Uvod u alternativnu tamburašku scenu

Postoji li alternativna tamburaška scena i kako se vodi dijalog između tamburaške tradicije i alternativne glazbe?

 Jesu li Ukleti Dukat, Nemeček, Mito Matija i ŽIVA, autorski projekti Slavonaca rođenih za vrijeme vršidbe nekih svjetova, stvorili alternativnu tamburašku scenu?

Otkad je Ukleti Dukat, glazbeni projekt akademskog slikara Mislava Lešića, objavio svoj prvijenac Odavno sa druma, nešto se pomaknulo u tektonski najstabilnijem području naše zemlje, ravnoj Slavoniji. Neki su čak počeli govoriti o rađanju nove scene, i to one alternativne, tamburaške, koju Lešić, kao njezin spiritus movens, naziva post-šokadijskim „mostom između alternativne glazbe i nečega slavonskog“.

O tome koliko je ta scena zapravo alternativna, odnosno, tamburaška više će reći Lucija Ivšić (ŽIVA), Matija Ćutić (Mito Matija), Vedran Živković (Nemeček) i već spomenuti Lešić, slavonski umjetnici koji su odlučili u svoje glazbene projekte ubaciti tamburu. No mene zanima o čemu govorimo kada govorimo o sceni? Koliko nam ljudi, ideja i događaja treba da bismo je složili? Koliko dokaza i vremena da bismo je proglasili živom?

Prije više od 25 godina pionir elektroničke glazbe Brian Eno skovao je izraz „scenije“ kojim je na mjesto ideje o velikim pojedincima koji stvaraju umjetničke inovacije daleko od očiju i ušiju javnosti, postavio ideju scene, zajednice umjetnika, koji unutar sličnih parametara rade na stvaranju nečeg novog i revolucionarnog. Prema Enou razvoj kulture proizlazi „iz neprekidnog prevrtanja ideja, imitacija i pogrešnih tumačenja, iz stvari koje postaju zamislive jer su odjednom tehnički moguće, iz akcije i reakcije“. U skladu s tom idejom kreativnost je često proizvod razmjene i povezivanja s drugima, nenajavljeno protupitanje ili dugo iščekivani odgovor na tradiciju.

Čitajući Derviševićevu Hrvatsku tamburašku scenu, pregled povijesti hrvatske srednjostrujaške tamburaške glazbe, shvatila sam da se na liniji između četvero mladih Slavonaca – koje vam ovom prilikom predstavljamo – počelo raditi baš na tom prijeko potrebnom „novom i revolucionarnom“, odnosno, na preobražaju tamburaške glazbe kakvu znamo.

To što ih je četvero posebno je znakovito. Naime, ako je vjerovati starom Hipokratu, cijelo naše društvo počiva na četirima temperamentima, a gradeći funkcionalne kolektive filmski i televizijski scenaristi nerijetko spajaju upravo likove koji se po svemu razlikuju, a istodobno privlače, odnosno, odlično slažu. Elaine, Jerry, George i Kramer; Raphael, Leonardo, Donatello i Michelangelo; Mislav, Vedran, Matija i Lucija.

Ideja o ubacivanju tambure, narodnog instrumenta, u popularne žanrove povezala je četiri potpuno različita karaktera. Dapače, na prvu se čini da osim generacijske pripadnosti, geografskog porijekla, zvuka tamburice i toga da su formativni dio života proveli (ili ga provode) izvan rodnog mjesta, ništa ne povezuje naše sugovornike. Na drugu, pak, otkrivamo da su svi ljubitelji konceptualnog te da ih tradiciji privlači ono što je mračno i zaboravljeno, crno pod noktima i kožom. Ipak, njihovi razlozi za to, kao i pristup radu, znatno se razlikuju.

Mislav (Ukleti Dukat) je iskričavi motivator i zaneseni pripovjedač, dežurni sangvinik, dok je Vedran (Nemeček) pak marljivi tehničar i tihi perfekcionist, klasični melankolik. Mjesto flegmatika pripalo je Mito Matiji, čovjeku za sve, suzdržanom promatraču koji potisnutu gorčinu sipa u glazbu, a na kraju u ulozi kolerika nastupa Lucija, radoznala, neukrotiva i odlučna ŽIVA.

