Jimi Hendrix: od Woodstocka do Hendrixovog mosta

Jimi Hendrix – sve nakon njega je povijest

Usprkos tome što se zbilo usred ljeta, gostovanje afričkog velikana suvremene glazbe Mdou Moctara iz Nigera u zagrebačkoj Močvari opravdano je  izazvalo posebnu pozornost. Ne samo zbog njegovoga iznimnog statusa glazbenika uronjenog u tradiciju tuareške glazbe i kulture, kao ‘zapadnjačkog rocka’, već i zato što u svom izrazu posjeduje gitarističku virtuoznost koja je nadahnula i marketinške stručnjake da ga proglase „afričkim Hendrixom“.

Bez obzira složili se s tim ili ne, bilo to dobro ili ne za samoga iznimno autentičnog Moctara, korisno je za mnoge koji nisu imali priliku da se upoznaju s likom i djelom Jimija Hendrixa (1942. – 1970.). Osim toga, u kolovozu se prisjećamo Woodstocka i Monterey Pop Festivala na kojima je Hendrix bio najveća zvijezda. Tu je i rujan, mjesec u kojemu se obilježava smrt Hendrixa 1970. u Londonu. Hendrix je prvi član tzv. Kluba 27, a uslijedilo je učlanjenje Janis Joplin i Jima Morrisona, a zatim mnogih drugih glazbenica i glazbenika koji su tragično završavali živote u nesretnoj 27. godini života.

Nije zgorega istaknuti, s druge strane, usporedbe s Hendrixom i da je Moctar u nizu istupa isticao da su njegovi gitaristički uzori najprije Prince, zatim Van Halen, pa tek onda Jimi Hendrix! Tek toliko da se zna.

Dakle, i 52 godine od smrti, Jimi Hendrix opet je u žiži, ili barem u marketinškoj potpori suvremenom afričkom umjetniku čija glazba dolazi s ruba Sahare. Prije njega u nas su bili tuareški velikani Tinanriwen.

I što je posebno zanimljivo, mnogi koji su proučavali tuarešku glazbu došli su do saznanja da je američki crnački blues stvoren u SAD-u nastao na temelju tuareških glazbenika, što i nije baš za odbaciti s obzirom na tragične povijesne prisilne migracije stanovnika Afrike. Mnogi su preko Zapadne Afrike odvođeni u roblje i u Sjevernu Ameriku.

Tada mladi Amerikanac Jimi Hendrix – ne bi li uspio – morao je preko Atlantika u London, pa natrag opet u Ameriku da bi postao slavan i prepoznatljiv u svojoj domovini.

Jimi Hendrix je Afroamerikanac iz Seattlea (sjeverozapad SAD-a, odakle je, znakovito, i Nirvana), a blues s električnom gitarom je imao od prvih dana na umu, srcu i tijelu. Godinama je kao mladić svirao gitaru u vlastitim sastavima, a onda kao prateći glazbenik u glasovitijim Isley Brothers, kao i u bendu Little Richarda. Uvijek bi bio, pak, nezadovoljan ograničenjima u takvim glazbenim formacijama.

James Chas Chandler

Tko zna bi li se ikad riješio frustracija da ga u njujorškom Greenwich Villageu jedna od djevojaka Keitha Richardsa nije preporučila basistu Animalsa – Brianu Jamesu ‘Chasu’ Chandleru. Na prvo slušanje i viđenje, Chandler je ukapirao da je Jimi Hendrix predodređen za najvećeg gitarista u postojećem svijetu.

Zvuči pretjerano, ali tako je i bilo. Nitko se nije protivio ni Hendrixovoj laskavoj tituli „najvećeg instrumentalista u rocku“. Chandler mu je postao i menadžer i producent te ga je odveo ga u London 1966. (koji je u to vrijeme bio nabujali „Swinging  London“). The Beatles, The Rolling Stones, The Cream, The Who u kreativnim vrhuncima. I što je za Hendrixa bilo vrlo važno, ondje su bili Eric Clapton i Jeff Beck, svi najveći rock gitaristi tog vremena. Po Londonu se dičio grafit „Clapton je Bog“.

