Spoznali smo: Nemeček nije mračan, već glazbom tjera zle sile

Nemeček sam prvi put uhvatio (tek) na drugom albumu Prokletije II iz 2024. godine. Prvi susret s njima uživo dogodio se na prošlogodišnjem SHIP festivalu u Šibeniku kada su praktički otvarali festival u predivnom ambijentu Kuće umjetnosti Arsen.

Kako je to bilo svečano otvorenje festivala, koncert je bio sjedeći te ponešto skraćen pa recimo da ih nisam čuo u punom obujmu pod okriljem oba albuma. S prvim Prokletijama predstavili su se 2021. godine i sam sebe zapitao sam tog šibenskog dana što sam dovraga tako dugo čekao. Sjediti je bilo prokleto teško, ono što je izlazilo iz zvučnika nije zvučalo kao da je s ovog svijeta, našli smo se u nekom međuprostoru pakla i raja. Ne bih ga nazvao čistilištem, ali pročišćeni smo izašli iz dvorane koja je svojom konfiguracijom i akustičnošću vjerojatno pridonijela cijeloj atmosferi i da se bend do u detalj kristalno jasno čuo. Ostatak večeri pa i drugi dan bio sam pod dojmom mog premijernog Nemečeka.

Ubrzajmo vrijeme radnje za deset mjeseci i evo me u vruće predvečerje na platou Muzeja suvremene umjetnosti u sklopu trinaeste sezone Ljeta u MSU. U najavi koncerta ističe se – dobitnici prestižne regionalne nagrade Milan Mladenović i ponajbolji novi hrvatski bend. Izbacio bih „novi“.

Nemeček na Ljetu u MSU-u / Matej Grgić

Drevna snaga

Frontmen i gitarist Vedran Živković, multiinstrumentalist Leo Beslać i bubnjar Borna Maksan s dozvoljenih akademskih petnaest minuta kašnjenja izlaze na pozornicu uz zvukove sirene. Najavili su da će svirati nove pjesme, a jednu smo dobili odmah na početku. Pravilno i jednako raspoređeni na pozornici jedan od drugog telepatski su povezani. Kreću klavijature, kreće bubanj – Živković počinje pjevati, atmosferu svojstvenu imenu Nemečeka stvaraju u zlokobnijoj verziji pjesme koja vuče na tamnu stranu osamdesetih.

Nemeček ubrzo prelazi na poznatiji repertoar. “Na kraju svega (Beograd)” vuče svom snagom u dubine zemlje; pjesma je to koja uzima od prvog Maksanovog udara i prvog Živkovićevog trzaja na divljoj tamburi koja u bendu daje dodanu vrijednost. Tradicija prožeta s moderni(jim) rijetko kada može zvučati toliko epski.

Nemeček na Ljetu u MSU-u / Matej Grgić

Drevno. Možda je upravo ono što bih najviše vezao uz Nemeček i njihov zvuk. Bend se voli poslužiti običajima iz tradicijske glazbe, ali ono što ih čini specifičnima da su u relativno kratkom vremenu postojanja uspjeli bez eksperimentiranja i traženja, čeprkanja i predomišljanja, spojiti zvuk, vrijeme i prirodu koja odgovara etimologiji same riječi. Nisu to glazbenici koji su na početku svojih karijera, iza sebe imaju popriličan broj projekata, ali Živković je nakon Prokletija pronašao nešto što bi moglo biti dugovječno – a to je čvrsta veza koju njih trojica čine na pozornici. I to zvuči (opet ću reći) prokleto moćno.

„Zadnji dan lipnja, sve se rastapa“

Od hipnotičnih vokala, folklornih elemenata pa do hladnih sintisajzera, trnci nas prolaze dok slušamo “Mirilu”, dark etno wave gromadu, nakon koje se nastavlja “Olovni“, gotovo desetominutni, većinski tamburaški traktat koji vas istovremeno može lansirati u srednji vijek, kasnije u industrijsko doba pa na kraju više niste svjesni vremena u kojem se nalazite. Jeka u Živkovićem mikrofonu dok pjeva „znamenje iz drugog vremena“ i „zadnji dan lipnja“, kao da je spustila temperaturu za nekoliko stupnjeva. Jeka i akustična gitara za naježiti se uz zvukove vjetra, prirode, usred uzavrelog grada i betona.

Još jednu novu pjesmu započinje svestrani Beslać koji je promijenio nekoliko instrumenta tijekom koncerta pa u novonastaloj konstelaciji snaga preuzima flautu. Konstrukcijom drugačija pjesma od prethodnih s Prokletija, ali snagom kojom je donose pred publiku, samo je nastavak i očito završetak studijske trilogije.

Nemeček na Ljetu u MSU-u / Matej Grgić

Bez govorancije prelazi se na instrumentalnu “Mirëdita” uz koju dan postaje dobar – Maksan se ubija na bubnjevima, Beslać preuzima gitaru, dok Živković nastavlja u paklenom ritmu nemilosrdno zadavati tempo pa, momci, tko će duže.

Nemeček na Ljetu u MSU-u / Matej Grgić

Možda ponajbolje spajanje folklora s noise rockom i psihodelijom pruža “Jurjevo”. Progresivni folk žanrovsko je područje na kojem se čini da je Nemeček doktorirao. Tambura donosi mrak, intenzivno gradi atmosferu pa u jednom trenutku plešemo oko vatre, osjećamo dolazak proljeća. Do tada sam mislio da je Nemeček mračan, onda sam shvatio da svojom glazbom samo tjera zle sile. Ritual se nastavlja s favoritom mnogih, barem sudeći prema reakciji publike.

Početak svega na kraju svijeta

“Os svijeta” esencija je benda. Pjesma je vrtlog između tišine i buke, ponekad strave i užasa modernog tjeskobnog vremena, ali kada zarežemo iznad površine zvuka, biblijska, gotovo apokaliptična Živkovićeva mantra vodi nas u predjele koje još nismo istražili s niti jednim drugim bendom. Posljednji krik prije bisa dobivamo ekspresivnom “Kuvet”.

Nemeček na Ljetu u MSU-u / Matej Grgić

U petnaestominutnom bisu svjedoci smo “DajBog“ i “Pored rijeke Drine”. S obzirom da sam potonju prvi put čuo uživo, zaustavit ćemo se na njoj. Neutronska bomba uz koju se rađa niz asocijacija, pogotovo ako ste mladost provodili češće uz riječna korita, nego u gradskim vrevama. Tijekom pjesme Maksan se nakratko makne s bubnjarskog mjesta, na pozornici ostanu samo Beslać i Živković razvijajući je u epohalnih desetak minuta čistog zadovoljstva, zaključka nakon kojeg je teško bilo što dodati i oduzeti jer „svatko priča svoje priče“.

Nemeček je svoju u Muzeju suvremene umjetnosti ispričao u jedanaest poetičnih poglavlja prožetih egzistencijalističkim očajem i slavenskim misticizmom dajući nam tračak svjetla. Možda smo zaista završili u čistilištu.