Ako mene pitate, za jedan „scenij“ potrebna su ta četiri karaktera i jedna dobra ideja. Jednostavnim rječnikom, „sceniju“ trebaju ljudi koji mogu doprinijeti razvoju te ideje na različite načine, bilo razgovorom, bilo inovacijama, vještinom ili emocijom. Dakle, ova mala scena ima sve što joj treba. Njezini akteri već rade na prvom, drugom ili trećem dugosvirajućem izdanju, a izazovi pred njima vezani su primarno uz nastupe uživo i to kako će svoju priču iznijeti ciljanoj publici.

No, dok čekate prvu zajedničku turneju ovih naoko nepomirljivih autora, prođite kroz ovaj ćitab i poslušajte pjesme koje su sa svojih izdanja, kao preporuku za slušanje, sami izdvojili.

MISLAV LEŠIĆ – ĐURAKOV – UKLETI DUKAT

Prijedlog za slušanje: “Trešnja”

“Trešnja” je najstarija pjesma koju sam skladao, na Trešnjevci još, zato je ostao taj blesavi nadimak na kraju. Htio sam napraviti ljubavnu pjesmu za svoju djevojku. Nešto sam brljao i smislio taj rif. Tu sam kuvao hit na klasični tamburaški način, a ispada kao da su neki dijelovi ‘pokradeni’. Frendica mi je prije mjesec dana išla na Pearl Jam i u tom autobusu netko je puštao pjesmu. Ona je pitala: „Otkud vama te trake Dukata, još nisu ni izašle?“, a to je bila pjesma Pearl Jama “Parting Ways”. Ima skoro isti uvod, a nisam imao pojma za tu pjesmu. Već mi je asocijacija s posuđenim stihom Gazda bila upitna – mislio sam da će me tužiti što sam posudio komadić stiha, ali on je preuzet da bi pjesma dobila tu estetiku.

VEDRAN ŽIVKOVIĆ – NEMEČEK

Vedran Živković Žika / Ilustracija: Hrvoje Dešić (foto: Marina Uzelac)

Prijedlog za slušanje: “Pored rijeke Drine”

Nema direktno veze sa Slavonijom, ali mi je posebno draga pjesma. To je možda i najpolitičnija pjesma koju sam napravio do sada. Posvećena je Bosni i Hercegovini. Govori o nemogućnosti dolaženja do istine i o tome kako svatko priča svoju verziju prošlosti. Drina je tu bitan simbol. Sve tri konfesije u BiH imaju tu rijeku ucrtanu u svome imaginariju kao razdjelnicu i mjesto na kojem su počinjene užasne stvari. Fascinantno mi je bilo pratiti koliko smo klanja priuštili jedni drugima kroz povijest. Uzimao sam stihove iz različitih izvora, preoblikovao ih i lijepio u svoj tekst.

Inspiracija su mi, između ostalog, bili Andrić, Kuran, hercegovački fratri i narodni pjevač Husnija Mesaljić poznatiji kao Hule i njegov hit ”Neće meni Drina biti kapija”. Hule je uzet kao protuteža svima ostalima jer u svojim stihovima nudi rješenje problema pa kaže: Neće meni Drina biti kapija/Ljubav ne zna šta je granica/Tamo gdje živi jedina moja/Tamo je moja stanica; samim time je sažeo suštinu svega, a to je… ljubav je osnova svega.

MATIJA ĆUTIĆ – MITO MATIJA

Mito Matija Ćutić / Ilustracija: Hrvoje Dešić (foto: Ilijana Banjac)

Prijedlog za slušanje: “Ustaška gorčina”

Glavna melodija i progresija “Ustaške gorčine” nastala je u Konavlima, na imanju Uroš. Plan mi je bio napisati pjesmu u znak zahvale obitelji Uroš na njihovu gostoprimstvu ljeta 2019. i prijateljstvu inače. Pjesmu nisam uspio napisati za vrijeme boravka u Konavlima, ali odlaskom s njihovog imanja je de facto započet fokusiran rad na albumu Proživljeno. Iako uopće nije bio plan tu pjesmu staviti na album, niti su ime “Ustaška gorčina” i njezin tekst bili u blizini.
“Noćna Mora” i “Pokora” su pjesme koje su nastale tijekom aranžiranja drugih pjesama za Proživljeno. One su zapravo bile testiranje tog ‘crnog tamburaškog’ zvuka kojemu sam dao sadržaj. Dok sam dogurao do zadnje pjesme, ona se već pisala sama od sebe.

