Porin: likovno oblikovanje hrvatske glazbe

Izvrstan dizajn dua Božesačuvaj za Prljavo kazalište

Likovni Porin, odnosno Nagrada za likovno oblikovanje zanimljiva je informacija o tome kako sami glazbenici, glazbeni stručnjaci i insajderi gledaju na dizajn glazbe i ona se, sasvim prirodno, ne poklapa s izborima stručnjaka u dizajnu

Originalni dizajn albuma Buđenje Parnog valjka izazvao je mnoge kontroverze zbog dobivenog Porina

U početcima diskografije omoti izdanja bili su tek nužnost, potreba, usmjereni isključivo na fizičku zaštitu ploče od oštećenja. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, zahvaljujući i razvitku marketinške industrije, diskografi postaju svjesni da je uz samu glazbu likovno oblikovanje ovitka još jedna prazna paleta koja čeka svoje komunikacijske poruke.

Nastaju najprije tipski omoti izdavača i tvornica, unificirani u izgledu i dizajnu, ali kupcu glazbe već šalju informaciju o tome tko je i što izdao. U američkim okvirima u dizajnu omota najprije se razvija jednostavan portretni prikaz, koji je mnogim izvođačima i danas prvi izbor. Karakteriziraju ga fotografije glazbenika, vidljiva i jasna tipografija, informacije o izdavaču i tek poneki kreativni odmak, ovisno o tipu glazbe, u područje pozadine i negativnog prostora. Tako će fotografija vrlo rano dobiti primat nad svim ostalim elementima dizajna, kod orkestralne i pop glazbe bit će skroz informativna, kod rock i pop glazbe naglašavati imidž i izgled izvođača, a ponekad i pokret i ples.

Aktualni dobitnici Porina za likovno oblikovanje su Chui za album Zagreb-Berlin

Mnogi podžanrovi glazbe stvorili su svoje podrukavce dizajna: ozbiljna i klasična glazba najprije će otići u kontroliranu apstrakciju i vrlo zadani red i stil, kao primjerice i namjenska glazba, koja u prvome planu ima proizvod, bio on ekonomski ili politički. Tada, kako je pokazano na izložbi Utilitarni dizajn raspjevanog socijalizma (HDD Galerija, 2020.), okviri postaju još uži, a motivi dokumentiraju tradiciju, spomeničku baštinu i zajedničke vrijednosti. Najveći izdavač u Hrvatskoj i Jugoslaviji, tadašnji Jugoton, dolaskom dizajnera Ivana Ivezića 1968. godine, također kreće u promjenu dizajna svojih izdanja: sređuju se logotipovi i promotivna izdanja, uravnotežuje se jezik komunikacije i usvaja američki princip „glave izvođača“. Zahvaljujući iznimnoj produkciji, glavni dizajner Jugotona uspijeva se i odmaknuti od šprance koju je zabavna i narodna glazba prigrlila, dok na inicijativu grupa glazbenika, posebice krajem sedamdesetih i dolaskom novog vala, u pogon ulaze i nova dizajnerska imena i umjetnici.

Nastaju radovi kojima je glavna ideja bila odmak od ustaljenog, imena poput Mirka Ilića, Ivana Pike Stančića, Gorana Vejvode i dua Bacharach-Krištofić koji stvaraju iznimne radove, iako se i oni bore s količinom tadašnje produkcije. Svi žele biti drugačiji od onog prije, što je uostalom i glavna odlika svih novih trendova u glazbi i dizajnu. Danas, srećom, raste uvažavanje starih majstora Jugotona, Suzyja, PGP RTB-a i drugih, pa je tako sâm Ivezić prošle godine u prostoru Hrvatskoga dizajnerskog društva doživio i svoju prvu retrospektivu. Korak je to i u bilježenju povijesti dizajna ambalaže, kao kategorije dizajna koja je do tada bila rezervirana samo za vinile, a kasnije kasete i kompakt-diskove. Put do toga je bio trnovit, omoti ploča i glazbe nisu uvijek bili prihvaćeni kao zasebna forma, pa je od prve izložbe omota sedamdesetih koju je postavio Darko Glavan pa sve do danas, kada HDD kontinuirano prati povijest i produkciju, prošlo puno neiskorištenog vremena.

