Dražen Vrdoljak – prisjećanje na dragog kolegu i velikog čovjeka

Ante Batinović o dragom i posebno poštovanom kolegi s kojim je četvrt stoljeća dijelio redakciju u Jurišićevoj 4 i na Prisavlju 3.

Dražen Vrdoljak i Ante Batinović u Münchenu, u pivnici Hofbrau nakon koncerta Rolling Stonesa na Zepelinfeldu u Nürnbergu 1998./privatna arhiva A.B.

Kao i mnoga putovanja po zemlji i inozemstvu, najvećim svjetskim glazbenim spektaklima poput onih u Londonu, New Yorku i Nurnbergu, ali i malim značajnim klubovima (naročito Kulušiću, čiji je program Dražen uređivao u ‘najvatrenijem’ i najvažnijem periodu kluba tijekom kojega je ovaj stekao regionalnu, ali i širu istaknutu relevantnost).

Dražen Vrdoljak rođen je u Splitu, 1. travnja 1951. godine. Odmah po dolasku u Zagreb na studij ekonomije 1970. započinje karijeru glazbenoga novinara i kritičara, najprije u omladinskim novinama, a potom u dnevnim i tjednim listovima (Slobodna Dalmacija, Vjesnik, Večernji list, Studio, Telegram, VUS…). Kao rijetko tko drugi o biti Dražena Vrdoljaka u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, pravilno uočava i ističe Arhiv Porina:

„Dražen Vrdoljak prati pop, rock, jazz i zabavnu glazbu s kritičkim diskursom koji često protuslovi tadašnjem samoproklamiranom sustavu vrijednosti na domaćoj pop-sceni.“ Osim pisanja, surađuje na Radio Zagrebu u nizu emisija posvećenim domaćoj i svjetskoj glazbenih sceni, kasnije i na HTV-u. Sudjelovao je u organizaciji raznih glazbenih manifestacija kao što su Muzički biennale Zagreb, festival Jazz Fair, YURM, programi Univerzijade ‘87, Eurosong ‘90, Croatian Music Aid, klupskim programima i brojnim koncertima, među kojima se nalazi i nastup Rolling Stonesa 1998. godine u Zagrebu.

Bili smo godinama u istoj redakciji svaki sa svojim emisijama, ali s istom vrstom misije: slušatelje informirati o onome što se novo zbiva u svijetu i u nas. Redakcija je bila smještena u polukružnoj dvorani na drugom katu Jurišićeve 4, a emisije smo snimali ili emitirali uživo iz Šubićeve 20. Radio Zagreb i naše emisije bile su prozor u svijet, jer tada nije bilo ni interneta ni svih današnjih mogućih i nemogućih izvora glazbe. Licencirana izdanja tada su bila rijetka i u kašnjenju za svijetom.

S druge strane, domaća rock glazba tada je tek počela stasavati. Bijelo dugme pokazalo je da je rock masovne prihvaćenosti moguć i u bivšoj državi. Vrdoljak je s Darkom Glavanom ukoričio fenomen Bregovićevog pastirskog rocka u knjizi Ništa mudro. I to je bio samo jedan u nizu od razloga zbog kojih je Vrdoljak primljen u Sekciju glazbenih pisaca Hrvatskoga društva skladatelja. Osim pastirskog rocka bio je moguć i onaj drugi žanr rocka, rekli bismo alternativni, koji je dolazio iz Slovenije, a koji su stvarali Marko Brecelj i Buldožer. I tome se naš Dražen priklonio više nego Bijelom dugmetu. A kako i ne bi, kad je i sam bio oštar, britak i ironičan u svakodnevnoj komunikaciji poput Arsena Dedića ili Franka Zappe.

Naša međusobna komunikacija bila je kolegijalna i sadržajna sve do trenutka kad nisam u recenziji albumu Pljuni istini u oči Buldožera našao neke zamjerke u produkciji. On je bio u producentskoj ekipi. Krenula je tada Draženova žestoka paljba po meni u jednom omladinskom tjedniku za koju je ilustraciju napravio – Mirko Ilić!

Koje li časti! Dražen i ja potom nekoliko godina nismo komunicirali. Jednom prilikom u magazinu Đuboks pronađem sebe na popisu trideset nautjecajnijih osoba u glazbenom biznisu bivše države, među kojima su se našli i novinari i urednici i glazbenici, producenti i tipovi poput Gorana Bregovića. Nazvah urednika Đuboksa Milisava Ćirovića: „Milisave, počašćen sam uvrštenjem u ovako poštovano društvo. Samo mi, molim te reci, tko me je predložio?“ Na što će Milisav iznenađeno: „Kako tko? Pa Dražen Vrdoljak!“

Eto, tako vam je to bilo s Draženom.

Dražen Vrdoljak, Ante Batinović i Marijan Crnarić na koncertu Rolling Stonesa, 1998./privatna arhiva A.B.

