Hrvatske božićne pjesme - klasici i new age standardi 21. stoljeća

Božićne pjesme na hrvatskoj glazbenoj sceni predstavljaju poseban kulturni fenomen koji objedinjuje religijsko, tradicijsko i popkulturno iskustvo istodobno bivajući glazbenim izrazom vjere, običaja i identiteta, ali rođendanske pjesme i navijačke himne, rijetko sigurnom oazom medijske (radio, TV, web) rotacije i komercijalnog uspjeha u domaćem diskografskom prostoru.

U zemlji u kojoj se više od 88 % stanovništva izjašnjava kao katoličko, tematiziranje Božića u pjesmama nije samo duhovni ili estetski izbor koliko logičan društveni refleks i ekonomiziranje tržišne logike koja se svake zime vraća poput refrena u kojem je melankoličan pristup i riječ „Božić“ nezamjenjiva konstanta.

Kako u svijetu od Sinatrinih klasika preko Whamova i Mariah Carey jingle bellsanja naovamo i božićni albumi imaju ne samo impresivnu logičnu premisu i opravdanje, hrvatsko pridruženje fenomenu u teoriji bi značilo da gotovo svaki poznatiji hrvatski izvođač ima barem jednu božićnu pjesmu. Od Olivera, Doris Dragović, Gibe i Meri Cetinić, do Pavela, Detoura, Nipplepeoplea i Massima, neslučajnost božićnih singlova i pjesama gotovo da je obredni dokaz zrelosti u karijeri. Razlozi za to su pritom višestruki, emotivni, kulturološki i, napose, ekonomski.

Od kraja osamdesetih naovamo, hrvatske božićne pjesme sve više preuzimaju pop senzibilitet angloameričkih standarda. Utjecaj Mariah Carey, Whama, Chrisa Reae, Binga Crosbyja, pa i modernijih izvođača poput Michaela Bubléa, jasno se čita u domaćim aranžmanima i produkcijskim rješenjima. Strukturalno, pjesme spajaju jednostavan stih, zarazni i catchphrase refren uz emotivni krešendo koji kulminira u finalnom zboru. Dramaturški, skladateljski, motivski i produkcijski luk od intime do zajedništva postao je univerzalnom formulom božićnog hita, ali funkcionira. U hrvatskom kontekstu, utjecaj je prilagođen lokalnoj zamljopisno-identitetnoj matrici, pa dok su zapadne pjesme često glamurozne, s elementima ironije i kiča, hrvatske verzije ostaju wannabe iskrene, skromne, tople, zemljane, bar ih se tako PR-ovski modulira.

Ipak, njihova ritmika i zvuk odražavaju globalni zeitgeist od diskoidnih aranžmana osamdesetih, preko pop-rock balada devedesetih, do soft elektro produkcija novog tisućljeća, naši autori stvaraju svoje mini-Božiće u duhu lokalne pop tradicije s univerzalnom melodijom koja bi se mogla uklopiti i u soundtrack bilo kojeg stranog blagdanskog filma. U suvremenom razdoblju novog milenija i digitalni mediji su dodatno globalizirali zvuk. Autorske božićne pjesme Pavela, Detoura ili pjevanje božićnih prepjeva i klasika Natali Dizdar danas se mogu naći na playlistama uz inozemne klasike, što pokazuje koliko su se domaći autori naučili kretati između autentičnosti i svjetskog trenda.

Božić je u hrvatskom kolektivnom imaginariju više od vjerskog blagdana te metaforskih kompiliranja simbola zajedništva, topline doma, povratka korijenima i djetinjstvu. Glazba koja prati to razdoblje nosi ton nostalgije i utjehe što je u suštini ono što publika traži u hladnim zimskim danima. U vremenu kada mediji i streaming platforme potiču sezonalnost slušanosti, božićne pjesme postaju emo evergreen, melodije koje svake godine vraćaju ista sjećanja i osjećaje. Na fenomenološkoj razini pjesme funkcioniraju kao rituali emo repeta i rutina. One nas vraćaju u ciklus pripadanja i kontinuiteta s obzirom na to da svake godine iznova potvrđujemo identitet kroz iste zvukove. Upravo zato hrvatske božićne pjesme, bez obzira na glazbeni žanr, imaju gotovo mističnu društvenu funkciju – one ritualno ujedinjuju društvo u ritmu vjere, konzumerizma i tradicije.

