Mito Matija s Lopovima i Zagušljivi dim u Osijeku: Post-rock sa suštinom narodne glazbe

Slamanje je, osim po tome što se održava u baroknoj osječkoj Tvrđi, prepoznatljivo i po tome što spaja likovne izložbe sa svirkama uživo. Mito Matija Ćutić vjerojatno nije prvi izvođač koji je došao na ideju da izložbu treba iskoristiti kao scenografiju za koncert, ali je prvi koji je to proveo u djelo

Specifični event održan tijekom vikenda u Osijeku temeljen je na specifičnoj mogućnosti prostora koji ima galeriju i sobu s binom, odnosno stage. Izložba je obično dobro osvijetljena i uskim prolazom odijeljena od buke koja dopire iz stražnjih, mračnijih prostorija, gdje se žarište pozornosti izmiče s pogleda na uši i udove. Posjetitelji šeću, razgledavaju, osluškuju i po navici poštuju ograničenja nametnuta svjetlosnom i zvučnom slikom.

Ono što je počelo kao rizična akustična svirka, u ovom kontekstu test zaobilaženja tonaca i kablova s naglaskom na izravnu interakciju s vidljivom publikom, završilo je kao predanje prostora upravo posjetiteljima, svjedocima svirke. To je ono što razlikuje koncertni prostor od kluba. I, da citiram nedavni intervju s Matijom, „ako je išta live muzika, to je live muzika.“

Drugi nastup Mita Matije i Lopova u novoj postavi

Bio je ovo prvi koncert Mito Matije i Lopova u Osijeku, tek drugi s trenutačnom postavom. Prvi se dogodio dan ranije u vinkovačkom Hang Looseu. Stoga ne čudi što većina namjernika nije znala što očekivati od pionira alternativne tamburaške scene ili, kako on to sam kaže, novokomponirane narodne glazbe i njegovog pratećeg benda u kojem nema Slavonaca. Neke od ključnih opisnih riječi bile su „crno“, „dijabolično“ i „tamburaško“, a slijeganju prave atmosfere pomoglo je rominjanje kiše pred šalauk. Nije trebalo puno da se shvati kako je u pitanju zapravo rakijaška muzika, ona što prije deset navečer ljude vozi na svatovski fajrunt.

Sa svoja četiri lopova, Nikolom Švendom na perkusijama, Ivanom Lujićem na melodici, mandolini i bendžu, Martinom Šelerom na tamburama te Bornom Mijolovićem na basu, Matija je ušetao u galeriju i već s prvih par pjesama pokazao Osječanima i gostima što misli kad kaže „novokomponirana narodna muzika“. Narodna je jer njezine teme ostaju ljubav i smrt iliti rat te zato što je iskrena i lako pamtljiva. Usto je i životna jer umije u trenutku prijeći iz svježe grobne rake u veselo kolo. Nova je, pak, jer na našem glazbenom teritoriju, hrabrim eksperimentima s tamburom usprkos, dosad nismo vidjeli uspješnu transplantaciju rock muzike u kafanski dim. To nije samo glazba, to je doživljaj na nogama.

Pjesnik Bruno Niemčić

Svoj set sastav nije ispeglao do kraja, ali priču jest, a glazbeno se, ponajprije zahvaljujući čarobnom Švendi, nije raspao. Da bi dodatno podcrtali izvedbeni aspekt svoje muzike, Lopovi su nosili bijele košulje i prikladne modne dodatke poput prsluka i šešira, dok je Matija svoju svakodnevnu bijelu zamijenio crnom košulju, svjesno prizivajući ultimativnog „čovjeka u crnom“, Johnnyja Casha. Na tu priču pali i znatiželjni i nekritični, i glazbeni snobovi i dugogodišnji obožavatelji. Ako ih nije osvojio vapaj ostarjelog ljubavnika u “Nikom dužan”, onda ih je kupilo morbidno međuslavensko “Masovno pogrebanje”. Ako nisu bili zadivljeni modernim repom “Na livadi”, onda su se zarazili tradicijskom mantrom za mamurluk iz “Dobar dan”.

Tamburaške obrade pjesama Gorana Barea zanimljivo zvuče

Nije bilo ispunjavanja želja, ali su se svi nasitili. (Pomogle su i masne langošice.) Da je riječ o zanimljivom eksperimentu, potvrdila su lica prolaznika što su se nabijala na prozorska stakla galerije, ali i niz malih bizarnost inspiriranih atmosferom koja je rano preuzela prostor, primjerice paljenje svijeće pred slučajno pronađenim Gospinim kipom. Dodatni signali da je pokus uspio su posjetitelji koji traže još, grabe mikrofon od pjevača i organiziraju karaoke u rane jutarnje sate. A sve zbog neizrecive potrebe da sami nešto zapjevaju.