Porina je 2004. godine dobio dizajn Lvkyjevog nastupnog albuma Ararita

Po uzoru na veliku nagradu Grammy, domaći je Porin uz vodstvo Dražena Vrdoljaka već u prvo izdanje uključio nagradu za dizajn. U prva dva natjecanja ona se zvala Najbolja oprema albuma, da bi 1997. bila promijenjena u daleko precizniju kategoriju Najbolje likovno oblikovanje, kako se naziva i danas u već tridesetom izdanju nacionalne glazbeno-strukovne nagrade. Kronika trideset godina Porina, njegovih mijena i odgovaranja na kontekst industrije i vremena, ekonomije, politike i društvenog uređenja, reflektirao se dakako i na dodijeljene nagrade, koje, važno je spomenuti, bira tijelo glasača iz same industrije. Stoga je nagrada za likovno oblikovanje zanimljiva informacija o tome kako sami glazbenici, glazbeni stručnjaci i insajderi gledaju na dizajn glazbe i on se, sasvim prirodno, ne poklapa s izborima stručnjaka u dizajnu kakve već godinama provodi već spomenuti HDD. Riječ je naprosto o dva očišta i dvije percepcije, pri čemu je ova prva bliža ne samo tržištu nego i tome kako glazbenici vide sami sebe i kako zamišljaju idealnu komunikaciju s publikom. Jer dizajn ovitaka ploča, CD-a, njihovih logotipova i mogućeg mercha, dio je totalnosti uspješne marketinške komunikacije, nečega što ne treba ostaviti ad hoc i amaterskim rješenjima, nego angažirati najuspješnije u tom poslu.

Za diskografe je kvalitetan dizajn fizičkog pa i digitalnog dizajna također presudan i nezaobilazan: čak i mala sličica na Spotifyu koja simbolizira album mora biti instant-čitljiva i jasna, čak i u thumbnail veličini izvođenja albuma na mobitelu. Fizička izdanja, koja se sve više cijene i koja u kategoriji vinila, kako kaže Siniša Škarica, danas predstavljaju elitno izdanje i iskaz vrijednosti, za izdavače su iznimno skupa, stoga ih mnogi izvođači i ne mogu dobiti. Statusni je simbol imati ploču i dizajn razvijen na paleti od 30×30 centimetara, za razliku od jeftinijeg i trostruko manjeg CD-a. Tu su i troškovi tiska, angažiranja dizajnera, crtača, fotografa i ostalih profesionalaca, koji se u pojedinom izdanju mogu popeti do dvostruko većeg iznosa od samog vinila. Tu je raznolikost formata svaki izvođač sa svojom izdavačkom kućom mogao prihvatiti kao dodatni izazov i dodatno mjesto za vlastitu promociju: neki su ga sjajno iskoristili, a neki zanemarili.

Albino Uršić oblikovao je ovitak posljednjeg albuma Dina Dvornika i osvojio Porin 2009.

Porin je nagradio mnoge i na sebi osoben način pratio razvoj tehnika, komunikacijskog jezika, kao i samih strategija. One su se dogodile u nevjerojatno turbulentnom vremenu. Na stranu društveno i političko uređenje; industrija glazbe, tako i ova domaća, bila je pojavom ilegalnih peer-to-peer mreža na rubu opstanka. Vinili su se početkom devedesetih bacali i zamjenjivali vrhunskim zvukom malih kompakt-diskova; kasete su još bile u upotrebi sve do 2005. godine, dok već sljedeće kreće ponovni uzlaz vinila i pad prodaje diskova. Legalne streaming mreže opet mijenjaju špilove karata, vinil se još uzdiže i na sve to zajedno moraju odgovoriti i izvođači, izdavači i dizajneri. Kako ih je u tome nagradama pratila struka i što te nagrade danas govore o povijesti, glazbi, formatima i umjetničkim idejama u ovako zadanoj, primijenjenoj djelatnosti? Pogled unazad dat će nam zaključiti nekoliko stvari.