LUCIJA IVŠIĆ – ŽIVA

Lucija Ivšić aka ŽIVA / Ilustracija: Hrvoje Dešić (foto: Jess Brohier)

Prijedlog za slušanje: “Dualism”

ŽIVU sam počela raditi tako da sam si oduzela gitaru, zabranila si da je sviram i kupila si klavijature koje nikad u životu nisam svirala i taj bubanj i rekla „okej, sad što god da radiš, napravit ćeš tu“. Vodila sam se principom „ono što mi se sviđa – ne, nego ono što mi se ne sviđa“ – tako ću napraviti pjesmu. “Dualism” je drugi singl koji je izašao u proljeće ove godine. Zapravo sam se dosta namučila s tom pjesmom. Ovo je bila petnaesta iteracija. Na toj sam pjesmi na kraju sve bila izbrisala i u jednom danu spičkala to što se sada čuje. Kad sam je završila, uznemireno sam plakala. Osjećala sam da je dobro, ali sam bila toliko izbezumljena, jer sam plivala nepoznatim vodama i nisam imala pojma je li to ljudima slušljivo. Kad je izašla i kada je to eksplodiralo, dobila sam potvrdu da jednostavno trebam slušati svoj instinkt i to je to.
Inspiracija za pjesmu pojavila se kad sam primijetila da uvijek žongliram između dva identiteta; jednog koji je opušten i razigran, ali potisnut (Šokica), i onog koji je uštogljen, uvijek zabrinut i strog, poput robota, konstantno fokusiran na optimalne rezultate.

***

Ideja o bendu Ukleti Dukat rodila se na izložbi likovnih radova, ŽIVA je nastala u sklopu znanstvenog istraživanja, Mito Matija svoj je prvi album zamislio na povratku s mora, tražeći kontinent u sebi, a Nemeček je na ideju o spajanju balkanske narodne muzike s rock estetikom došao svirajući u Mokrim gljivama. Sada kada znamo tko su i kako zvuče, saznajmo što misle o tamburaškoj glazbi i kakav je njihov odnos prema tradiciji, a kakav prema ladici ‘etno’ u koju bi ih mnogi rado strpali.

Od naših sugovornika iskustvo s tradicionalnim folklorom iz prve ruke imaju Lucija Ivšić aka ŽIVA, koja je na Vinkovačkim jesenima godinama predstavljala majčinu obitelj, šokački rod Bertić, i Mito Matija Ćutić, kao bivši član Folklornog ansambla Zagreb-Markovac. Šokačko porijeklo ističu Lucija i Mislav iz Ukletog dukata, priznajući pritom da im je sudjelovanje u očuvanju obiteljskih običaja nekada bilo tortura, a danas je strast i temelj njihova identiteta. S druge strane, Matiju i Vedrana iz Nemečeka više od obiteljske povijesti zanima širi slavenski kontekst.

Ponekad je impresivno, a drugi put zabrinjavajuće koliko svatko od njih drugačije vidi tu istu narodnu glazbu. No na njihovu primjeru jasno vidimo da je tambura puno više od djelića slavonskoga regionalnog identiteta. Ono što je sigurno jest da pripada kontinentu te da u muziciranju naših sugovornika neprestano vodi dijalog s drugim žanrovima. Među njima su crni metal, country, psihodelija, noise rock, elektronika i pop. Bogatstvo scene u nastajanju ogleda se u raznorodnim utjecajima njezinih ideologa. Zvonko Bogdan, Grateful Dead, King Gizzard & the Lizard Wizard, Zmijski ugriz mladog lava, Milić Vukašinović, Glenn Branca, Janika Balaž, Goran Bare, Hank Williams III, Mgla, Krešo Bengalka, Patti Smith, Sevdaliza… svi su oni dio te priče.

