Napustio nas je Ivan Piko Stančić, umjetnik koji je kroz različite uloge uobličio novovalni identitet ovih prostora. Ali i mnogo više

Piko je obilježio razdoblje novog vala u Jugoslaviji / Foto: Discogs

Ako se danas može najočitije definirati ritam jugoslavenskoga novog vala, onda ćemo zacijelo ponajprije čuti udarce bubnja Ivana Pika Stančića. Ako ćemo se podsjetiti produkcije novog vala, onda je tvorac zvučne prostornosti upravo Piko. A prisjetimo li se ovitaka singlova i albuma toga razdoblja/stila, onda je i tu autorski potpis akademskog slikara Ivana Pika Stančića ostavio trag u beskraju. Uistinu, prerano preminuli Piko ključna je osoba koja je kroz različite uloge uobličila novovalni identitet ovih prostora.

Sjećati se Pike Stančića znači podsjećati se vremena kada je glazba bila više od zvuka, kada je bila pokret, energija, način života. Njegova sposobnost da spoji različite svjetove – kako u glazbenoj, tako i u drugim umjetnostima – čini ga jednim od rijetkih istinskih renesansnih ljudi s domaće pop-scene. Njegova priča nije samo priča o jednom čovjeku, već o cijeloj generaciji koja je vjerovala da je moguće mijenjati svijet, makar i jednim udarcem bubnja, jednom dobro produciranim pjesmom, jednom slikom koju pamtimo. U njegovu životu i radu nema jasne granice između umjetnosti i svakodnevice – sve je povezano, sve je dio iste priče, iste energije, istog impulsa. Njegova glazba, njegove slike, njegovi razgovori, njegovi savjeti – sve to ostaje kao nasljeđe, kao podsjetnik da je moguće biti istovremeno sanjar i realist, perfekcionist i eksperimentator, vođa i učenik… I zato sam privilegiran što sam ga poznavao i surađivao s njime.

Dugo najavljivana kompilacija Club Collection: Kulušić koju sam uredio i koju uskoro objavljuje Croatia Records svakako ima i njegov svirački i produkcijski forte. U inicijalnom odabiru pjesama, zbog raznih pravnih razloga nije uvrštena jedina autorska pjesma grupe Le Cinema “Mogu ja” u kojoj je svirao i za koju supotpisuje aranžman. Pa, podsjetimo se je na ovom mjestu.

U podrumima, garažama i na tavanima (tavan se, eto, spominje i u pjesmi “Mogu ja”: Otkrio sam tajni ulaz / pa otkrivam nove stvari / kakva čuda skriva tavan / i na njemu svi ormari), gdje su vježbali rani rock-entuzijasti, Piko je s dvanaest godina već svirao s lokalnim sastavima, pokazujući ne samo talent, već i onu rijetku sposobnost da osjeti energiju prostora, ljudi, trenutka. S petnaest godina već je bio profesionalac, samouki virtuoz koji je gitaru i udaraljke svirao s istom strašću s kojom će kasnije pristupati produkciji, slikarstvu, pa i filmu. Njegov prvi pravi bend bio je UFO, a zatim je slijedio Ab Ovo s Huseinom Hasanefendićem Husom, Nenadom Zubakom te Tinnijem Vargom) te drugi teen bendovi. Svaki od tih sastava bio je škola, laboratorij, prostor za istraživanje i eksperimentiranje.

Prava prekretnica dolazi kada cijeli bend Ab Ovo Drago Mlinarec poziva u Grupu 220, bend koji je već tada bio legenda, ali kojem je trebao netko tko će donijeti svježinu, energiju, novu viziju. S Grupom 220 Stančić postaje dio povijesti domaćeg rocka, ali i dalje ostaje onaj koji neprestano traži, eksperimentira, propituje. Grupa 220 kao prateći bend Drage Mlinarca snima njegov prvi samostalni album A ti se ne daj, dok bez njega realizira drugi album grupe Slike koji protokom vremena postaje sve cjenjeniji, osobito u inozemstvu. S Mlinarcem surađuje i nakon raspada grupe, ostavljajući trag na albumima Pjesme s planine i Rođenje, gdje se prvi put ozbiljno susreće s produkcijom i aranžiranjem, shvaćajući da je njegov talent širi od samog sviranja. Takva Grupa 220 transformirat će se u Parni valjak gdje Stančić svira na albumu Gradske priče, koji se nalazi u samom vrhu diskografije tog benda.

Istovremeno, njegovo će umijeće biti ušiveno na pjesmama izvođača koji su znali prepoznati njegovu vrijednost, no on je samo odradio posao, a nije si pripisivao zasluge. Tako je svirao bubnjeve na originalnoj verziji “Lošeg vina”, pjesme Gorana Bregovića i Arsena Dedića koju je otpjevao Zdravko Čolić, kao i na albumu Alke Vuice Alkatraz.

No, ono po čemu će Piko Stančić ostati upamćen nije samo njegova virtuoznost na bubnjevima – iako je njegov bubnjarski rukopis bio prepoznatljiv, moderan, uvijek u službi pjesme – nego i nevjerojatna sposobnost da prepozna potencijal pjesme, da osjeti što će publika prepoznati kao autentično, novo, uzbudljivo. Upravo je Piko Stančić postao ključna osoba jugoslavenskoga novog vala.

