Ovo su najbolji albumi 2024. godine

Glazbena scena 2024. godine donijela je pregršt uzbudljivih trenutaka, inovativnih zvukova i nezaboravnih albuma koji su ostavili snažan pečat na ljubitelje glazbe diljem svijeta

Bilo da se radi o novim izvođačima koji su se probili na scenu ili etabliranim imenima koja su potvrdila svoj status, ova godina obilovala je raznolikošću žanrova i stilova. U duhu slavlja iznimnih glazbenih postignuća, uredništvo portala Glazba.hr izdvojilo je albume koji su obilježili godinu. Popis smo sastavili abecednim redom kako bismo istaknuli svakog izvođača podjednako, fokusirajući se na kreativnost, originalnost i utjecaj koji su njihova izdanja imala. Ovo su albumi koji će nas podsjećati na 2024. godinu i sve što je donijela u svijetu glazbe.

Chui – Do zvijezda (Dancing Bear)

„Chuiev već prepoznatljivi zvuk koji se oslanja na tradiciju fusiona šezdesetih, plesne glazbe i progresivnog rocka sedamdesetih, elektronike, hip-hopa i suvremenog jazza sada je očvrsnuo, a bas i bubnjevi, uz Kovačićevo plemensko primordijalno sidro sabili su redove tek toliko da bi dali primjerenu podlogu bigbendaškim bojama brass sekcije. Do zvijezda je album u sedam idejno sjajno povezanih slika (i jednim remixom), svojevrsna zvučna odiseja kroz koju žanrovski isprepleteni putevi vode od kinematografskih slika, iskrivljenih improvizacija do psihodeličnih naracija,“ piše Melanija Pović Jagarinec u prvoj recenziji ovog izdanja, zaključujući kako „voziti do zvijezda preko horizonta na tvrdim sicevima nije lako, ali uz dobre suputnike spremne na razgovor, suradnju i improvizaciju svako putovanje ima smisla, a može biti i zabavno.“

Ivan Komlinović – Hit the Gate (PDV Records)

Ivan Komlinović može se pohvaliti DJ karijerom od gotovo tri desetljeća, a svojevrsnu joj je krunu dao upravo debitantskim albumom Hit The Gate. Radi se o punokrvnom techno albumu, tek uz povremene acid i breakbeat začine. Njegovi hipnotizirajući beatovi stvoreni su primarno za slušanje u klubu, no to ne čini ovo izdanje ni trunke manje kompletnim. Naprotiv, Komlinovićev je perfekcionizam kojeg njeguje za pultom itekako čujan i na ovoj ploči. U godini kojoj na izdavačkom elektroničkom planu nedostaje kapitalnih izdanja, ovaj album itekako dolazi do izražaja, tim više što je najavljen i zasebnim EP-jem Trigger’s Broom. U ovoj se priči ništa nije prepustilo slučaju.

Jonathan – Everyone Else is OK (LAA)

Brojeći jedanaest skladbi, od kojih većina traje pet do šest minuta povratnički album predstavlja prvenstveno odvažan potez, ali i smislen jer niti jednu od novih pjesama ne možemo nazvati fillerom. Možda si Jonathan jesu svjesno oduzeli radijsku prednost, ali svakako je vrijedilo jer novi album donosi novo staro izdanje benda, s izvrsnim glazbenim rješenjima koji su drugačiji od svega onoga što smo mislili da Jonathan jest.

Za uvertiru u album upravo je izabrana jednominutna minijatura intimnog karaktera “We Don’t Need“. Gotovo i ambijentalan izbor koji čini minimalizam vokala, gitarističke pratnje i klavijatura naslućuje neku posebnu, ogoljenu energiju albuma, kojoj svojstveno jonathanovski upbeat ritam zadaju “Darling“ i “Falling“.

Cijeli album zvučno se organizira oko tih izmjena intenziteta u atmosferama, koje se stapaju na nekako organski način, tvoreći dojam da je bend s novim albumom pozdravio improvizaciju kao fundamentalni alat stvaranja Everyone Else is Ok. U pravilu varirajući između gotovo pop rock momenata prema indie i pankerskoj „prljavosti“, Everyone Else is Ok održava dosadašnju konstantu sjajnih liričkih momenata Jonathana prožetih sveprisutnom ironijom, koji su počesto bazirani na neočekivanim rimama i usporedbama.

Ki Klop – Otopljeni disko (Jeboton/Mudri brk)

Među trinaest brojeva na ovom albumu našlo se jedanaest punokrvnih pjesama, jedan kratak intro posvećen hinduističkoj boginji i nešto dulji outro albuma, koji potpunom disko hipnozom oslikava motiv iza imena benda, a to je Marinkovićev modernistički klasik.

