja mala”, a u srpnju 2025. na njemačkom “Die Kanone”. Za zborski vokalni aranžman na pjesmi zaslužni su autor Olja Dešić (ex-Put, Neno Belan & The Fiumens) te Nera Mamić i Damir Juričić, ekipa koja je vokalno obogatila i “Mamu ŠČ” Leta 3.

Klasična laibachovska obrada ipak nije imala trademark – vokal Milana Frasa. Upravo ta činjenica unijela je veliku zbunjenost i među poklonike, i među poznavatelje opusa. Stvara li se Laibach 2.0 (i poslije Milana – Fras!)? No vrlo brzo stigle su i prve snimke s albuma Musick, i pažnja se odvukla s te dvije obrade. Ulogu vokala preuzeo je akademski kipar i restaurator Vasja Ulrih. Posrijedi je njihov dugogodišnji suradnik, pa su ga pozvali da otpjeva “Top”. Već je posudio glas za neke njihove ranije pjesme, a njegova povezanost s glazbom ima i klasičnu stranu: bio je petnaest godina član Ljubljanske opere i pjevao u nekoliko vokalnih okteta.

Ovaj projekt u kojem su ujedinjene opozitne glazbene silnice najprepoznatljivije glazbe bivše Jugoslavije otvorio je mnogo veća pitanja od prigodne suradnje. Premda na suprotnim polovima percepcije, činjenica je da su u različitim fazama karijere Bijelo dugme i Laibach isticali refleksiju o jugoslavenskome političkom, društvenom i kulturnom prostoru. Štoviše, svojim djelovanjem donekle su ga i definirali.

Ne treba zaboraviti da je Laibach 29. studenoga 2025. održao koncert u Jajcu, u dvorani u kojoj je 1943. održano II. zasjedanje AVNOJ-a, a Bijelo dugme je na turneji Doživjeti stotu tijekom posljednje tri godine obišlo sve bivše jugoslavenske republike i jugo dijasporu u Europi i Americi, a ime pretposljednjeg albuma Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo, dovoljno govori o odnosu prema tadašnjoj domovini.

Pamtimo reportažu iz zagrebačkog Starta (u kome je i potpisnik objavio brojne tekstove), koju je pisala Ines Sabalić, koja je usporedila publiku na koncertima Bijelog dugmeta i Laibacha. Reportaža je objavljena u veljači 1987. godine i ostala je zapamćena kao snažan paralelni slalom između dva potpuno oprečna fenomena – Bijelo dugme kao vrhunac rock-kulturalnog socijalističkog mainstreama te Laibach kao avangardni, subverzivni i hermetični kolektiv.

Bijelo je dugme bilo nezaobilazan fenomen Jugoslavije, ali Laibachov interes za njega nikada se nije svodio na njegovu popularnost. U intervjuu objavljenom u jednome japanskom zborniku članovi Laibacha opisuju Bijelo dugme kao sastav koji je sedamdesetih i osamdesetih oblikovao glazbeni i kulturni mainstream: u njegovu su se zvuku susretali rock, folklorni motivi, masovna privlačnost i jugoslavenska popularna mitologija.

U toj perspektivi Bijelo dugme nije bilo tek uspješan rock-bend. Laibach ga opisuje kao svojevrstan „meki ideološki aparat“, koji je rock-pobunu prevodio u široko prihvatljiv, emocionalno povezujući jezik s nacionalnim odjekom u jugoslavenskom okviru. Takav položaj nije ih činio nevažnima. Naprotiv, otkrivao je kako se popularna glazba može pretvoriti u zajednički ritual, kako folklorni elementi dobivaju suvremeni oblik i kako publika u pjesmama prepoznaje vlastito iskustvo.

U tom čitanju Bijelo dugme i Laibach pripadaju različitim glazbenim i društvenim registrima, ali promatraju srodna pitanja: kako se oblikuje zajednički identitet, zašto određene pjesme postaju simboli vremena i što se u njima sačuva dugo nakon što nestanu okolnosti u kojima su nastale. Uostalom, i Bregovićevo stvaralaštvo, i Laibachov rad imaju provokaciju kao temelj.

“Japanizirani” vinil

Zato je njihov susret na pjesmi “Top” dobio širi smisao od prigodne suradnje. Laibach je pjesmu preradio na izričit zahtjev njezina autora Gorana Bregovića. Uzeli su već snažan kulturni artefakt i smjestili ga u novi kontekst, kako bi se jasnije čuli njegovi ideološki, emocionalni i povijesni slojevi. „Sama nostalgija oblik je ideologije“, kažu, podsjećajući da pjesme prenose sjećanja i projekcije koje često ostaju nerazriješene.

Na vinilu i na CD-u “Die Kanone” nalazimo ovitak koji je izravna posveta omotu albuma Kraftwerka Autobahn, jedino autoputom ne prolaze automobili, nago stilizirana Volkswagenova buba s isturenom cijevi. U Laibachovu popratnom press-materijalu navodi se još jedna dimenzija singla i to prilično aktualna: „”Die Kanone” nije samo nova interpretacija povijesne pjesme – to je suvremeni komentar na promjenjiv odnos između industrije, tehnologije i militarizacije. Naslov aludira na transformaciju industrijske proizvodnje i zabrinjavajući pomak utemeljenih proizvodnih tradicija prema proizvodnji oružja i vojnih sustava. Tvornice automobila jučerašnjice postaju vojno-industrijski krajolici sutrašnjice, strojevi ostaju, samo im se svrha miljenja.“ Otud i zorna ilustracija na ovitku koji je kreiran u stilu japanskog pakirunga diskografskih izdanja. U Laibachovoj poslanici precizno stoji i kako oni zajedno pretvaraju povijesnu pjesmu u novu izjavu o povijesnim ciklusima i mehanizmima koji oblikuju sadašnjost.

Na vinilu je strana A na 45 okretaja, a strana B na 33 okretaja, dok CD ima dva remiksa više (jedan je i karaoke verzija, idealna za pjevanje dok se vozi autoputom ako u automobilu postoji CD player, ambijent je kombatibilan s ovitkom, a može se pjevati na tri jezika). Superiorno djeluje remiks njemačkih industrijskih/EBM legendi Die Krupps, no zajedničko uznesenje Bijelog dugmeta i Laibacha ukazuje se u finalnoj pjesmi na vinilu. Posrijedi je live-verzija slovenske inačice pjesme, koju sa Simfonijskim orkestrom RTV Ljubljana u ime Laibacha pjeva Milan Fras. I to je onaj prepoznatljivi Laibach kojega se kontekstualno ugrađuje u originalno autorsko rješenje Gorana Bregovića (uključujući gangaški uvod po kome je slovenska verzija i dobila ime) i razrađeni vokal Željka Bebeka.

U toj verziji suradnja Laibacha i Bijelog dugmeta postaje susret koji ne briše razlike između tih kolektiva, već ih čini trajnijima: jedan je postao masovna istoznačnica svoje epohe, drugi je društvene simbole pretvarao u prostor za njihovo preispitivanje. U njihovoj zajedničkoj pjesmi prepoznaje se ono što je nadživjelo raspad Jugoslavije – umjetnički poredak koji ne pristaje na nekadašnje podjele i koji se, pola stoljeća kasnije, iznova rađa kao sunce koje nam život daje.