TRADICIJA NIJE MRTVA I NEVALJALA

Za generaciju rođenu između 1985. i 1995. godine govore da je posljednja koja poznaje tradiciju i razumije inovaciju te da kao takva povezuje industrijsko i internetsko doba. To znači da je ona možda posljednja koja će tradiciju gledati kao nešto živo, komadić prošlosti koji sudjeluje u oblikovanju sadašnjosti, kako T. S. Eliot zapovijeda. Pozitivan odnos prema tradiciji, kako tamburaškoj, tako i šokačkoj, kao i nagon za prikupljanjem svih elemenata te kulture najizraženiji je kod Mislava Lešića. On je toj sceni, povezavši je s tradicijom, dao prijeko potrebnu kičmu.

Premda je rođen u šokačkoj obitelji te je od malena bio okružen tamburašima i pjesmom, interes za ove teme Mislav je razvio u onom za svakoga mladog intelektualca ranjivom razdoblju, po povratku u rodni kraj nakon završenih studija. „Vozao sam se okolo po njivama, uz Savu, do stanova. Počelo me zanimati kako istraživanjem seoske arhitekture mogu unaprijediti svoje slikarstvo. Vraćale su mi se melodije u glavu pa bih ih skidao na gitari. Navukao sam se kad sam počeo skidati neke stvari od Bogdana. Te pjesme imaju od deset do petnaest akorda u jako zanimljivom aranžmanu. To mi je stvorilo duboko poštovanje prema tamburaškoj glazbi,“ kaže entuzijastični Mislav, koji danas živi na relaciji Zagreb-Bošnjaci, odlučan u namjeri da postane prorok u svome selu. Njegov bend Ukleti Dukat spaja tambure sa psihodeličnim rockom.

Otkrivanju tambure u slučaju Mito Matije kumovalo je to što su ga drugi percipirali kao Slavonca, ali i to da se nakon godina provedenih u Dubrovniku i Zagrebu ponovno vratio u svoj prvi zavičaj, na osječki Sjenjak. „Prvo sam slušao Cigane i sevdah, ali mi je u jednom trenutku bilo malo čudno proživljavati tu glazbu. Nema to veze s tim što sam Hrvat, nego s tim što sam postao svjestan da nisam živio to. Htio sam se približiti nečemu svome pa sam krenuo s guslama i gajdama. Zadnje su na red došle tambure, kad sam shvatio da mi ne treba ta šminka, odnosno, zajebani instrument“, kaže Matija, metalac koji je s narodnim melosom eksperimentirao i u bendu Šavovina. Danas, uz svoj solo projekt, svira i bas prim u Ukletom Dukatu.

Kod Vedrana i Lucije, mladih veterana naše nezavisne rock scene, primjetan je manji interes za ono što je tamburaška glazba nekad bila. O tome otvoreno govori Vedran, otkrivajući pritom što njemu predstavlja tambura. „Velika većina tamburaške glazbe je, nažalost, nevjerojatno dosadna i lišena bilo kakvih emocija, što je ujedno i razlog zašto je ta muzika tu gdje i jest, zacementirana u muzejskim obrascima i nakaradno iskorištena u estetici CMC-a. Potpuno je amputirana duhovna i mistična komponenta tambure“, kaže vođa power trija Nemeček.

S druge strane, Luciju više od tambure zanima uloga žene u očuvanju tradicije, ženska nošnja, jezik, palatali, ali i izvrtanje pjesmotvoračkih šablona. „Kad pogledam unazad od moje mame, njezine mame, prabake, šukunbabe, sve su one bile jake i odrješite žene. Mislim da se to prenijelo na to što sam ja osnovala Punčke, na to što sad radim i kakva jesam. Osim toga, imam nošnje koje čuvam dandanas, koje su obiteljsko nasljeđe i koje su nastale u obitelji. Ja to gledam kao nešto dragocjeno“, kaže Lucija, dodajući da je šokačka tradicija, iako se možda ne čuje toliko u njezinoj glazbi trenutno, sigurno jedna od glavnih inspiracijskih linija za nju.

