Vrtlog (glazbenog) vremena

“Cijelo naše doba kao da nalikuje na vrtlog čije se kovitlanje približava dnu lijevka...” zapisao je (latinskim riječima, doduše) skladatelj Dalibor Bukvić  u svojim Oracula – proročanstvima u stavku Vers le ciel oratorija Recits de l’autre monde. Vrtlog kao metafora vremena u kojem postojimo i stvaramo nosi u svojim brzinama vrtnje zalihe (z)brojeva koje mogu davati i zanimljive smjernice u raščešljavanju množine stvari, pojava, ljudi te njihovih utjecaja i suodnosa.

Jedan je skladatelj uz lijepu životnu obljetnicu poželio izvedbu mladalačke skladbe, ne dajući ni tračka sumnji da svoj mladi opus smatra nedostojnim, dok će neki drugi ipak pomalo biti snuždeni kada im se izvode raniji opusi a ne recentna djela koja su još i vruća od užarenosti stvaralačkih procesa. No, brojevi, ili zbrojevi kojima omeđujemo vrijeme, tek su usputni (manje ili više vidljiv) oslonac u mišljenju kako novo nosi bolje, dok će neki u glazbenom ukusu i dalje ostati barem stoljeće iza svojeg mjesta u vrtlogu.

Brojevi, ili zbrojevi kojima omeđujemo vrijeme, tek su usputni oslonac u mišljenju kako novo nosi bolje, dok će neki u glazbenom ukusu i dalje ostati barem stoljeće iza svojeg mjesta u vrtlogu

Mjera za vrijeme, ili kako bi u španjolskom zlatnom baroku Luis de Gongora to pjesnički zazvao “Kakve sprave izmisliše / da te, vrijeme, mjere njime / no uzalud to je svima, / jer čim ruka te zanjiše / ne može te stići više” – i mjere i brojeve i stihove u svoj je opus itekako uvezao i skladao upravo spomenuti skladatelj obljetničar koji je rođen 401 godinu nakon Gongore: Mladen Tarbuk (jer nije tajna) svoju je viziju na Gongorine stihove o Mjerenju vremena različitim satovima uglazbio u sjajnu skladbu koju je bio uvrstio u autorski raspored uz pola stoljeća života.

A matematika, pače fizika, nije mu nepoznata, ni strana, ni bez utjecaja na stvaralačke procese i razmišljanja o organizaciji vremena u glazbi, što je inače u svojem djelu Chronostasis tematizirao Vjekoslav Nježić uz svoj trideseti rođendan, a iduće će godine djelo biti izvedeno vezano uz njegovih pedeset godina.

Jesmo li se već zavrtjeli u vrtlogu – vremena mladog, vremena zrelog – ili brojeva koji su utkani i u samu srž glazbe; gledamo li na osnovnu arhitekturu tona, ali i melodije, harmonije, ritma…

Sve je mjerljivo, sve je moguće izraziti brojevima i zbrojevima – ili ipak postoji dimenzija koja djeluje u glazbi i glazbom, a teško je naći i izraziti mjerljivo njezinu pojavnost, snagu i utjecaj.

U dosluhu sa suvremenicima

Htjela sam pisati o godinama i to onim životnim skladatelja, onih mladih čuda dječjih (iliti od djeteta), do onih koji su poživjeli do visokih (z)brojeva, ili o brojevima opusa, vremenu koje nekome treba da dovrši djelo i pruži mu život glazbe, no, čini se da će biti i samo vrijeme glazbe, odnosno, vrijeme u glazbi, taj tankoćutni metar ‘različitih satova’ ili različitih aspekata glazbenog djela.

I opet, možemo naći glazbeni esej na tu temu u Tarbukovu opusu – nagrađena skladba Quatre epigrammes des temps (jedna u nizu njegovih skladbi s brojem četiri, ali recentnija) upravo raspravlja o različitim aspektima glazbenog vremena, vremena koje i bježi, kako označava skladatelj u dvoznačnom naslovu 4. stavka Tempus fugit.

A citat iz knjige koju ponovno čitam uz ovo nizanje i otvaranje teme ovako kreće:

„Određujući se vremenom koje ukroćuje, glazba se osuđuje na vječnu patnju. Takvo samoodređenje bez konačnosti, koja bi zapravo značila apsurd, neprestano je ukliješteno između svoje jalovosti i upornih pokušaja da se konačno odustajanje zbog te jalovosti ipak odloži…“ (Nikša Gligo, Vrijeme glazbe, 1977.)

Nikša Gligo u razgovoru s Johnom Tilburyjem na Izlogu suvremenog zvuka 2014.

Nikša Gligo, danas akademik, u vrijeme objavljivanja te knjige imao je tek 31 godinu, reklo bi se da je bio mladi muzikolog i publicist, baš kao što naši skladatelji još i dulje zadržavaju (nehoteći to oni sami) epitet mladih skladatelja koji im nalaže da se imaju tek dokazati. No, pratimo li čudesnu djecu koja genijalnošću otvoreno prkose vremenu, i (do)bivaju odrednicu Wunderkind, naći ćemo se u novom vrtlogu koji poništava kronološke uvjete za kvalitetu. Ta, neki sjajni skladatelji nisu ni ‘dobacili’ do četrdesetog rođendana, pa ih svejedno razmatramo kroz ono što su ostvarili, a često to biva zadivljujuće.