Njegov produkcijski touch stoji iza ikoničkih albuma Filma, Idola, Električnog orgazma, Prljavog kazališta, Aerodroma, Xenije, Đavola, Zvijezda, Psihomodo popa i mnogih drugih. Jer, njegova produkcija nije bila samo tehnički posao, nego i umjetnički čin – znao je kada treba stati, kada pustiti bend da diše, a kada intervenirati i usmjeriti energiju u pravom smjeru. Prepoznao je snagu punka i novog vala i potpuno je iz classic rocka te sviranja u Grupi 220, Timeu i Parnom valjku ušao u novi val.

U vrijeme kada je domaća scena tražila svoj identitet, kada su se generacije sudarale, a novi val donosio svježinu i bunt, Stančić je bio onaj smjerni dirigent iza kulisa, onaj koji je znao kako izvući maksimum iz svakog tona. Njegov rad s Prljavim kazalištem, posebice na albumu Crno-bijeli svijet, ostaje jedan od njegovih trajnih dometa. Album se prodao u tada nezamislivih 200 tisuća primjeraka, osobito za punk/novovalni bend. Stančić je tu bio i producent, i aranžer, i skladatelj (napisao je glazbu za pjesmu “Sam”), i mentor, i prijatelj.

Priključivanje grupi Film u ulozi bubnjara, producenta i dizajnera rezultiralo je jednim od najboljih live-albuma na ovim prostorima – mini LP-ju Film u Kulušiću. Album je, zapravo, njegov produkcijski vatromet, s obzirom na to da je zbog tehničkih poteškoća velik dio materijala nanovo snimljen. Drugi studijski album Filma Zona sumraka obojen je njegovim zamislima, svirkom i dizajnom.

Kao menadžer i mentor, s Psihomodo popom snima Godinu zmaja, album koji postaje instant klasik, a s Davorom Gobcem učvršćuje prijateljstvo i profesionalni odnos koji će obilježiti kraj osamdesetih. S Vladom Divljanom, Srđanom Gojkovićem Giletom i Zoranom Radomirovićem Švabom snimio je album Lutka koja kaže ne koji je postao zapažen tek 38 godina nakon objavljivanja, kad je reizdan na CD-u.

No, Piko Stančić nije bio samo glazbenik. Akademski slikar, radio je scenografije za TV drame i filmove, a kao asistent Dinke Jeričević na filmu Za sreću je potrebno troje Rajka Grlića dobiva Zlatnu Arenu za scenografiju. Glazbu piše za filmove Mjesec u djevici i Grad što se sa svjetlom budi, a 1978. glumi zagrebačkog studenta Zlatka u filmu Ljubica Kreše Golika izazivajući tinejdžersku zavist zbog neposrednog kontakta s Božidarkom Frajt.

Kao urednik i producent Croatia Recordsa, sa Sinišom Škaricom pokreće redakciju Perfect Music, otvarajući dotad zapostavljene fonoteke i objavljujući kompilacije koje su postale nezaobilazna građa za razumijevanje domaće rock glazbe. Beat na moru, Rock na moru i druge kompilacije vratili su bolju rock-povijest u sadašnjost, omogućili novim generacijama da otkriju korijene vlastite glazbene kulture. Stančić je bio i arhivar i inovator, onaj koji je znao koliko je važno čuvati prošlost, ali i koliko je važno stalno gledati prema naprijed. Njegova uloga i suradnja sa Sinišom Škaricom te Draženom Vrdoljakom u otvaranju arhiva, u poticanju novih izdanja, u povezivanju generacija, bila je jednako važna kao i njegov rad u studiju, na koncertima, u ateljeu.

Njegova energija bila je i bučna i zarazna. Znao je slušati, znao je prepoznati trenutak kada treba intervenirati, ali još više kada treba pustiti stvari da se dogode same od sebe. Bio je mentor, frend, suputnik na putu koji nije uvijek bio lagan, ali je uvijek bio autentičan. Nije se bojao riskirati, nije se bojao pogriješiti, ali je uvijek znao prepoznati kada je trenutak za povući ručnu, za stati, za razmisliti.

Ivan Piko Stančić bio je arhitekt zvuka, slikar ritma, protagonist epohe. Njegova ostavština nije samo u onome što je napravio, već u onome što je omogućio drugima da naprave. Pri kraju neke bendovske karijere, s Jasnom Bilušić, Marijanom Podgorskim i Sašom Zalepuginom napravio je pop-punk bend Di Strojers koji je objavio album Časna pionirska riječ. Sjajna je bila obrada pjesme “Golubovi” u interpretaciji Ive Robića, kad je ostalo nejasno je li njegov vokal nakalemljen na njihovu glazbenu matricu ili je to uistinu posljednji studijski rad velikana naše glazbe. Upravo zbog toga, kao urednik, nisam tu pjesmu mogao uvrstiti na kompilaciju 100 originalnih pjesama Ive Robića. No, evo je ovdje.

U današnjem vremenu kada je lako zaboraviti što je važno, Piko Stančić ostaje kao svjetionik, kao primjer, kao inspiracija. Njegova priča nije završena – ona traje, u zvuku, u slici, u tišini, u srcima svih nas koji smo ga poznavali, koji smo ga voljeli, koji smo od njega učili.