Slavonska nošnja pronašla je svoje mjesto u izričaju svih naših sugovornika. Nošnja je motiv na naslovnici Nemečekova albuma Prokletije, a nosi je i Lucija u spotu za pjesmu “Dualism”. Matija je i na intervju došao u košulji i s prslukom, a Mislav inzistira na oblačenju u nošnju prije svakoga koncerta te odjećom iz svog ormara oblači sve članove pratećeg benda. Za njega je taj ritual neodvojiv od šokačke estetike vidljive u svim njegovim, kako likovnim i grafičkim, tako i glazbenim radovima.

Dok momci pjevaju isključivo na hrvatskom, Lucija koristi engleski i hrvatski jezik podjednako, i to obično oba jezika unutar iste pjesme. Taj se izbor nametnuo njezinim preseljenjem u Melbourne pred pandemijsku 2020. godinu. Kada će pisati i pjevati na engleskom, a kada na hrvatskom jeziku, ovisi o tome kakva joj je energija i koje osjećaje želi izraziti. „Kad se osjećam energično ili kad je nešto nježnije u pitanju, izabrat ću engleski. Kad osjećam umor ili agresiju, izabrat ću hrvatski. To je ta neka igra“, otkriva Lucija, govoreći o pravilima koje prati, odnosno, krši stvarajući svoju glazbu kao ŽIVA.

Jezična pitanja spominje i Mislav kad govori o svojoj potrebi da u pjesme ubaci riječi iz mjesnih govora. To i nije neobično jer on – inače akademski slikar – zvučnoj slici pristupa kao platnu, uvjeren da riječi, baš kao i boje, u sebi nose skrivena značenja i magijske asocijacije.

Živa / Foto: Jess Brohier (Alt House Melbourne)

TAMBURA NIJE MALA GITARA

Tamburu će neuki među nama usporediti s gitarom, pa razgovor o tome narodnom instrumentu otvaramo govoreći o njegovom potencijalu naspram popularnije žičane rođakinje.

„Tambura je puno sličnija violini, no ne zato što je plemeniti instrument, nego zato što je većinom građena za jednoglasno melodijsko sviranje. Možeš ti na njoj svašta, ali sviraš jednu po jednu notu. Ne sviraju se akordi na braču i bisernici“, objašnjava Matija, dodajući da je Nemeček jako dobro izvadio zvuk iz tambure. On koji svira gitaru zna da ona nikad ne bi mogla tako zvučati. „Osim toga, tambura ima taj čudan, perkusivan zvuk“, nastavlja: „kod nje čuješ svaku notu, svaka puca. To su ti tropi ‘tambura puca’, ‘udari, ošini po tamburi’“. Iako mu je zanimljivo što se sve može dogoditi sa zvukom tambure kad se ona elektrificira, tamburi ga najviše privlače timski aranžmani i baš to što je napravljena za akustičnu svirku.

S druge strane, Vedran želi tamburu potpuno izmijeniti, i to od prvog dana kada ju je otkrio. „Svidio mi se sonični potencijal tog instrumenta i htio sam to istraživati. Prva stvar koju sam napravio jest da sam je maksimalno raštimao i spojio na sve moguće efekte koje sam tada imao, pod utjecajem Rhysa Chathama i Glena Branke koji su radili slične stvari s gitarom. Plan je dodavati još žica, ugraditi dodatne pickupove, kako bi instrument podnio što više različitih inputa te, u konačnici, napraviti modifikaciju trupa. Ukratko, složiti neki hibridni instrument s kojim možemo priču podići na iduću razinu. Treba sad naći dovoljno ludog majstora koji bi to napravio“, kaže, zahvaljujući se 21. stoljeću na svim tehnološkim inovacijama.

Mislava pak tamburi privlače i električne modifikacije i timski aranžmani, a njezina ograničenja vidi kao prednost. Naime, tambura ne može svirati sve što i gitara. Stoga je tamburašu uvijek potrebna pomoć drugih tamburaša, i to bar njih četvero ili, što je idealno, sedmoro. „Nema soliranja. Postoji taj prešutni red koji mi se sviđa. Dosta je gospodski, orkestralan, dok je gitara uvijek više pristajala žanrovima koji zaobilaze pravila“, kaže Mislav, svjestan toga da na svom prvijencu nije odsvirao ništa što bi prosječan tamburaš odsvirao.