U to vrijeme bilo je strogo, nepisano pravilo kako možeš, osim uz neizostavnog talenta, postati zvijezdom. Moraš najprije svirati po klubovima i postati zvijezda klubova. Potom dobiješ priliku da snimiš singl koji mora biti uspješan na top-listi najbolje prodavanih ploča i tek onda dobiješ šansu za snimanje albuma. Nije to k’o danas kada čitav niz medija lansira nove zvijezde.

Chas Chandler nije imao love da odmah Hendrixu naruči studio na dulji rok, nego bi ono što bi zaradili klupskom svirkom preko vikenda bilo uloženo u koji put i samo nekoliko sati studija za snimanje. Osim očigledne genijalnosti Jimija Hendrixa, ništa manje kao menadžer nije bio ni Chas Chandler. Od prvog dana u Londonu, Chandler je činio sve da Hendrixa uživo čuju najveći: od Erica, Townshenda, do Paula McCartneyja.

Eric Clapton bio je u pravom šoku: „Život mi se promijenio nakon što sam ga prvi put čuo kako svira!“. Postali su i prijatelji na duge staze. Slično je bilo i s Townshendom. I sve to prije negoli je prvi singl Jimija Hendrixa ”Hey Joe” postao hit. Ostalo je sve nakon toga povijest.

U početku, zbog nedostataka novca, snimao je u trošnim studijima skromnih mogućnosti, ali je Jimi zato i u takvim uvjetima počeo eksperimentirati kao nitko do tada, ne samo s distorzijom i wah-wah pedalama. Sve dostupno u to vrijeme, ustvari, bili su dodatni instrumenti Jimiju. Kao i tehnika nadosnimavanja zajedničkog naziva backwards. Hendrix bi, primjerice, bas dionicu presnimio, ali od kraja prema početku i time dobivao fascinantne efekte i ‘nove vrijednosti’. Slično su radili i eksperimentirali u studiju i The Beatlesi, što je Jimi je pomno pratio (baš kao i oni njega).

Nije onda ni čudo što mu se u šezdesetim godinama još divio i Miles Davis, div jazza, također sklon rušenju i širenju granica u glazbi. Jimi i Miles znali su se družiti i umalo da nisu zajedno i snimali. Na Hendrixovu pogrebu u rujnu 1970. bio je i on i skoro na glas ukorio svećenika jer mu je govor bio traljav, a nije znao ni pravilno izgovoriti Jimijevo ime.

Hendrixa u Americi široka publika nije odmah prihvatila, ali nakon nastupa na Monterey International Pop Festivalu on je katapultno postao američka zvijezda, ne samo kao virtuozni gitarist nego i kao veliki showman. Ne samo da je svirao zubima, jezikom, iza leđa, nego je u jednom trenutku i zapalio gitaru i potom je razbijao o pojačala i zvučnike, a neizgorjele dijelove bacio u publiku. Na sreću, Jimi nikad nije – poput, recimo, Petea Townshenda ili Keitha Moona iz grupe The Who – zašao u jeftino cirkusiranje ili gimnasticiranje koje je samo sebi svrha. No, tko zna kako bi nastavio da je poživio…

Jedan drugi velikan zaslužan je što je Hendrix uopće nastupio na Montereyu, ključnom za njegovu američku karijeru. Organizatorima nije palo na pamet da Jimija pozovu, ali na pritisak i intervenciju Paula McCartneyja ipak jest pozvan. Nije veliki Paul zaboravio briljantnu Hendrixovu izvedbu ”Sgt. Pepper Lonely Hearts Club Band” samo dan nakon objave istoimenoga povijesnog albuma The Beatlesa.

Inače, godinama je jedan glazbeni magazin anketirao stotinu aktivnih gitarista iz svih žanrova s pitanjem: „Tko je za vas najveći gitarist na svijetu?“, i godinama je rezultat bio: Jimi Hendrix. Nevjerojatno koliko je, kao malo koga drugoga,  voljela i štovala u isto vrijeme i kritika i publika, kao i najveći glazbenici.