Vokalni dojam jedna je od jačih Ki Klopovih snaga. Njegova dubina i, pomalo, hrapava ležernost neočekivano dobro sjedaju na žarke i neonske podloge retro-sintesajzerskih i plesnih ritmova. Ostavimo po strani snalažljive aranžmane i zarazno-kompaktne instrumentale. Ono što nam ostaje jedinstven je vokalist koji, dobrim dijelom, ali ne skroz, izdvaja Ki Klopa od plesnih pjesmuljaka domaće pop scene. I onih koji stvarno pune Billboardove ljestvice velikim brojkama, a i onih drugih koji pune one neke umjetno postavljene, „po narudžbi i vezi”, radijske i televizijske top liste.

Krankšvester  – Dobri dečki (yem)

Ovo djelo 3ki i Sett darovali su publici upravo na Valentinovo koje nije moglo biti romantičnije uz ove vječne kroničare ljubavnih pohoda, uspješnih ili neuspješnih, ali i raznih društvenih zbivanja, ljudskih karaktera i svega što nas okružuje.

Dobri dečki nose onaj faktor X, svježinu, kompaktnost i uvjerljivost na kakvu se rijetko nailazi na čak šestom albumu.

Živopisnost i slikovitost narativa uz perfektnu dikciju doveli su na novu razinu i rekli baš sve ono što se mnogi možda i ne usude. Bez osuda, nametanja stava ili vlastitog mišljenja te uz pregršt pop kulturnih referenci. Na slušatelju je da procijeni, što i jest jedna od najboljih karakteristika ovog albuma kojeg će voljeti i jedni i drugi – oni koji će pjesme shvatiti kao satiričan osvrt na realnost i oni koji će se u njima sami pronaći.

Jer Švester je upravo to, univerzalna ljubav ujedinjena u dobru i zlu, koja nakon više od desetljeća i dalje zvuči uvjerljivo, štoviše, bolje nego ikad.

Miriiam – Alright (Mudri brk/Basic&Rough)

Novi, drugi po redu album veliki je korak naprijed zagrebačke kantautorice Miriiam – Alright je autorski i svirački zreliji od prvijenca koji joj je, između ostalog, donio i nagradu Rock&Off za najbolje novo ime. S utjecajima od Fleetwood Maca do Fione Apple, Miriiam je šeretski odškrinula vrata svog svijeta, a sjajna ekipa muzičara zaslužna je za organski zvuk albuma nalik onima koji nikad ne silaze s lista najboljih albuma svih vremena. Neka im ovo priznanje bude poticaj za nastavak rada i još hrabrije hvatanje u koštac sa svim izazovima glazbene karijere!

Nemeček – Prokletije II (Lack of Records)

„Sequels suck“, legendarni je citat i prevladavajući stav kada su u pitanju filmovi, ali Prokletije II dokaz su suprotnog kada je riječ o glazbenom nastavku istoimenog prvog dijela projekta koji potpisuje Vedran Živković, prepoznativog vokalnog i instrumentalnog potpisa na tamburi, dok proširenu i nadograđenu priču na ovom albumu obogaćuju Borna Maksan na bubnjevima i Leo Beslać na sintesajzerima. Upravo njihovim doprinosom oblikuju se zvukovlja novih područja u koja ulazi tradicijski rukopis, dodajući nove žanrovske, identitetske i tematske slojeve glazbe, baš poput slojevitog značenja i priče o Crnoj zastavi Ljube Babića, koja je dijelom naslovnice albuma. U svojoj „retro-futurističkoj odiseji“, kako piše David Mandić u recenziji albuma, „Nemeček novim albumom vodi na put kroz panonsku pustoš“.

One Possible Option – Eter (Croatia Records)

Drugi album kvarteta One Possible Option dorađeniji je album od prvijenca, album koji može autorski, izvedbeno i produkcijski biti dijelom diskografske rock ponude svugdje u svijetu. To se odnosi na produkciju koju potpisuje sâm bend. Utisak je da je postupak snimanja albuma bio inverzan, da su se članovi najprije bavili proučavanjem produkcijske širine, a onda su na temelju toga ubacivali autorske i aranžerske zamisli. I ne samo to, vjerojatno su se i birale riječi koje će odgovarati pjesmi i produkciji, a ne samo izvedbi. Rezultat je uistinu moćan, Eter jednostavno poziva na repetitivno preslušavanje.

Album Eter nije nadgradnja njihova prvijenca, više je logični nastavak, ostvarenje onoga što im možda nije pošlo za instrumentima i mikrofonom na prvijencu. Pritom nisu upali u klopku drugog albuma, da namjerno stilski idu u nekom drugom smjeru ili da jednostavno naprave isti album drugim sredstvima. One Possible Option odabrao je drukčiji pristup – zadržao je postavljeni sound, ali sasvim je očito da su pjesme minucioznije stvarane i uistinu ništa nije prepušteno slučaju.