Bio je manje tašt nego itko drugi tko bi, kao, imao razloga da to bude.

Uvažavali smo se međusobno, no bez mnogo riječi. Uz spomenutu iznimku koja je nestala iz pamćenja kad smo se Dražen i ja u New Yorku našli na zajedničkom ručku s Mirkom Ilićem. Pri spomenu da me Mirko ‘ilustrirao’ na poticaj Dražena Vrdoljaka, a u tom trenutku Mirko Ilić bio je svjetski prepoznati ilustrator i art director magazina Time. Eh, što da tražim više od toga? Navečer smo Dražen i ja u Lincoln centru uživali u koncertu B.B.Kinga i Milesa Daviesa. Ostavio nas je bez teksta, da bismo se sutradan družili s Juliom Iglesiasom u hotelu Plaza.

Samo nam je nedostajao Draženov maltene prijatelj Frank Zappa, vrckav i zafrkant ko što je i sam Dražen bio. Ne bi mu inače Zappa u Zagrebu 1975. izjavio nakon koncerta: „Bili smo dan prije u Ljubljani i nije bilo tako dobro kao u Zagrebu. Ljubljančani slabo znaju engleski i jedva da su se nasmijali na moju priču. Zagrepčani puno bolje znaju engleski i od ostalih u Europi, smijali su se svaki put kad bih nešto ‘izvalio’. Čak i oni redari u običnim radničkim kombinezonima oko pozornice rado su se smijali na svakom pravom mjestu za smijanje.“

Slično je bilo i s Draženom, bez obzira na situaciju, mimo uobičajenih kritičarskih rasprava. Bio bi takav i kada bi u određenim situacijama prešutjeli njegove zasluge.

Dobio je niz Porina, a najvažniji je onaj za poseban doprinos hrvatskoj diskografskoj industriji. Doprinos je ogroman. I nije riječ samo o činjenici da je jedan od najzaslužnijih za pokretanje današnje glazbene nagrade Porin. To je samo jedna zadužbina.

Dražen je u poslu bio perfekcionist: baš u svemu što je znalo nailaziti na nerazumijevanje okoline navikle na ono staro „lako ćemo“. Enciklopedije nije prevodio samo za hrvatska izdanja, nego je i sam bio prava enciklopedija znanja u mnogim stvarima.

Njegova iskrena kolegijalnost i nedostatak taštine, ljubomore ili sličnog osobno sam doživljavao barem dvadeset godina. Dok se on više okretao nekim drugim oblicima aktivnosti, ja sam bio usmjeren na ekskluzivne intervjue s velikanima. I dok sam nailazio na priznanja za to uz, naravno, iskaze ljubomore i zločestoće od drugih, s Draženom je bilo sasvim drukčije. Pitao bi me o svemu detaljno i s velikim zanimanjem profesionalca kakav je bio i koji je bio svjestan koliko je to zahtjevan posao.

Kao što sam i ja znao koliko truda i prije talenta moraš imati za onako unikatno glazbeno spisateljstvo kakvo je on imao.

Dražen Vrdoljak, Ante Batinović i Marijan Crnarić na putu od Nürnberga do Münchena, u blizini Wagnerova teatra/privatna arhiva A.B.

Nije pisao pjesme ni aranžmane, nije stvarao glazbu, ali je bio fenomenalan ‘infrastrukturni’ djelatnik glazbe.

Tko bi ljepše najavio koncert Filma u Kulušiću od njega ili analizirao Olivera Dragojevića nazvavši ga Kozmičkim Dalmatincem i time javnost zaintrigirao te naveo na razmišljanje o glazbi i glazbenicima. Zato mi se čini nedostatnim stalno ga nazivati samo jednim od pionira rock-kritike u nas i to do besvijesti naglašavati, a istovremeno zanemarivati njegov rad i stvaralaštvo. Kao čovjek, kao privatna osoba isto je tako bio pun vrlina. Posao pun okuka i drugih prepreka nije u njemu ubio čovjeka od duha i dobrote pa je i koji put njegov najcrnji humor bio više nego šarmantan.

Zbog svega ovoga, kad me je jedno jutro nazvala supruga Slavica na Prisavlje 3 i jedva izustila: „Dražen nam je otišao“, ostao sam s knedlom u grlu. Oboje smo znali da će do toga doći, ali ne baš tako brzo.

Čim je vijest o smrti Dražena Vrdoljaka došla do medija, odmah su me, naravno, zvali da pripremim In Memoriam za glavni Dnevnik HTV-a. Bilo mi je toliko teško da sam skoro odbio. Kao i sedam godina kasnije kada je umro David Bowie. Zato što smo imali i profesionalni i ljudski međusobni odnos te veliko međusobno poštivanje. Dražen Vrdoljak preminuo je u Zagrebu 9. svibnja 2008. godine u 57. godini života. Posthumno mu je dodijeljena nagrada Rock&Off za životno djelo, 2021. godine.