Svaka hrvatska božićna pjesma bez obzira na desetljeće nastanka nosi prepoznatljiv niz motiva i toponimskih uporišta koji čine njezinu „DNK formulu“. Od riječi do zvuka mora proći kroz svojevrsnu mapu tradicijskih orijentira. Lirski prostor gotovo je uvijek topografski i emotivno lokaliziran na upotrebu riječi poput „kuća, dom, snijeg, zavičaj, zvona, crkva, ulica, miris borovine, svijeće, božićno jutro, bakina kuhinja i more zimi“. Toponimi funkcioniraju kao emo orijentiri s obzirom na to da ne opisuju samo prostor, već sugeriraju pripadnost, kontinuitet i toplinu. Motivi su, pak, ciklični i prepoznatljivo arhetipski kompilirani ponavljajući što slušatelju znači „radost, oprost, mir, ljubav, svjetlo, nada, povratak, obitelj, djetinjstvo, darivanje i molitva“. Bez obzira na to piše li stihove Gibonni, Meri Cetinić ili autor iz novog milenija, jezgra se ne mijenja, ostaje sentimentalnost, čistost, univerzalnost, neupitnost.

Čak i kad autori pokušavaju izbjeći klišeje, neizbježno ih se dotiču jer publika očekuje da joj Božić zvuči poznato, kao melodijska potvrda pripadnosti kolektivnom sjećanju. Kao purica s mlincima i ini hedonistički klasici vezani za blagdanske menije. Instrumentalno gledano, postoji svojevrsni božićni autopilot domaćih aranžmana. Nerijetko je tu klavirski uvod u duru, suzdržani atmosferski gudački sloj, potom akustična gitara ili električna fraza s blagim tremolom, a u finalu zborni refren ili modulacija za posljednje ponavljanje. Ako pjesma ima ambiciju modernijeg pop zvuka, ubacuje se synth pad s jingle bells efektom, ali struktura ostaje ista, topla harmonija, jednostavna melodijska linija i vokal koji mora biti „čist“, bez ironije, bez pretjerane teatralnosti.

Vokalna interpretacija uvijek je izražajna i ključna, ne smije biti hladna niti previše spiritualna, koliko ljudska, svedena na emotivnu mjeru onoliko koliko ne zazvuči preambiciozno i isforsirano programiranom. U tom smislu, hrvatske božićne pjesme imaju vlastiti kôd iskrenosti pa i produkcijski tretman glasa mora zazvučati kao da dolazi iz topline doma, a ne iz studija. Zato su Oliver, Grašo, Doris, Massimo ili Tolja postali svojevrsnim sinonimima tog subžanra, s obzirom na to da stilistički i vokalno maniristički konstantno balansiraju između intime i svečanosti, crkvenog i svjetovnog, stvarnosti i mita.

Plus, nerijetko su referirani upravo na zapadnjačke spomenute primjere. U tom smislu, svaki Božić iznova reproducira i glazbeni pejzaž Hrvatske, toponimima, motivima i zvukovima koji se ne mijenjaju, već samo blago moderniziraju, poput zimskog pejzaža koji je svake godine isti, ali uvijek nov u svom svjetlu. Doduše, kako zbog globalnog zatopljenja imanje snijega i postojanje vremenske (ne)prilike kao društvenog fenomena i izgovora za kolaps ne samo zagrebačkog prometa od Bandića do Tomaševića i nasljednika postaje sve rjeđe, jedan se od bitnih potencijalnih motiva nudi kao upitan i pogodan za preslagivanje.

Jedna od zanimljivih promjena pri recepciji božićnih pjesama tiče se i ideološke naravi, odnosno društveno-političke klime te je uvjetovalo odnos države i društva prema božićnim pjesmama kroz povijest kao ogledalo političkih i ideoloških promjena. Tijekom razdoblja socijalističke Jugoslavije, božićne teme bile su tiho prisutne, ali diskretno potisnute.