Lucija u planu ima nove pjesme i već napisane dionice za tambure, ali ne planira ih sama odsvirati. Govoreći o svojemu kreativnom procesu na primjeru bećarca, Lucija otkriva da narodnoj pjesmi voli činiti ono što Vedran želi učiniti tamburi, modificirati je do neprepoznatljivosti.

NAŠA GLAZBA NIJE ETNO

Ono što rade nije etno, tvrdnja je to oko koje se svi slažu. „Razumijem što bi to trebalo značiti“, pojašnjava Matija, „ali sam s vremenom primijetio što se dogodi kad se tako predstaviš ljudima. Ljudi očekuju cajon, žensku, frulice, taj đir. Na neki način ispadne da etno ne može biti autorski i da pati od dosta stereotipa.“ Između ostalog, Matija ističe da je u njegovu poimanju etno glazba vezana za etnologiju kao znanost. „Izvedbena umjetnost, razgovorna tema, lifestyle, ništa od ovoga navedenog ne bi trebao biti etno. Etno bi trebao biti lik u Hercegovini koji ti nešto lupa i ti ga snimaš diktafonom ili tvoja rekreacija toga. Za mene je to pojam koji bi trebao biti malo tvrđi, suši, bez tih dodataka.“

Nemeček /Josip Bolonić

Mislav od etna zazire iz sličnih razloga te dodaje da je etno bliži poganskoj glazbi nego folkloru, narodnoj glazbi. „Etno, nažalost, ima taj jedan moment opanaka i negativni prizvuk“, nadovezuje se Lucija. „Ne kažem da je to istina i da je to ispravno, ali čim čuju ‘etno’ svi automatski pomisle na jednu specifičnu grupu ljudi ili glazbenu kategoriju u koju ja sigurno ne upadam.“

Etnu se najmanje, što je i očekivano, opire Vedran, kojemu je slavenska mitologija velika inspiracija. „Zanimljivo mi je igrati se s tim jer su mitološka značenja svevremenska i mogu reći puno više o nama nego što mi to želimo priznati. Nismo do kraja kristijanizirani narodi i elementi pretkršćanske tradicije se kod nas još uvijek mogu lako prepoznati, ako to želite“, ističe Vedran, napominjući da su oba elementa važna za razumijevanje onoga tko smo, što smo i što ćemo biti. „Etno je industrijski pojam kao i sve druge žanrovske odrednice“, dodaje, zaključujući da ga kao takav ne zanima, ali i da mu je u konačnici svejedno kako će ljudi kategorizirati zvuk njegova benda koji je, budimo iskreni, stvarno teško kategorizirati.

***

Na kraju možemo zaključiti da će, svom optimizmu usprkos, na djela Ukletog Dukata, Nemečeka, Mito Matije i ŽIVE bolje reagirati alternativci naviknuti na eksperimente, nego zaljubljenici u tamburašku glazbu. Njihovi pokušaji glasnije će odjeknuti drugim žanrovima i ne sumnjam da će nadahnuti neke nove, slične projekte.

O tome da je srastanje sa srednjostrujaškom tamburaškom scenom gotovo pa nemoguće jasno progovara Mislav kada objašnjava koliko je teško naći ljude koji bi svirali u bendu koji povezuje rock i tambure. „Dosta su oprečne te ekipe. Tamburaši briju samo na tamburice i eventualno hrvatsku pop glazbu, a rokerima ne možeš pustiti ništa tamburaško, a da nema predrasuda prema tome, čak i kad nije u tom slavonskom, Škoro i Zlatni dukati điru“, otkriva Mislav koji je, za razliku od naših drugih sugovornika, u sebi uspio pomiriti te oprečne utjecaje.

Iako se čini da takav pothvat može preživjeti samo u vicu, nemojte se čuditi ako Mislav, Vedran, Matija i Lucija jednoga dana nastupe u sklopu nekakve tamburaške smotre na sablazan svih prisutnih, kao onomad kad su Gazde stupili na scenu s tamburama, odjeveni u kožne hlače.