Nastup Mito Matije i Lopova autorskom je poezijom najavio Vukovarac Bruno Niemčić. S tijelom poput opruge i crnom perikom na glavi, sunčanim naočalama i išaranom bilježnicom, u maniri Johna Coopera Clarkea, vratio se pred mikrofon još par puta tijekom nastupa. Nerijetko da odvuče pozornost od tehničkih problema koje su se uglavnom odnosile na ozvučenje tambura, bendža i mandoline. Uz njega, poseban gost večeri bio je i srbijanski autor Stefan Stefanović, koji je na svirku došao iz Gornjeg Milanovca.

Autor izložbe koja je poslužila kao scenografija za koncert je Baranjac Nikola Pjevačević. Njegovi radovi, izrađeni u tehnici ugljen na platnu, ispunili su čitavu galeriju. Crna tišina, kojom su radovi obilježeni, na prvi je pogled, nimalo slučajno a prigodno, nalikovala zvučnoj izolaciji. U prostoru bez slijepih točaka slike su stršale kao prozori seoskog zamka.

Izložbeni prostor oplemenjen raznovrsnim zvukovljem

„U Matijinim mitovima trag tražim,

Estetika i ljepota, u kaosu života.

Zagušljivi dim stvara zrcalnu zavjesu,

Dok slama pod nogama šapuće.“ (B. N.)

Nešto potpuno drugačije odvijalo se na drugom stejdžu na kojemu je svirao Zagušljivi dim iz Čakovca. Bilo je nešto vrlo praktično, ali i progresivno u povezivanju ovih bendova. Praktično, jer bendovi dijele bubnjara, spomenutog Švendu, genijalca koji savršeno razumije svoju ulogu u oba benda te je u stanju bez pauze odsvirati dva seta nimalo srodne muzike. Progresivno, jer se tim izborom bježi iz kalupa prema kojem program trebaju činiti žanrovski slični bendovi. Takav model možda ima smisla u većim gradovima, ali u manjima bi prioritet trebao biti na privlačenju publike različitih apetita, povezivanju lokalnih supkultura i slaganju ponude koja svakom uzvaniku nudi i nešto što pouzdano voli i nešto o čemu tek treba razmisliti. Tako bi vrijedilo odgajati klupsku publiku.

Rekavši to, moram napomenuti da Zagušljivi dim dolazi iz druge, no ne i priče nepovezive s onim što radi Mito Matija. Ključne razlike su potpuno odbacivanje vizualne estetike za vrijeme svirke, odnosno koncentriranje na zanemarenije osjetilne centre i izostanak vokala. No Martin Geček, Aleksandar Dolić i Švenda sviraju mantrični post-rock koji se u podtekstu spaja sa suštinom narodne muzike. U smislu sviranja uživo to je izbacivanje uma iz spirale individualnog i njegovo spajanje na kolektivnu svijest. Ogoljena instrumentalna muzika čakovečkog Zagušljivog dima, vođena preciznim, samouvjerenim i kreativnim ritmovima, vrti to kolo bez stajanja i uz goruću kadulju. Osječka publika prihvatila ih je kao domaću inačicu Gizzarda, a nakon svirke samozatajni je Švenda u kuloarima proglašen boljim bubnjarom od Miše iz Seinea.

Publika je odlično prihvatila zanimljiv program u osječkoj Tvrđi

Iza ponoći Matija je odlučio odsvirati svoj drugi set na drugom stejdžu. Taj je otpočeo obradama Baretovih hitova, između ostalih, “Krvarim od dosade” i “Teške boje”. Tek kada su mu se priključili ostali mariači, Matija je nastavio sa svojim krvavim skladbama. Svirajući na samom rubu bine, jednom nogom bio je ravan s okupljenim glazbenim sladokuscima, a drugom nogom na postolju kao njihova nova ikona. Tako je postao prvi u nizu izvođača na Slamanju koji je nastupio u galeriji i dvaput u istoj večeri. Položio je stručni ispit pred publikom rodnog grada, koja je zatim preuzela prostor, čak i zapozorje, pa do dugo u noć polivenu hladnom kišom krojila ljepotom smrti i zlom ljubavi novoinspirirane izraze. No nije naodmet spomenuti da u tom procesu nitko nije stradao.