Još od prvog izdanja Porina 1994. godine, kada je za omot albuma Neki to vole vruće Ljubavne priče nagrađen Piko Stančić, jasno je kako su – osim u nekolicini slučajeva kada bi se u dizajn upustili sami – glazbenici i izdavači tražili poznata i na dizajnerskoj sceni dobro prihvaćena imena. Analizom svih tih nagrada dolazimo do činjenice kako je najnagrađivaniji dizajnerski tandem u Hrvatskoj Božesačuvaj, Albino Uršić i Boris Kuk, odnosno Bino i Boro. Osim što ih je u dizajnu plakata za druge naručitelje, primjerice Stojedinicu, krasio i dašak kontroverze devedesetih, tri puta su odlazili kući s Porinom za likovno oblikovanje pod rukom: za Unpljugd Psihomodo popa (1996.), također i njihov Sextasy (1998.), te za Moj dom je Hrvatska Prljavog kazališta (2006.). Bino je osvojio nagradu i za Pandorinu kutiju Dine Dvornika 2009. godine. Ključ uspješnosti tandema bio je u vrlo efikasnom korištenju dizajna za tvorbu zanimljivih sadržaja koji nisu čisto ilustrativni, nego kritični, duhoviti i promišljeni u upotrebi medija. Iako su devedesete tehnikom obilježene u računalnom desktop publishingu i sveopćoj estetici divljenja brzom razvoju tog medija, dvojac se mogućnostima računala nije dao impresionirati.

Psihomodo pop su provocirali naslovnicom albuma Sextasy

Dizajn je najprije komunikacija i alat je tu nebitan, pa je tako najbolje ostario i onaj koji se nije u potpunosti oslanjao na tehniku. Glasači Porina većinom su taj dio dizajnerskih rješenja dobro prihvatili: Psihomodo Pop u svojemu je starom stilu šokirao seksualnim sadržajima, priloživši umjesto bookleta i mali magazin, u kojemu se može naći zanimljivih i lascivnih sadržaja. Prljavo kazalište je pak zadržavalo kontinuiranu poruku benda koji je kritičan prema hrvatskoj stvarnosti i sadašnjosti: zgužvana kutija cigareta marke Croatia krasila je naslovnicu, unutra su pak mjesta našle kune, pištolji, kondomi, pa i jedno sponzorsko pivo. Prilično točno pogođena prilika dobro je riješila i još jednu vječnu boljku dizajnera koja im je na omotima CD-a stvarala puno problema. Gdje i kako staviti sve te sponzore, barkodove, podatke, product placement sadržaje i slično, a da se ne uništi vizualni kanvas? Gibonni je tako Hrvatski Telekom za Unca Fibre (Porin za likovno oblikovanje 2007.) stavio na naslovnu stranicu, dok su dugi muku mučili sve do dolaska vinila na kojima je konačno, sva ta brojnost postala lako smjestiva na omote ploča.

Ne samo dizajnerski nego i od strane publike, naglasak bookleta CD-a prebačen je na široke plohe gatefold ploča i sve bi stalo i bilo još zanimljivije. Tu prednost ističu i kupci ploča, jer dio rituala uživanja u vinilu nije samo fizikalnost zvuka, nego i iščitavanja i promatranja svih sadržaja na omotu. Palicu toga novog formata prihvatili su odmah i manji izdavači: prednjačili su Dallas, Menart i Aquarius, a potom je došla i Croatia Records, koja neovisno o formatima, naprosto vlada ovom kategorijom Porina. Ukupno osam nagrada otišlo je u Dubravu u trideset izdanja Porina, što je pojedinačno najveći broj prema izdavaču. Slijede Menart (sedam nagrada), Dallas (pet nagrada), Aquarius Records (četiri nagrade) i Dancing Bear (tri nagrade).

Porina za najbolje likovno oblikovanje 2012. dobili su Pips, Chips & Videoclips za album Bog

Ipak, estetski najveći zaokret na izmaku devedesetih učinio je privatni izdavač koji su vodili Emil Tedeschi i Ante Perković. Te 2000. godine, etiketa Dan, Mrak odnosi Porina za album Bog Pips, Chips & Videoclips, koji dizajnerski potpisuju Maurizio Ferlin i Viola Šebalj. Bila je riječ o estetski potpuno drugačijem tretmanu vizuala, apstraktnom, namjerno mutnom i koloristički suženom, s pametno iskorištenim plohama CD bookleta. Kao da se ovime pozdravilo od kompjutorskog šarenila devedesetih u kojemu je neprikosnoveni kralj dizajna bio Igor C. C. Kelčec (Porini 1997. za I. Bee i 1999. za Prljavo kazalište, također u sklopu Jajine komunikacijske strategije kritičnosti samog benda).