Vjera i religijski simboli nisu bili zabranjeni, no nisu ni javno poticani. Božićne pjesme s crkvenim motivima mogle su se čuti u intimnim, obiteljskim krugovima ili u okviru tradicionalnih zborova, dok su pop i medijski prostor uglavnom izbjegavali otvoreno sakralne reference. Pjevači poput Vice Vukova bili su rijetkim i iznimnim, više potiskivanim kao nacionalno kulturno dobro, ali u domeni oporog tradicionalizma. Izuzeci su bili tek poneki autori koji su kroz simboliku „zime“, „snijega“ ili „svjetlosti“ provlačili suptilne metafore blagdana ili bi poput Fantoma ”Sretan Božić svakome” jednostavno prepjevali inozemni klasik ”Merry Christmas Everyone”, pa su tematski božićne pjesme bile „božićne“ bez da su to eksplicitno govorile ili naglašavale.

Raspadom Jugoslavije i stvaranjem samostalne Hrvatske dogodio se potpuni obrat od šutnje do euforije. Božić je postao ne samo duhovno, nego i kulturno-političko središte identiteta, čime je otvoren i diskografski Eldorado, svake zime iznova niču novi singlovi, kompilacije i posebni televizijski programi, što je stvorilo fenomen hiperprodukcije božićne glazbe. Apsurdni kontrast između negdašnje cenzure i današnje prezasićenosti savršeno odgovara refleksiji new agea i svojevrsnim „inflacijama emocija“.

Danas gotovo svaki radio, televizija i YouTube kanal u prosincu nude desetke novih božićnih pjesama, od vrhunskih skladbi do posve banalnih pokušaja.

Blagdanski duh komercijaliziran je do granice predoziranja, pa se previše olako razlikuje ono što ima umjetničku i emotivnu težinu od pukog tržišnog proizvoda. U toj prezasićenosti i gužvi, pravi klasici opstaju ne zbog aranžmana, nego zbog iskrenosti i kvalitete pjesama nevezano za etiketu – božićna. Božićni evergreeni uspijevaju kad nose istinu i neponovljivu mjeru topline, melankolije i ljudske ranjivosti koju nijedan božićni marketing ne može toliko uspješno nabildati ili replicirati.

Iz perspektive glazbene industrije, božićne pjesme siguran su kapital. Njihova sezonalnost osigurava trajnu prisutnost u eteru i stabilan prihod od autorskih prava. U listopadu, studenom i prosincu ZAMP bilježi nagli porast prijava i emitiranja božićnih pjesama, bilo u radijskom eteru, javnim prostorima ili trgovačkim centrima za izvođače i autore, jedna uspješna božićna pjesma znači financijsku sigurnost i status standarda koji se svake godine vraća u rotaciju.

“Božić dolazi” Srebrnih krila ili isti naslov Diletanata imaju potpuno različit tretman. Prva, ne samo zbog estradnog kulta Vlade Kalembera u misiji nadživljavanja ideje Doriana Graya sasvim solidno prati medijske loopove rotacije dok su Diletanti s gimmick pjesmom, primjerice, i danas statusom kultnog singla među YouTube generacijom čiji su starci odrastali u kasnim 80-ima i 90-ima.

Noviji hitovi poput “Svi moji Božići” Pavela ili izbjegavanje direktnog imenovanja Božića u singlovima Detoura (”Slavlje”, ”Kuća za krijesnice”, ”Snijeg”)  pokazuju kako su i srednje, i mlađe generacije preuzele tradiciju reinterpretacije božićnog duha u suvremenom pop aranžmanu.

Klasici hrvatskih božićnih pjesama iz 20. stoljeća gotovo su svi ukorijenjeni u mediteransko–dalmatinskoj poetici koja njeguje opća mjesta kao što su meki vokali, sentimentalna lirika, naglasak na obitelji, moru i zavičaju. Oliver Dragojević, Tereza Kesovija, Radojka Šverko i Gibonni pjevali su o Božiću kao o vremenu povratka, mira i oprosta.

