Pascal Rophé i Martina Filjak u glavnim ulogama simfonijske glazbene bajke

Jednom, ne tako davno u jednom belom gradu iza samo jednog brda, u jednoj ne tako dalekoj koncertnoj dvorani dogodila se jedna glazbena bajka. Jedan Francuz svojom je čarobnom palicom iz višegodišnjeg sna probudio omamljenu princezu. I prije nego što pomislite na nešto dekadentno i perverzno, dopustite da pojasnim – u ovoj neobičnoj bajci spomenuti Francuz je dirigent, a princeza – ni manje-ni više nego čitav simfonijski orkestar. Da budem još preciznija: Francuz je novoizabrani šef-dirigent Pascal Rophé, a glazbenici su članovi Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije.

Štoviše, Rophé je u četvrtak 31. ožujka nastupio kao gostujući dirigent čija će se stalna pozicija aktivirati tek u rujnu ove godine. Svojim je prvim gostovanjem uz HRT orkestar u prosincu 2021. već ukazao u kojem repertoarnom i izvedbenom smjeru ima namjeru hoditi, tada suočivši se s praizvedbom iznimno kompleksnog djela Dystopia skladatelja Krešimira Seletkovića, koji je za navedenu skladbu i ponio Nagradu Grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski za najbolju skladbu u 2021. godini.

Recentni Rophéov nastup u zadnjem danu mjeseca ožujka stoga veseli ne samo zbog iznimno kvalitetnog glazbenog doživljaja ili novih čitanja već više od pola stoljeća starih (ali ne i tako često izvođenih) partitura, već upravo jer otvara mnogo prostora za zamišljanja i promišljanja u što se sve ova još omamljena, ali napokon probuđena simfonijska princeza može prometnuti (ili bude prometnula) uz pravoga dirigentskog princa.

Rophé je kroz utemeljenu dirigentsku samouvjerenost i suvereno vladanje glazbenom građom, preciznim uputama te vještim radom na detaljima od orkestra izvukao njegov trenutni maksimum

Pascal Rophé je kroz utemeljenu dirigentsku samouvjerenost i suvereno vladanje glazbenom građom, preciznim uputama te vještim radom na detaljima od orkestra izvukao njegov trenutni maksimum. A – moglo se čuti – to nije malo!

Uigrani i zaigrani orkestar sjajno je vodio Sergej Evseev, koncert-majstor orkestra, a gudački korpus posebno se iskazao u ritmički britkim i izvedbeno preciznim brzim stavcima Istarske suite Natka Devčića. Svojevrsni hit hrvatske simfonijske literature Istarsku suitu Devčić je skladao 1948. godine koristeći izvorne istarske folklorne napjeve te se može definirati i kao odličan primjer tzv. folklornog simfonizma u kojemu se „simfonizam kao jedna vrsta instrumentalne zvukovnosti potpuno prožima s karakteristikama folklorne zvukovnosti“ (cit. Nikša Gligo, Varijacije razvojnog kontinuiteta: skladatelj Natko Devčić; preuzeto iz programske knjižice koncerta).

I iako se Rophé u Devčiću nije bojao raskošnih zamaha i velikih dinamičkih gradacija u koje je unosio fine te smisleno ciljane agogičke promjene, što je lijepo odgovaralo simfonijskom karakteru skladbe, iz ove Suite Rophé izbio je upravo baš ono istarsko. Njegovo francusko, na solfeggio sigurno sjajno istrenirano uho, ipak u sebi ne nosi i senzibilitet specifičnog nam istarskog folklora. Taj manjak nije jednosmjerno utjecao i na manjak svih složenih boja ili razgranatih karaktera četiriju stavaka Suite koje je orkestar iznio do samoga vrhunca kroz zvučne vrtloge i pršteće segmente prvenstveno limenih puhača.

Simfonijski orkestar HRT-a i Pascal Rophé

Svega nekoliko godina mlađi od Devčićeve Istarske suite, Treći koncert za klavir i orkestar (1945.), također bi razočarao sve one koji bi i od njegovog skladatelja, Béle Bartóka, očekivali poslovično posezanje za folklornim idiomom. No, kao i kod Devčića, razočarani bi ostali samo takvi – nazovimo ih – folklorni entuzijasti jer ova delikatna skladba posveta je skladateljevoj supruzi, pijanistici Ditti Pásztory (skladateljska posveta koju je bilježio u posljednjoj fazi svoje teške bolesti – leukemije – od koje je iste godine i preminuo) te je najromantičnije od Bartóka napisano (koliko god se ovu skladateljsku fazu želi upregnuti u neoklasicističke manire).

Ponajbolja hrvatska pijanistica Martina Filjak dvojako je odigrala ulogu solistice – istovremeno prezentno preuzimajući centralnu ulogu od francuskog dirigentskog majstora, ali i odmjereno te izrazito inteligentno ponirući u partituru Bartókovog Trećeg koncerta za klavir i orkestar. To se najbolje moglo čuti upravo u ekspresivnom i elegantnom drugom stavku (ovaj put s poslovičnim transkripcijama pjeva ptica još jednog hobista-ornitologa među skladateljima).

Filjak nije žurila, njezin je ton ostao jasan i staložen, a izraz emotivan te predan, na što je dobila i komplementaran odgovor orkestra, pogotovo u dijalogu s drvenim puhačima, ali i u čitavom korpusu koji je otkrio svoju mogućnost da muzikalno ovlada delikatnim dinamičkim zahtjevima.

Martina Filjak

Ipak, posljednji naslov na programu ovog vanrednog koncerta Simfonijskog orkestra HRT-a, suita iz baleta Žar-ptica Igora Stravinskog bio je lakmus papir (ne)kvalitete i/ili (ne)uspjeha novog, još (ne)inauguriranog šefa dirigenta i njegovog (pa i našeg) orkestra, svojevrsni indikator kvalitete i granična kontrola, the partitura koja se čekala cijelu koncertnu večeri. I iako su u izvedbu suite Žar-ptica krenuli nešto suzdržanije, vrlo brzo popustile su sve kočnice i orkestar se prepustio kompleksnom muziciranju – komornom sabijenom zvuku iscrtanom u svakom detalju, blistavim ječanjima koja su nas podsjetila i na odličnu akustiku same dvorane, ali i dramatičnim segmentima zakučastog glazbenog jezika Igora Stravinskog.

Ova glazbena bajka možda se s rujanskim dolaskom Pascala Rophéa razvije i u kakvu junačku epopeju, s paralelnim razvojnim tijekovima, brojnim zanimljivim likovima i snažnim karakterima. Kako god, nadamo se ipak samo jednoj te istoj osnovnoj poanti – dobroj glazbi na odličnim koncertima jednog hrvatskog, a potencijalno svjetskog orkestra.