Eter pomiče granice hrvatske rock-glazbe.

Pavel – AM/FM (Dallas Records)

FM/AM ugodno je iznenađenje grupe Pavel koja je sada u potpunosti sigurna u svoju frekvenciju dobrih vibracija i svega pozitivnog (uz poneki izazov) koji život nosi.

Živjeti u trenutku i proživljavati sjećanja onog najboljeg što nam je život dao tematski se provlači kroz cijeli album koji pršti optimizmom kakav se danas rijetko viđa. Kako pronaći sreću u malim stvarima objašnjava nam zato Pavel, zarazno i uvjerljivo, a odustajanje, unatoč svim životnim izazovima nije opcija.

I nevjerojatna je ta pozitiva, odakle li je samo vade i bivaju toliko uvjerljivi?

Amplificirana raskošnim aranžmanima, orkestracijama te kvalitetnim produkcijskim rješenjima, albumu je tako osigurana čistoća i preciznost kakva se rijetko na domaćoj sceni u ovom žanru viđa.

Narativnost stihova iz autorskog pera Aljoše Šerića na ovom je albumu dosegla novu dimenziju, a slušatelj može uživati u živopisnim i slikovitim fragmentima koji čine jedinstvenu cjelinu povezanu prepoznatljivom glazbenom temom koja se provlači čitavim albumom.

Ovo je uistinu feelgood djelo, tehnički veoma kvalitetno i višedimenzionalno, čak i perfekcionistički nastrojeno, zbog čega je pravi gušt otkrivati sve detalje koje ono nudi, iz slušanja u slušanje.

Peki – Fortuna (yem)

Ovaj izuzetno talentirani glazbenik iz Drniša započeo je karijeru 2020. godine, a prvi je singl “Antisocijalan” objavio dvije godine kasnije. Bilo je to nešto drugačije od onoga što je domaća hip-hop scena u tom trenutku nudila; iskreno i emotivno djelo koje u potpunosti potpisuje sam, od glazbe i teksta do mixa i mastera.

Na ovom je albumu pokazao svoju žanrovsku širinu, od klasične glazbe preko hip-hopa pa čak do tradicijske glazbe, uz brojne suradnike koji su na njegovim djelima dali svoj maksimum. “Mangio Pasta”, suradnja s Gršom, našla se na Billboardovoj ljestvici najslušanijih pjesama na streaming servisima u Hrvatskoj odmah po izlasku albuma, dok su joj se na popisu najslušanijih pridružili “Ganga i rera“ (feat. Vojko V) te “Bajadeira“ (feat. Hiljson Mandela).

Princ Zagore ovim je albumom postigao veliki uspjeh postavši omiljeno i jedno od najtraženijih lica nove generacije autora naše glazbene scene.

White on White – Gotta Learn to Say No (Dallas Records)

Unatoč sramežljivim streaming brojkama, album riječkog benda (projekta?) White On White, Gotta Learn To Say No, krije pravi kovčeg s blagom jednog od predvodnika ovogodišnjih hrvatskih albuma na engleskom jeziku. Osebujni autor Marko Rogić svoje je ispovjedne zapise upakirao u više celofana – prvi je onaj akustični koji odražava utjecaje Neila Younga i kalifornijske singer-songwriter scene 70-ih, dok je za drugi, onaj moderniji, zaslužan Darko Terlević svojim elektronskim premazima. U konačnici, dobili smo sjajan prilog katalogu indie folka i roots revivala s kojim bi i uredništvo britanskog Uncuta zadovoljno trljalo ruke.

z++ – underground pop (yem)

Treći studijski album donosi upravo ono što je od njega i očekivano – prepoznatljiv zvuk nadograđen raznim elementima koji su u korak s aktualnim trendovima uz istovremeno odolijevanje tim istim trendovima u pravilno doziranoj kompleksnosti koja je dovoljno jednostavna za široku pop publiku, opet dovoljno zanimljiva onima koji cijene kreativnu neograničenost undergrounda. Zarazan groove u kombinaciji s toplinom i uvjerljivosti vokala i dalje su njegov glavni adut naglašen pokojom gitarskom solažom koja pjesmama daje uistinu posebnu dimenziju. z++ se vješto poigravao s aranžmanima, kao i raznoraznim elementima što dodatno obogaćuje dvanaest novih pjesama u kojima iznenađuje detaljima i rješenjima koji će zasigurno postaviti nove standarde ovog žanra, a njemu i dalje omogućiti sigurnu uzlaznu putanju karijere. Sa svakim novim slušanjem underground pop ima sve više i više smisla, strastvenije obuzima slušatelja i potvrđuje kako je z++ neprocjenjiv dragulj regionalne glazbene scene čije će autorske poslastice obilježiti generacije.