S avangardnim umjetnicima to i nije slučaj u povijesti umjetnosti i zabave.

Electric Ladyland – magična avangarda

Nevjerojatno je, primjerice, da je njegov album Electric Ladyland – krcat inovacijama i umočen u psihodeliju – iz 1968. bio toliko omiljen da je osvojio čak i prvo mjesto najbolje prodavanih albuma u SAD-u. Hit pjesma bila je Dylanova ”All Along The Watch Tower”. Dylan je nije valjda ni prepoznao odmah i bio je oduševljen.

Cijeli dvostruki album bio je pravi konglomerat različitosti onoga što je Hendrix stvarao – od revolucije do evolucije rocka – i stvarno je pravo čudo da je album i na najširem i najvećem tržištu na svijetu bio tako uspješan. Publika nije imala dileme i masovnim kupovanjem održala je album prvim u SAD-u puna dva tjedna.

Kritika je ovaj put dijelom bila puna hvalospjeva, ali i nešto manje  prigovora poput „pjesme mu nisu strukturirane“ ili tome slično. Ali s vremenom je došlo i do revalorizacije kritike prema Electric Ladyland pa su nastali unisoni panegirici i visoki plasmani u izborima s porecima glazbenika. Za Electric Ladyland  Jimija Hendrixa – ‘najvećeg instrumentalista u povijesti rocka’, naročito njegovo eksperimentiranje, koje je publika prva odobrila s užitkom – napisano je i: „Hendrix je bio pionir u korištenju instrumenata kao elektroničkog izvora zvuka. Svirači prije njega eksperimentirali su s reverbom i distorzijom, ali Hendrix je te efekte pretvorio u kontrolirani fluidni rječnik koji je jednako osoban kao i blues kojim je počeo.“

Ljeto ljubavi 1969.

I onda su došli ljeto 1969. i Woodstock. Da nastupi, Hendrixu nije trebala preporuka kao u Montereyu dvije godine ranije. Pozvan je kao glavni izvođač da nastupi zadnju večer, i to u ponoć. No, Jimi k’o Jimi, imao je svoju ideju o tome kada nastupiti. Cijelu noć je, kao i prethodne dane, probdio, a bilo je i kiše te je nastup započeo tek sutradan u osam ujutro!

Naravno, Hendrixu nitko nije protuslovio, osim što je većina od 400 tisuća posjetitelja otišla kućama, a ostalo nekih 30-40 tisuća. Kojih li sretnika! Woodstock je bio festival ljubavi i mira kao kulminacija hipijevskih antiratnih šezdesetih godina. Na Woodstocku je Hendrix moćno pokazao svoju slojevitost. Na opće iznenađenje, izveo je američku himnu Star Spangled Banner zastrašujućom snagom bijesno izvodeći i onomatopejske zvukove bombi i raketa.

Nisu bez razloga politički analitičari opisali to kao njegov protest protiv rata u Vijetnamu. Drugi su pak napisali da je to bio najelektričniji trenutak Woodstocka i vjerojatno najveći pojedinačni trenutak vrelih šezdesetih. Ujedno  i početak kraja Vatrenog perioda, što su svega četiri mjeseca kasnije potvrdili Rolling Stonesi na Altamontu. Nisu uzalud Stonesi pjevali ”You Can’t Always Get What You Want” ili ”Gimme Shelter”. A Hendrix onako bijesno, protestno,  američku himnu na kraju Woodstocka.

Hendrixov most – spoj glazbe i štovanja u Zagrebu

Za koji tjedan opet će mediji barem registrirati godišnjicu smrti Jimija Hendrixa i vjerojatno će biti najavljen tko zna koji po redu do sada nepoznati Jimijev  album s tek pronađenim starim snimkama. Svoj prigodni nastup vjerojatno će najaviti neki od cover bandova poput domaćeg Stopa, a rasvjeta na Zelenom mostu u Zagrebu možda će biti obogaćena neonskom imenicom jednog od najslavnijih gitarista u povijesti.