Svi su oni vrlo pravilno tretirali i logotip benda kao zaseban vizual (Prljavo kazalište), što je u nas rijetkost, ali šire i prednost u gradnji glazbenog brenda u Hrvatskoj i svijetu. U Sloveniji, primjerice, bend Borghesia nikad ne mijenja logotip i slova svog imena, dok u svijetu, recimo, veliki broj bendova također nikada ne mijenja tipografiju. Ovdje je pak taj dio vizuala prepušten najčešće dizajneru, što je također moguća strategija, posebice ako se od tog dizajna traži višeslojnost razumijevanja ne samo materijala, nego i percipiranog imidža benda. Tako je među izvođačima rekorder u Porinima za dizajn ovitaka bend Hladno pivo, s čak četiri nagrade, što je broj koji nema ni jedan drugi izvođač. Knjiga žalbe (nagrada 2008.), Knjiga postanka (nagrada 2010.), Svijet glamura (nagrada 2012.) i Dani zatvorenih vrata (2016.) uvijek opčine glasačko tijelom duhovitom upotrebom poruka skrivenih unutar samog dizajna koji i po formatu poprima vizualne karakteristike. Tako sve Knjige imaju elemente knjiga, dok Svijet glamura parodira način na koji ga mi ovdje vidimo, pa u sve to umeće selo, alkoholizirane ljude i ostale vizuale koji ironiziraju naslov.

Hladno pivo je 2012. dobilo Porina za album Svijet glamura

S izvođačke se strane može tako reći da, ako su kriterij nagrade, najviše smisla za dizajn nadalje imaju Prljavo kazalište, Gibonni, TBF, Cubismo, Chui i Psihomodo pop, svaki s po dva Porina do sada, što je svakako i znak dobrog rada na relaciji glazbenika, izdavačke kuće i dizajnera. I tu, naposljetku, dolazimo do najvažnijeg, a to je, tko su ljudi koji su sve to napravili i kojima Porin, kao i svaka nagrada puno znači kao priznanje i notifikacija struke i javnosti. Promatrajući popis imena koja su u posljednjih trideset godina dobila Porina, možemo reći da je to ujedno i presjek nekih od najzanimljivijih imena modernoga hrvatskog dizajna. Uz već spomenute rekordere Božesačuvaj, tu su odmah negdje iza Bruketa & Žinić, Šesnić & Turković, Mare Milin, Nenad Vorih, Kazinoti & Komenda, Miron Milić, Dalibor Barić, Tomislav Torjanac, Luka Duplančić i mnogi drugi, redom solo kreativci, ali i vlasnici uspješnih agencija.

Dizajneri, naime, likovno oblikovanje glazbe redovito prihvaćaju s užitkom i kao izazov, tako da ova sinergija na više kreativnih razina zaista djeluje poticajno. Nažalost, ovdje nije bilo prostora i za analizu svih nominiranih, nego samo pobjednika, gdje bi se dobile još detaljnije kategorije dizajnerskih preferencija Porinova glasačkog tijela: osim, dakle, duhovitosti, ponekad i kontroverze, nagrade ponekad odnose i likovno dobro riješeni ovitci, tako da ovo svakako nije recept za budući uspjeh. On nastane dobrim radom i suradnjom svih dionika scene, pa je tako i ovaj članak jedan od rijetkih koji se bave upravo vizualnim segmentom glazbe. Naime, tražeći po starom tisku i arhivima podatke o nominiranima, često bi kod novinarskog izvještavanja o Porinu bile navedene samo glavne glazbene kategorije. Nažalost, nikad sve, a ponajmanje ova posljednja – dizajnerska. Uz još veći interes teoretičara dizajna i vizualne kulture, nadamo se boljem, jer to domaći dizajn glazbenih izdanja svakako zaslužuje.