Pratimo li čudesnu djecu koja genijalnošću otvoreno prkose vremenu, i (do)bivaju odrednicu Wunderkind, naći ćemo se u novom vrtlogu koji poništava kronološke uvjete za kvalitetu

Neću sada zbrajati i nabrajati imena, ali podsjećam da bi tu svakako bio i Franjo Krežma o kojem smo pisali u prošloj kolumni, pa i tužnim udesom zaustavljeni Lisinski, i svakako je tu naša Dora Pejačević, skladateljica čije će godove stoljetnog stabla koje označava vrijeme mjereno od njezine tragične smrti iduća 2023. rastvoriti (vjerujmo i nadajmo se) u veličanstvena slavlja njezine glazbe. Lisinski je svojih dvjesto godina imao i donekle se obljetnica može smatrati uspjelim podsjetnikom na njegove tragove, dok bi se Krežma obljetnički ove godine mogao zapisati u neke prilike tumačenja i koncertiranja (osim sjajnog projekta Nataše Antoniazzo koji smo već također spominjali).

I zašto uopće obljetnice jesu ili bivaju neka pod-štapalica, kao da smo hromi ili ozlijeđeni pa nam treba takva ispomoć u zbrajanju? Svakako su obljetnice vrijedan miljokaz koji se mudro i kreativno može iskoristiti, baš kako je to učinila Muzička akademija u Zagrebu uz svoje stoljeće, dajući jasan signal izvedbama hrvatske glazbe da je to vrijedna baština, inspirativna literatura, koja onda dobije i svoj odraz u vrijednim nagradama projekata poput izvedbe opere Animal Farm Igora Kuljerića.

Animal Farm u izvedbi studenata Muzičke akademije u Zagrebu / Foto: Inia Herenčić

Igor Kuljerić svojim je sjajnim djelom sudjelovao i u još jednom obilježavanju obljetnice, ansambla koji je on i vodio, i to skladbom čije ime nosi i cijeli ciklus – Kanconijer – za osamdeset godina Zbora Hrvatske radiotelevizije, jedinoga profesionalnog zborskog ansambla u našoj sredini koji je u toj svojoj slavljeničkoj sezoni bravuroznim tempom slaganja hrvatskih partitura i sâm pridobio priznanja, a šef-dirigent Tomislav Fačini i nagradu Milka Trnina.

Foto: Jasenko Rasol/HRT

Pitanje slušanja

I da, obljetnice i nagrade – dvosmjernost života glazbe u kojem prepoznavanje kvalitete nužno ostavlja bilješku. Došavši s festivala Prix Marulić (također obljetničkog!) koji osim natjecateljskog žara i uzbuđenja nudi jedinstvene prilike ambijentalnih slušanja radiofonskih radova (drama, dokumentaraca i malih formi) u biranim otvorenim prostorima grada Hvara, gdje se mogao čuti i
dokumentarni Šetnjozvuk skladatelja Dalibora Bukvića, razmišljam o glazbenim festivalima koji nas ovoga ljeta očekuju u prostorima koji nisu akustički baždareni na ‘tišinu’, nego će legendarne čiope sudjelovati itekako u dubrovačkim programima, cvrčci uz osorski raspored, a izvedbe u Splitu, Zadru ili u bilo kojem i najmanjem mjestu pod otvorenim nebom potaknut će pitanje slušanja.

Publika na Dubrovačkim ljetnim igrama / Foto: DLJI

Slušanje glazbe i okoliša, stapanje zvukova u tapiserije novih doživljaja poznatih ili nepoznatih partitura, improvizacija ili glazbeno-scenskih djela, u doba kada polet nakon dvogodišnjih izolacijskih mjera ljudima otvara i dodatne znatiželje, svakako će u ljetu 2022. biti povoljno i sklono ambicijama i umjetnika i publike.

Osor / Foto: Osorske glazbene večeri

A očekujući novo glazbeno-scensko djelo Horizont, nadahnuto vučedolskom kulturom koje Dalibor Bukvić priprema za izvedbu na festivalu Dani Milka Kelemena, upravo deset godina nakon što je u Slatini svirana Kelemenova mladenačka Simfonija (koje se on dugo vremena bio sramio, pa su se susreli tek nakon 60 godina), zaključujemo ovu malu skicu o vremenu glazbe Bukvićevim riječima kojima smo (iz istog konteksta) i započeli:

„A negdje u konačnici, na samom kraju našeg putovanja, negdje u vremenskom beskraju savršenog sklada među zvijezdama, u trenutku potpune savršenosti i jedinstva cijelog univerzuma, zazvučat će i savršena glazba, ona od koje nema savršenije – tišina“ (D. Bukvić, Vers le ciel 2010.)

Dalibor Bukvić

I još malo zbrajanja – Bukvić je u proročanstva krenuo još kao student, klavirskim Prophéties na Tribini u Opatiji prije 30 godina, a kada je on navršio 30 godina zabilježio je latinske riječi proročanstva Oracula, koje uglazbljuje kasnije u stavku oratorija.

Ispunimo vrijeme života vremenom glazbe, odnosno, neka naše vrijeme bude što češće u kapsuli glazbe, bilo kao sudbine, bilo kao odabira suputnice – povremene ili trajne.

A tišina – to je nova tema.