Prije puno godina, dva su Zagrepčana ocrtala jednostavan grafit na Zelenom željezničkom mostu iznad Save, natpisom HENDRIX. Komunalci bi ga redovito prebojili, a oni se kradom vraćali i u međuvremenu opet ispisali svoju posvetnu riječ. Naravno, u igri štovanja glazbe i komunalaca, lokalci su most nazvali u svakodnevnom govoru – Hendrixovim mostom.

Neko vrijeme bio je i u Googleovoj mapi Kajzerice Hendrixov most, a sad vidim opet Zeleni most. Ma ne mari, Hendrix je odavna i prečvrsto u kolektivnoj memoriji da bi ga se preimenovalo. Kao što je u vječnoj memoriji ostao Hendrix   našem gitaristu Vedranu Božiću, njihova kratka druženja u Njemačkoj u jednom klubu gdje su Božićevi The Robots svirali pjesme Jimija Hendrixa. Čak je i sâm Hendrix nastupio s njima u malome njemačkom klubu one iste 1969. kad je obilježio Woodstock. Nacionalu Božić govori:

„Slučajno se desilo to da smo svirali u tom klubu baš taj mjesec kada je on imao koncert u Njemačkoj. Hendrix je poslije svog koncerta izašao van da se malo ohladi. Tada je bio s jednom našom prijateljicom koja je stanovala na istom katu našeg hotela. Nakon tog susreta dva dana smo se družili s njim jer joj se uselio u apartman. Sve slobodno vrijeme koje smo imali, provodili smo s njim.

Rikneš nakon tri, četiri dana i misliš da ćeš umrijeti, ali kada to prođe, shvatiš da si upao u novu ligu. […] Mi smo uglavnom svirali njegove stvari. To je bila baš glupa situacija. On sjedi u klubu, a mi sviramo njegove pjesme. Kako smo imali prilike upoznati se jer je bio u društvu naše prijateljice, pozvali smo ga da nam se pridruži. Zajedno smo odsvirali ‘Hej Joe’, ‘Red House’, ‘Foxy Lady’ i još neke pjesme. On je svirao, a ja sam lebdio negdje uz njega jer mi je to sve bilo kao u snu.”

 

Vedran Božić i Hendrix

Glava legendarnoga srpskog benda Disciplina kičme, Dušan Kojić Koja, koji također ističe Jimija kao svog neprikosnovenog uzora, kaže za istog: „Hendrix je pojam slobode, glazbeni inovator koji je do danas ostao apsolutno nenadmašan. Kod njega sam sve čuo: blues, funk, rock i jazz i punk, i to prije nego se punk i rodio. Njegov izraz je toliko intenzivan da ga mnogi ne bi smjeli  ni slušati jer im uznemiruje čula. Hendrix zahtijeva totalnu pozornost. I Kičma i ja na tome inzistiramo.“

Hendrixa su cijenili velikani glazbe i masovna publika, a on je velikane The Beatlesa, Miles Daviesa i Georga Händela.

Kojeg Händela? Pa Georga Händela. Pa kako je Jimi uopće saznao za njega?

Godine 1968. i 1969. Jimi je iznajmio luksuzan stan u bogatoj londonskoj četvrti Mayfair u Brook Street na broju 23. Na broju 25 Brook Streeta živio je, pak, Georg Händel, samo nekih dvjesto godina ranije. Stanove im je dijelio samo cigleni zid. Kad je to Hendrix saznao, odmah je odjurio u trgovinu vinila i pokupovao dostupne Händelove ploče.

Iza njegove smrti preživjele su Messiah i Water Music i, naravno, neke ploče  Muddy Watersa, Boba Dylana i, znakovito, Djanga Reinhardta. I Hendrixov i Händelov stan pretvoreni su danas u prekrasne muzeje s originalnim namještajem i memorabilijama. Možete ih razgledati, kao i unajmiti i za partije. Uostalom, i Jimi i George su ih priređivali.