Nasuprot njima, 21. stoljeće zadržalo je estetiku urbanog Božića kao melankoličnog, rijetko ironičnog, nikako lišenog patosa, ali ne i osjećaja

Pjesme Pavela, Detoura, Vatre, Natali Dizdar ili Nipplepeoplea reflektiraju suvremene teme otuđenja, gradske zime, usamljenosti i čežnje za toplinom. U njima Božić nije samo religijski događaj koliko sve više modernizirana refleksija i na psihološko stanje pojedinca, autora/izvođača i slušatelja, između reklama, svjetlosnih instalacija i društvenih mreža. Dok su tradicionalne božićne pjesme bile nositelji drugih vrsta tradicionalnog zajedništva, nove pjesme često tematiziraju individualnost i tihu kontemplaciju.

Pritom tracklist Detoura koristi synth pop nostalgiju za stvaranje intimne blagdanske atmosfere, dok Pavelov kalendar svih njihovih Božića spaja orkestralni pop s poetskim tekstom o ranjivosti i potrebi za blizinom. Ono što ih povezuje s klasicima nije melodija nego arhetipska ideja da Božić, usprkos svemu, vraća vjeru u smisao, blizinu i trajnost ljubavi. U tom smislu, suvremene hrvatske božićne pjesme funkcioniraju i kao svojevrsni new age psalmi i moderni rituali sekularnog doba, a koji zamjenjuju crkvene orgulje digitalnim beatovima, ali ostaju duhovno ukorijenjeni u tradicijske postavke slavlja.

Hrvatske božićne pjesme funkcioniraju na presjeku mita, emocije i ekonomije. Od tradicijskih korijena do suvremenih pop verzija, predstavljaju svojevrsnu kulturnu kroniku stanja društva i refleksije konzumerizma tog doba godine. One su glazbeni dnevnik kolektivnog pamćenja i kolektivni soundtrack od tišine socijalističkih zima do zvučne eksplozije i hiperprodukcije posttranzicijskih blagdana koje slave u teoriji neke osnovne humane vrijednosti.

U njihovim stihovima i melodijama zrcali se put jedne nacije od intime do spektakla i natrag, prema onome što Božić, unatoč svemu, uvijek ostaje: tiha potreba za toplinom, blizinom i vjerom u svjetlo, makar ono bilo tek od svijeće na prozoru. U vremenu društvenih podjela i digitalnih brzina, Božić i dalje ostaje trenutak glazbenog zajedništva. Zbog toga te tematske pjesme ne stare koliko postaju kulturni artefakti koji spajaju generacije i vraćaju publiku domu koji podjednako prepoznaje i vjernik, i agnostik.

Post scriptum: hrvatski božićni standardi prošlog i novog stoljeća.

Top 10 božićnih klasika 20. stoljeća:

1. FANTOMI: ”Sretan Božić svakome”
2. VICE VUKOV: ”Radujte se narodi”
3. KRUNOSLAV KIĆO SLABINAC: ”U to vrijeme godišta”
4. NOVI FOSILI: ”Dunjo mirisna”
5. SREBRNA KRILA: ”Božić dolazi”
6. PRLJAVO KAZALIŠTE: ”Sretan Božić”
7. DORIS DRAGOVIĆ: ”Božić bez tebe”
8. OLIVER DRAGOJEVIĆ: ”Bijeli Božić”
9. TONIKA DREAM TRAM: ”Božić je”
10. NINA BADRIĆ: ”Naš Božić”

Top 10 new age božićnih pjesama 21. stoljeća:

1. DILETANTI: ”Božić dolazi”
2. PAVEL: ”Svi naši Božići”
3. DINO DVORNIK: ”Sretan Božić, sretna Nova godina”
4. MIA: ”Cimet i čaj”
5. DETOUR: ”Snijeg”
6. PETAR GRAŠO: ”Fritula”
7. ARSEN & GABI: ”Božićna”
8. VANNA: ”Božić bili”
9. THOMPSON: ”Božićna”
10. ELECTRO TEAM: ”Na Božić sama”